Izumiranje škverana

Održava se
01.01.1901.

Bilo je to približno u ovo vrijeme prošle godine, kad sam u jednom njemačkom kinu vidio film "Strajk - Die Heldin von Danzig" (Štrajk - heroji Gdanjska). Film, čiji je autor stari njemački klasik Volker Schloendorff, pričao je životnu priču Agnieszke Kowalske, polupismene radnice iz brodogradilišta "Lenjin" u Gdanjsku koja je postala jedna od heroina Solidarnosti. Kroz povijest Kowalske, njemački je filmaš ispričao onu povijest koja je gdanjske navoze utisnula u povijest: priču o sindikatu koji se u jednom času prestao baviti marendama i polutkama, da bi na koncu petnaestogodišnje borbe srušio svjetski komunizam.

Koji dan nakon gledanja filma, otvorio sam novine i u njima pročitao članak koji se na "Die Heldin von Danzig" nadovezivao kao sjetni epilog. Osamnaest godina nakon slavnog potpisa u brodogradilištu "Lenjin" kojim je dokinut realsocijalizam, gdanjski je škver kapitulirao pred drugim, učinkovitijim imperijem. Europska komisija natjerala je sredinom 2007. poljsku vladu da negdašnji Walesin škver sreže na trećinu kapaciteta. Škver koji je u doba Kowalske imao 17 tisuća zaposlenih spao je dotad na svega 3 tisuće, a čak je i to bilo previše. Stari komunistički disident Boronislaw Geremek zapomagao je tog ljeta u parlamentu kako je "to brodogradilište važno za povijest Europe", ali pomoći nije bilo. "Državni novac", rekao je ledeno europski povjerenik, "korišten je za održavanje na životu tvrtke koja pod normalnim tržišnim uvjetima ne bi postojala".

Čitao sam taj članak, a na pamet mi je pao Schloendorffov film. Stara slava i novo poniženje spojili su se u jednu priču, kao u neki grčki mit u kojem heroj dosegne slavu, a onda pada kao žrtva sljepila svoje zablude. Kowalska i heroji Gdanjska srušili su komunizam - sustav koji ih se kleo u industriju i modre trliše, ali im nije dao pasoše i pune samoposluge. Poljski škverani htjeli su 7 Up i pasoše, i srušili socijalizam. Srušili za druge, ali ne za sebe: petnaest godina nakon pada Zida, nastavili su živjeti kao državna firma tovljena subvencijama. No tomu je stigao kraj. Strjelica koju su odapeli na koncu ih je same pogodila: zadesila ih je sudbina koju su marno prizvali.

Priča koja se na Baltiku odvijala kao svjetska gala premijera pod reflektorima stigla je godinu dana poslije i eto, do nas na Jadran, kao tužna, periferna repriza. Istina, naši škverovi nisu "važni za povijest Europe". Iz 3. maja ili Lenca nije izišlo ništa što je promijenilo svijet. Ali, i naši su navozi pomogli zamijesiti svijet kojem se danas čude. Škverani su bili ti koji su u proljeće '91 opkolili Banovinu i jurišali na borna kola. Škverani su pravili od željeznog otpada priručne bombe, škverska je menza hranila srednjodalmatinsko bojište, škverani su punili domobranske brigade, pa i moju malu jedinicu u Petrovu polju koju su te '93 činili listom cjevari.

Da ih je netko tad pitao, rekli bi valjda da se bore da "budemo Europa". E, pa sad to i jesmo. Samo što u toj novoj slici, njih više nema, kao što nema ni Agnieszke Kowalske ni 17 tisuća danciških škverana. Sudbina koju su pomogli zamijesiti drugima stigla je sad i brodograditelje, one koji su dosad iz nje bili izuzeti.

Da će škverovi "biti problem", znali su to svi, znali su dugo, ali smo kao društvo živjeli u "denialu", poput bolesnika koji odbija priznati smrtonosni simptom. Sad kad se "to" stvarno događa reakcije su smjesa prepasti i gnjeva. U Splitu, škverani najavljuju proglašenje slobodne države Brodosplit.

U Trogiru, sindikat prijeti da će zatvoriti otok Čiovo. Škverani najavljuju pohod na Markov trg. Sanader im najavljuje da će sva radna mjesta biti sačuvana, a oni mu kao pretužna krotka marva poručuju da ga "drže za riječ". Hvataju se za politički spin kao pacijent za doktorovo sućutno ohrabrenje, kao da ne postoje internet i TV, kao da ne znaju i ne znamo kako je to završilo drugdje, svugdje.

Javna politika neće reći da će biti otpuštanja, neće reći da je sa škverovima gotovo i da smo ih prebrisali. To nikad ni od koga modri trliši nisu mogli čuti. Ali, dok riječi kazuju jedno, djela govore drugo, a zbog tih bi djela ja da sam brodograditelj bio zabrinut. U Trogiru, u urbanistički je plan već ugrađena opcija u kojoj škvera nema. U Splitu, na škverskom se ozemlju gradi rukometna dvorana, Konzum uz ogradu kupuje terene za šoping mol, preko puta projektiraju se stotine stanova, s istočne strane nova željeznička stanica. Obruč se steže spreman da zauzme posljednje profitno neiskorišteno zemljište jadranskog Manhattana - splitskog poluotoka. Politika, biznis, tajkuni i urbanisti već se jako dugo ponašaju tako kao da za dvadeset godina škvera neće biti. Samo ups, previd - onima unutar žice to su zaboravili reći.

Škverani su mi uvijek bili dragi ljudi. O firmi nisu govorili s prezrivom malicijom poput drugih radnika: o škveru su uvijek pričali onako kako zemljaci govore o rodnom mjestu. Svakom stanovniku ove zemlje kojem je domoljublje sadržajni koncept, a ne pivsko-naci-klerikalna ideologija, pad škverova mora teško pasti. Jer, mi nikad nismo imali ni Škodu ni Nokiju, nemamo ni Zastavu, a kamoli Phillips, i ti vražji brodovi bili su vjerojatno najsloženije što je hrvatska ruka ikad načinila.

Još pred koju godinu, a pogotovo pred desetak godina, smjesa socijalnog resentimana i patriotskog grča ponukala bi brojne građane da se solidariziraju s plavim trlišima i zatrube u njihove zublje. Ali, mislim da je taj zlatni trenutak prošao. Padnu li škverovi, u ovoj zemlji nitko neće pustiti ni najsušu suzicu. Neće, jer je u ovih pet godina previše tinte prosuto na pronevjere, nadzorne odbore, provizije, Wesselse i Iceberge. Neće, jer je ljudima zabrenčalo u glavi tih deset milijardi i sa šokom su shvatili da škveranima bjanko poklanjaju protuvrijednost tisuću kilometara autoceste. Neće - napokon - i zato što su u međuvremenu sve to bolno prošli.

Onu strahotu koja slijedi škveranima prošli su u međuvremenu kemičari i obućari, tekstilci i čeličane. Ljudi su cijeli ciklus upoznali - prošli su šok da je svijet bez fabrike moguć. Pa bijedu kad ona nestane.

Na koncu, otkrili su kako živi bez nje - od cimer fraja ili šverca, od turskih trenirki ili pakiranja kadulje. Ništa tu nema originalno ni novo, samo stari, otrcani roadshow koji je već igrao u Sheffieldu i Leipzigu, u Detroitu i Sisku, da bi sad šator postavio i u našem gradu. Šator je tu, zadnji čin slijedi.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )