Ivan Škrabe
Hrvatski kantautor Ivan Škrabe je jedno od onih otkrića koje su dovoljno daleko od medijskog fokusa da do vas dođe nekim zaobilaznim putevima a da se kasnije zapitate kako je moguće da vam je promaklo. Prije svega zato što vam njegov rad-i književni i kantautorski-nipošto ne bi smio promaknuti, ako je suditi po njegovoj zbirci pjesama „Nježnost divljeg bilja“ (Sandorf, 2026.), a za njegov novi album "Tajni akord" ulogu tekstopisca preuzeo je Mehmed Begić. Škrabea sam otkrio zahvaljujući gostovanju na festivalu Stih u regiji, čini me sretnim kada vas iznenadi nešto tako autentično i čisto, istovremeno uzemljeno u eterično i zemaljsko. S njegovim pisanjem upoznao sam se nakon toga, budući da je dosad pjesme objavljivao u zbornicima i časopisima. Sada se konačno susrećemo sa ukoričenom formom koja njegove raštrkane poetske opservacije konačno okuplja na jedno mjesto i dobivamo mnogo konkretniji, plastičniji uvid u njegovu poetiku.
Ona je ukotvljena u organskom, opipljivom i divljem, neopterećena nepisanim pravilima forme, a njegovi stihovi su prozračni i impresivni kao grane sekvoje. Ovo je poezija koja se najbolje čita u kupeu vlaka na tračnicama sa lijepim pogledom, jer njegove poetske slike prizivaju upravo tu vanjsku stvarnost u naš unutarnji duhovni prostor.
Zbirka je monolitne strukture, prigodno se otvara pjesmom Iz tame prema svjetlu, alegorija rađanja i slavenskih kultova koji u prirodi pronalaze korijen svakog blagoslova i prokletstva. Napisana u maniri lirskog solilokvija, prirodno odražava osobnost samog autora koji uvijek i prije svega govori iz vlastite pozicije, a mogući dijalog prepušta čitatelju. Njegov deus nije ex machina, nego pustinjak koji u svojoj samoći pronalazi vlastiti kamen mudrosti. U vremenu u kojem smo u neprestanoj interakciji sa drugima putem društvenih mreža, ovo je osvježavajući bijeg sa digitalne autoceste u divljinu u kojoj vrijede drukčija pravila, ne samo stihopisna nego i životna. Svijet koji nepovratno klizi u demagoški, fašistoidni mrak je zamka u kojoj smo svi skupa zaglavili. Iako se iz nje ne možemo izvući, poezija funkcionira kao tajni šalabahter mira, škatulja u kojoj nam kaos ne može ništa i barem na kratko, štiti nas od metaforičkih jahača apokalipse.
Otkad se crna kronika preselila na naslovnice, poetski glasovi razuma poput njegovog nisu tek dekorativno deklamiranje niti patetično buntovništvo, nego poziv na borbu protiv galame tišinom. Jedino ona preostaje kao trajno rješenje, emotivni i fizički log off kao kontrola štete i način preživljavanja. Sada kada na svim stranama klizimo u cijeli niz bespotrebnih ratova, ovakva poezija je ne samo prikladna nego i potrebna. Postavlja se pitanje, da li je život u svijetu u kojem je sva ljepota uništena još uvijek vrijedan truda ili samo još jedna imanentna vrijednost s kojom se kockamo jer smo uvjereni da je u džepu još jedan džoker na koji se može računati. Kao da je ljudski život kviz sa nagradom.
Ludi propovjednici
Močvare društvenih mreža
Neće biti mirni
Sve dok ne zakuhaju
Građanski rat
Uvjetno rečeno, njegov Zagreb nije na Savi nego na Gangesu. Daleko od betona, asfalta i artificijelnih simulacija prirode u vidu parkova. Iako algoritmi drže naše živote na nevidljivim uzicama, njegov se može karakterizirati gotovo obrnutim jer u prostoru pjesničke slobode ne vrijede pravila koja pritišću ostatak ljudskog diskursa tiranijom političke i svake druge korektnosti. Djelomično i zato što je njegov svijet daleko od dnevne politike i vulgarnih preokupacija koje nameću mediji u misiji distrakcije od esencijalnih stvari duha i tijela.
Tako se zbirka, svjesno ili ne, pretvara u platonovsku pećinu iz koje se ne vidi iskrivljena slika svijeta nego filtrirana od svega što nas žalosti i opterećuje. Kao i njegova kantautorska glazba, to je prostor za snove i nježnost. Iako ne robuje takvoj metrici, njegova poetika daleki je rođak haiku tradicije u kojoj se svaki stih konstruira kao slika, Bashovi „blijedo bijeli glasovi divljih pataka“.
Nježnost divljeg bilja
U suvremenoj hrvatskoj lirici postoje i drugi autori koji se vraćaju korijenju svijeta čiji su pupoljci istrunuli, pronalazeći u njemu iskru autentičnog i neiskvarenog svemira. Istog onog koji je dotaknula najpoznatija astronautkinja naše književnosti, Gordana Benić. Jedna od najčešćih formi je distih, s razlogom: dijalog sa kriptičnim jezikom prirode, a u distihu ritmika jer je ovo doista poezija koja ne čita nego izgovara, na glas i na otvorenom. Po mogućnosti u nekoj šumi, koja je svetohranište njegove poetike. Ritualno, duhovno i iskonsko očišćeni i oživljeni u diskursu gdje nema potrebe za kompasom jer nas intuitivno vodi do krajnje destinacije na kojoj autor ispunjava obećanje sa svake stranice knjige, u raznim stilskim konstelacijama.
U toj prividnoj spontanosti sadržana je lakoća iza koje se skriva precizno kalibriran jezični konstrukt. Ovo nije suhoparna Heisenbergova matematika nadrealnog, nego onaj gogenovski egzotični Tahiti prepun boja i bogate metafizičke teksture. Na isti način opipljiva je kantautorska priroda autora, a glazba je prirodna nadgradnja svega ovoga. Iako je sama zbirka malog obima i formata, to nas ne bi smjelo zavarati. Čita se lako i pitko u jednom potezu, ali tek iz drugog i trećeg zaleta možemo uistinu pojmiti pravu širinu i dubinu, ove male dragocjenosti.
Ivan Škrabe nema onu osobinu, često poprilično iritantnu, koja je među ključnim kompetencijama ljudi koji su najistaknutiji na suvremenoj književnoj i glazbenoj sceni. Nije karijerist, ne iskače iz svake paštete na društvenim mrežama niti tagovima i pažljivo stiliziranim fotografijama u šarenim magazinima koji umjetnost prodaju kao modne trendove. A kamoli u medijskom mainstreamu, novinama i televiziji.
S druge strane, bez obzira na stvarni kvalitet, drugi nas do te mjere zasipaju proizvodima vlastite genijalnosti da postupno gubimo sposobnost fokusa na metier i individualnu vrijednost svakog umjetnika. Dolazi do zasićenja i začepljenja komunikacijskog kanala između autora i publike koja, premorena neumoljivošću marketinškog aparata, ponekad iz najobičnijeg inata odbija sudjelovati u toj utrci za sljedeću naslovnicu i druge počasti čija općedruštvena vrijednost rijetko ide dalje od autorove biografije. Umjesto toga, on se koncentrira na jedino što je u cijeloj toj kalkulaciji jedino bitno, ali se sve teže dotle i probiti.
Oluja iznutra
kao jedina
ptica mudrosti
pjeva ozdravljenje
vječnom nebu
Naslov „Nježnost divljeg bilja“ iznimno je prikladan jer je emotivna partitura teksta duboko intuitivna, njena vrata su uvijek blago odškrinuta i nema kompliciranih stilskih konstrukcija koje bi laičkog čitatelja otjerale čim naiđe na prvi kamen lirskog spoticanja. To je problem kod mnogih primjera suvremene pjesničke produkcije, gdje je sve teže raspoznati da li autor piše tek za još jednu biografsku crticu ili za čitatelja bez kojeg je, na kraju krajeva, to sve tek lingvistički kapric. Ako je Playboy časopis kojeg se čita i gleda, onda je Ivan Škrabe čovjek kojeg se sluša i čita.
Posebno je važno to što tu nema grandomanskih gesti, nego je, kao i njegova osobnost, reducirana na ono što Ivan Picelj naziva Ritmizirana centra. Dekonstrukcija u kojoj jednaku važnost igraju bjeline, više u maniru rezova nego naracijskih razdjelnica. Iako nema pripovjedački karakter poetike jedne Jozefine Dautbegović, najvažnija prizma je autor sam po sebi. Ne možemo mu spočitati ni intelektualnu dokonost, čitatelj i sam mora investirati dio vlastite intime kao bravu za njegov književni ključ. Preduvjet uzajamnosti je kamen temeljac uspjelosti poezije, ispit koji ova zbirka sa lakoćom polaže. Nuspojava je osjećaj olakšanja da još postoje skrovišta intimnih svjetova u koje smo tek ponekada pozvani zaviriti. U digitalnom svijetu gdje gotovo da nema informacije koja nije dostupna, tajne su ultimativna pobuna.
U jednoj pjesmi na kantautorskom albumu "Dodirom slobode", Škrabe kaže da će poeziju pisati svi, što nije daleko od istine s obzirom na to koliko nas novih knjiga poezije zasipa posljednjih godina. Teško je u tolikom plastu sijena pronaći igle vrijedne čitateljske pažnje. Ne samo zato što su medijske platforme fokusirane na ista imena u fokusu ionako ograničenog vidnog polja na našoj književnoj i glazbenoj sceni. Književna kritika isto tako podbacuje u kontekstu dosega van vlastitih krugova pa tek tu i tamo uspije u onome što bi morala biti njena osnovna misija: razvoj publike, jer je obrazovni sustav u tom pogledu podbacio još više. Zato je uloga književnih festivala tim važnija, jer publiku suočava sa književnošću uživo i opipljivo.
Ivan Škrabe i njegova zbirka dokaz su da je to iskustvo vrijedno truda. Barem u ovom slučaju, otkriva ne samo nečije pisanje nego i glazbu. Najlakše bi bilo na ovo zalijepiti onu ispranu etiketu „indie“, koliko god su današnje glazbene tendencije obeznačile žanrovske razdjelnice. Ne samo muzički, nego i literarni indie. Kakogod bilo, u ovom slučaju u tome ničeg ispranog nema jer od prvog čitanja, a bome i slušanja, njegova čeznutljiva i eterična estetika ostavlja trag kojem se rado vraćamo.
Posve je prirodno upoznavanje sa njegovim pisanjem zaokružiti glazbom, dva lica iste proverbijalne medalje. To ću preporučiti i čitatelju ove recenzije, ukoliko takvi još postoje u vremenu gdje se i sam smisao kritike dovodi u pitanje. Osjeti se prstohvat zvuka autora kao što su Chet Baker i flamanski indie band Lightning Vishwa Experience. To je zapravo pitanje individualnog slušateljskog iskustva. Tu dolazimo do najzanimljivijeg detalja: dihotomija između poetskog i glazbenog koncepta Ivana Škrabea. Dok je poezija poprilično očito uokvirena organičkim, prirodnim kodovima, glazba ima izrazito urbani karakter, gotovo da mirišemo asfalt u svakoj pjesmi. Ova dihotomija nipošto nije mana, ali je definitivno intriga. Imena koja nas ne intrigiraju rijetko su vrijedna našeg vremena. Iako nas autor i samim naslovom "Napustite gradove" motivira da pobjegnemo u šume, na kraju se uvijek vratimo u betonske džungle čija su ljepota i prokletstvo primarna platforma za susret sa ovom knjigom i glazbom.
A pitanje u kojem će smjeru krenuti njegovo stvaralaštvo naslutili smo već singlom Sedam sa novog albuma "Tajni akord". Ukratko, radost je u iščekivanju jer se ovdje ima čemu radovati.
Nježnost divljeg bilja
- Sandorf 03/2026.
- 55 str., meki uvez
- ISBN 9789533516073
- Cijena: 10.00 eur
- Kupi knjigu!
Ivan Škrabe u svojoj zbirci poezije 'Nježnost divljeg bilja' ispisuje stihove pune arhetipskih simbola: ptice, šuma, sunce, put, reka, san, svesno odbacujući buku civilizacijske predstave zarad tihe lirike života. Prožeta hinduističkim simbolima i verovanjima, onirično vanvremenska, meditativna i melanholična, ova poezija ne postavlja pitanja niti daje odgovore, ona je jednostavno tu, postoji, nepretenciozna, jer ovdje smo samo dah / dio rasuta sna. (Zvonko Karanović)