Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 19.10.2008.

Jacuzzi u Lepoglavi
Održava se
01.01.1901.

Prije neku večer na utakmici između Hrvatske i Andore raspomamljeni su navijači na maksimirskom stadionu uglas urlali “Ubij Srbina!”, a novine se užasavaju nad činjenicom da su njihovom izrazu nacionalne mržnje u svečanoj loži ravnodušno svjedočili potpredsjednici Vlade i Sabora, nekoliko ministara, saborskih zastupnika, predsjednica Ustavnog suda i zagrebački gradonačelnik.

Meni je pozornost privuklo nešto drugo. Andora je mala planinska država u istočnim Pirinejima, parlamentarna kneževina između Francuske i Španjolske, koja stanovništvom jedva doseže veličinu nekog našeg županijskog središta. Od jedva sedamdeset tisuća duša, Andoraca, odnosno Katalonaca je dvadeset sedam tisuća, a Španjolaca dvadeset osam, Portugalaca oko osam i po, Francuza niti pet, Engleza je tisuću i dvjesto, Arapa petsto, Njemaca četristo, baš kao i Hindusa. Po dvije stotine imaju još i Filipinaca i Židova. Popis stanovništva Srbe, recimo, uopće ne spominje. Da u Andorra da Velli naručiš leskovački voz, ne bi ti ga imao tko pojesti.

Ako mene pitate, slušajući nogometne navijače koji na utakmici s Andorom viču “Ubij Srbina!”, može se zaključiti samo ovo: da su oni a) neobrazovani ili b) imbecili. Vjerojatno ne biste mnogo pogriješili ni ako zaokružite oba ova odgovora. Pisati čitav jedan zakon za takav drek čini mi se potpuno suvišno. Njih naprosto treba sastrugati s cipela.

Čak i hapšenje mi se čini besmisleno. Što bi s navijačima da ih zatvorimo? Zatvori su ustanove za neke druge, kulturnije ljude. Čitali ste možda, kao i ja, kako je na izvanrednoj sjednici nekog važnog državnog tijela bez ikakva ugleda i ovlasti predsjednik Mesić bjesnio da se gangsterima u kaznionicama hrana dostavlja iz luksuznih restorana. Na blještavim srebrenim pladnjevima nose im je, navodno, konobari u uštirkanim košuljama. Neće te ni poslužiti ako ne znaš francuski.

Lepoglava je, čini se, kao neki zatvor s pet zvjezdica, sa zatvorenim bazenom, saunom, spa i wellnessom, masažama aromatičnim uljima, s nizom restorana s nacionalnim, čak i egzotičnim kuhinjama, king size posteljama u svim sobama i bogato opremljenim mini barovima, a upravitelj, ako baš hoće kazniti nekoga osuđenika, nekoga tko je neoprostivo prekršio kućni red zatvora, uskrati mu program s pornićima na digitalnoj satelitskoj televiziji.

Zavaljeni u naslonjačima, u snježnobijelim frotirskim ogrtačima, Miomir Mišo Mimoza, mlada nada naše zločinačke scene, poduzetnik i maneken, osuđivan za otmicu, iznudu, oružanu pljačku, provalu, prevaru, nanošenje teških tjelesnih ozljeda i blud nad nemoćnom osobom, i njegov šef, kriminalni veteran Duško Dizel Dule, kojega, vjerujemo, ne treba posebno predstavljati, u svom apartmanu dokono mućkaju i zadivljeno mirišu plavac mali u kristalnim čašama.


“Krasan je ovaj Plenkovićev gran cru, ali ja bih ipak prije uzeo barrique”, reče mlađi sommelier.

“Ooo”, uzdahne Dizel, “griješiš dušu, sinko dragi. Ovo je najbolje što nam podrum ove cijenjene institucije može ponuditi.”

“Ali, malo je isto glupo da u zatvorima nema francuskih ili kalifornijskih vina?” pobuni se Mišo Mimoza.

“Odluka Uprave za zatvorski sustav”, slegne ramenima nemoćno Dule Dizel.

Srknu još malo plavca malog, berba 2003, i besciljno se zagledaju preda se, predani malodušnim mislima o teškoj zatvorskoj sudbini.

“Gazda, meni je dosadno”, iznenada reče mladi Mimoza.

“I meni isto. Hoćemo do jacuzzija?”

“Idemo u jacuzzi.”

Duško Dizel lijeno pruži ruku do telefona i okrene lokal.

“Upravitelju, pripremite jacuzzi kadu, Mišo i ja dolazimo za petnaest minuta.”

“Joj, gospodine Dizel, nemojte danas, dva čovjeka su mi na bolovanju, nema ih dovoljno za jacuzzi”, zacvili s druge strane upravitelj.

“Ajde, ajde, nemoj mi se izmotavati”, neumoljivo će Dule. “Trojicu za jacuzzi mi uvijek možeš naći. Dogovorili smo se tako, jebem mu maloga miša.”

“Ajde, dobro”, pristane nevoljko upravitelj Kaznionice Lepoglava, najozbiljnije odgojno-popravne institucije u RH.


Miomir Mišo Mimoza i Duško Dizel Dule malo kasnije ulaze u prostoriju s velikom okruglom kadom u podu na sredini, a tamo ih već čekaju tri zatvorska policajca sa slamčicama od voćnog soka u ustima. Kriminalci se razodjenu i legnu u kadu, a policajci se spuste na koljena uz njezin rub, spuste slamčice u vodu i prave mjehuriće.

Blu!... blu!... blu!... blu!... žubori lepoglavski jacuzzi.

“Žustrije to malo, momci!” podvikne Dizel.

Buć!... buć!... buć!... buć!... zabrboće veselo u kadi.

“Ne znam zašto”, viče Mimoza da nadglasa šum vode, “ali meni se u jacuzziju uvijek digne!”

“I tebi isto?!” zapanjeno će Dule Dizel.


Kao da im je jednaka misao u isti tren pala na pamet, njih dvojica okrenu glave i zamišljeno se zagledaju u trojicu službenika Ministarstva pravosuđa što crvenih, nadutih obraza marljivo pušu u slamčice, izazovno naguženi oko kade.

U američkim filmovima zatvori su opaka, neljudska mjesta gdje na čovjeka vreba opasnost da bude zaklan žiletom, pretučen ili makar analno silovan od kakvog pobožnog Portorikanca što je preko čitavih leđa tetovirao raspelo. U našim je zatvorima najneugodnije što ti se može dogoditi da u kupaonici ne nađeš najlonsku kapicu za tuširanje. Američki zatvorenici za ručak dobiju smećkastu grudu nejasna biljnog podrijetla i cimeri iz ćelije požudno im pilje u tanjur pitajući: “Jesi li ti to mislio pojesti”, a ovim našima flambiraju se srneći odresci. Tko bi se onda začudio da su nam zatvori pretrpani, ostvaruju rekordan broj noćenja? U Korčuli sve prazno, a u Lepoglavi se traži postelja više.

Tko zna, možda bi šefa Uprave za zatvorski sustav trebalo staviti za ministra turizma, a ministra turizma za šefa Uprave za zatvorski sustav?

Jedno je sigurno i bez okolišanja mogu vam savjetovati. Ako vam žena još koji put za ručak donese nešto crno i zagoreno, nešto što bi samo forenzičari mogli identificirati, nemojte se suzdržavati, uzmite joj tavu iz ruke i slobodno je zatucite. U zatvoru ćete se barem najesti kao čovjek.

Usput, kad o ženama pričamo, jeste li možda vidjeli u novinama ovih dana da je premijerova supruga, arheologinja Mirjana Sanader od Ine dobila nagradu za promicanje Hrvatske? Bogu hvala, pomislio sam čitajući ovu vijest, bar netko u toj obitelji radi na dobrobiti domovine.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –