Ja nikad ne bih obukao Titove gaće

Održava se
01.01.1901.

Jure Radić, nekada ministar i potpredsjednik Vlade, a danas najveći građevinski poduzetnik u zemlji, osjećajno se osvrće na devedesete, kada se s pokojnim predsjednikom Tuđmanom borio za državnu nezavisnost, čađavih prstiju, ljušteći pečeno kestenje ispred televizora. Novinarki Globusa s osmijehom je na licu ispripovjedio nekoliko šarmantnih anegdota o druženjima s voljenim i neprežaljenim državnikom. Riječ je o mrvicama sa stola historije, ali za jednu od njih, prividno šaljivu i bezazlenu, vjerujem da neočekivano i nehotično otkriva kako su drske i bezobzirne naše političke elite.

“Jednom smo bili na Brijunima, negdje na jesen 1992.”, priča Radić, “i on je došao, dodirnuo more i kaže mi: ‘Pa more je toplo... Šteta što nismo ponijeli kupaće gaće, mogli smo se i okupati’. Ja sam mu na to rekao: ‘Predsjedniče, a da ih imamo, biste li se okupali?’ Odgovorio je da bi. A kako sam ja bio nekoliko dana prije njega tu i već sam znao gdje se što nalazi, nas smo dvojica lijepo uzeli Titove kupaće gaće i okupali se.”

Javnost je ostala uskraćena za pojedinosti, poput modela i dezena kupaćih gaća jugoslavenskog komunističkog vođe, je li na njima bio monogram, državni grb ili su bile vezene sićušnim srpovima i čekićima? Jesu li imale maršalske oznake, odlikovanja i futrolu za pištolj? Kako su pristajale hrvatskom predsjedniku? Da mu nisu možda stiskale guzu i bolno se usijecale u prepone? Napokon, je li ga tko od posluge, zbog gaća, slučajno zamijenio za prethodnog stanovnika brijunskog veleposjeda?

Kako bilo, ne viđa se svaki dan, ali nije zapravo ni sasvim neobično da netko odjene tuđe kupaće gaće. Dogodi vam se da dođete na more bez njih i poslužite se očevim, rođakovim ili prijateljevim. Nema u tome ništa zazorno. Većina nas, naposljetku, odrasla je u hlačama i džemperima starije braće i sestara, a tisuće njih i danas nose komade iz Caritasovihskladišta rabljene odjeće. Ostavimo li po strani bizarnost da dva političara dijele intiman dio garderobe, Franjo Tuđman nije osobito zanimljiv lik ove pripovijesti. Mene zaista intrigira onaj drugi, Jure Radić, i ono što se krije u rečenici da je u nekoliko dana na Brijunima upoznao gdje što stoji.

Kupaće gaće nikad ne vise na vješalici kraj ulaza ili na nekom drugom mjestu gdje ih svatko može vidjeti. Obično su negdje uz rublje, u spavaćoj sobi, na dnu ormara ili u komodi. Trebaš se ozbiljno potruditi da bi ih našao, dodirnuti neka mjesta koja odrastao i pristojan čovjek bez velike nelagode ne bi dodirnuo. Sram me malo i zamišljati Juru Radića kako ulazi u nekadašnju spavaonicu Josipa Broza, otvara mu ormar, njuška po ladicama, prebire veš, ručnike i toaletni pribor, pred špiglom se znatiželjno ogledava kako mu stoje zlatom vezene bijele uniforme mrtvog diktatora.

Jure Radić nije od onih grlatih i neobuzdanih prostaka kakvima obiluje naša politička pozornica. Uvijek se činio umjeren, uredan, tih, odgojen. Premda se u mnogočemu ne slažemo, mogao bih ga zamisliti kao dragog susjeda, kojemu bih se osmjehnuo i kimnuo na stubištu, poželio dobar dan i razmijenio s njim nekoliko konvencionalnih fraza, možda mu i ostavio ključ da zalije cvijeće dok smo mi na odmoru. No, činjenica da je on znao gdje su Titove gaće otkriva mi da je osoba koja će oskvrnuti tuđu intimu.

Otvoriti ormar s odjećom drugog čovjeka, ako mene pitate, nije među deset najboljih primjera građanski doličnog ponašanja. Ali, opet, možda sam ja u krivu, znalo mi se dogoditi da griješim u ovim stvarima. U kolovozu 1995., dan ili dva nakon Oluje, našao sam se kao novinski reporter u Kninu. Čitav dan sam po žegi lutao napuštenim, skršenim gradom i naposljetku ogladnio.

“Imate li nekakvu menzu ovdje, da ručamo”, upitao sam mladog bojnika koji nas je vodio.

“Ih! Menza”, nasmiješio se on i pokazao mi preko puta dućan razbijenog izloga. “Uđi i posluži se.”

Nekoliko sekundi žudno sam gledao nizove konzervi na policama, a onda ipak odlučio odgoditi objed do povratka kući. Možda vam ovo zvuči kao moralna oholost, ali ja sam zaista mislio da je uzeti mesni narezak iz trgovine, ili bilo što drugo iz ukletog, pustog Knina, prekršaj koji bi napravila samo nekolicina socijalno neprilagođenih. Kakva sam jadna budala bio. Gomile građana koje su nekoliko dana kasnije pohlepno dotrčale iz svih krajeva domovine neugodno su mi otkrile kako je bijedno moje poznavanje ljudske prirode.

Zemljaci su u rekordnom vremenu obrstili srpske dućane i stanove, pokućstvo, bijelu tehniku, alat, odjeću, odvezli automobile, motocikle, poljoprivredne strojeve, potjerali živinu, počupali utičnice i slavine, gdješto i izbili štokove iz zidova i skinuli crijep s krovova. Gledajući ih u vlaku, kako sretno grle svoj plijen, srpske videorekordere, sobne grijalice, pršute, lonce, jastuke, zavjese i goblene s uplakanim ciganskim djevojčicama, pomislio sam kako je to ono što zaista pokreće svijet. Gorivo povijesnih gibanja. Veličanstveni hod historije, kako ga ponekad zovu, zapravo je bezumni stampedo ovakvih pljačkaša.

Uvijek je tako bilo. Sloboda, pravica, čast i poštenje, čojstvo i junaštvo, suverenitet, teritorijalni integritet, za većinu su bezvezne, prazne riječi, ideološke laži, maglovite iluzije iza kojih se krije tek želja za pljačkom i paleži, bezobzirnim oduzimanjem tuđeg života i imovine. Povijest je, generalno gledajući, niz užasavajuće nepristojnih događaja.

Naposljetku se ne treba ni čuditi Juri Radiću. I on je također ušao u vilu komunističkog diktatora, zakoračio na šareni perzijski ćililim njegove spavaće sobe, u veličanstvenom hodu historije. S pravom pobjednika otvorio je Titov ormar i komodu i prebirao mu po rublju, upravo kao što su četrdeset ili pedeset godina ranije Titovi partizani prebirali rublje svojih političkih neprijatelja, otimali vile i stanove, antikni namještaj, limuzine, posteljinu, svilene šlafroke, obiteljske slike i nakit, srebreni jedaći pribor i kristalne lustere buržuja i kulaka.

Premda se ipak ne može reći da se svijet nije malo popravio. Danas ti uzmu samo kupaće gaće. Prije bi ti i silovali sobaricu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )