Je li danas zapravo ‘sreća’ ne moći živjeti (samo) od pisanja?

Kada malo bolje razmislim, pod pretpostavkom da nas čeka egzistencijalno neizvjesna jesen (ili da jednostavno sve sažmem pod "budućnost") čini mi se da je, paradoskalno, u nekoj mjeri i dobro da velika većina hrvatskih pisaca odavno već ne živi od svoga pisanja. Oni su se već puno prije morali pomiriti s činjenicom da im njihovo poslanje nije dovoljno za dostojanstveniji život i da uz pisanje moraju imati neki drugi a zapravo primarni, stabilniji izvor prihoda. Pa su tako neki zaposleni u školi, na fakultetu, neki se bave novinarstvom ili  kojom drugom naplativom aktivnošću tj. nečim što nije pisanje književnih djela. Jer, osim nevelikog broja solidno prodavanih (i produktivnih) hrvatskih pisaca velika većina svoju egzistenciju mora rješavati negdje drugdje. Naglašavam ovo "solidno prodavanih" jer čak biti među najčitanijima nužno ne znači imati i znatnije financijske koristi, naklade godinama stagniraju ili čak i padaju, a od tantijema obračunatih za posuđena im djela u knjižnicama se ne živi, pa niti preživljava! Korona je utjecala na obustavljanje brojnih književnih rezidencija, književnih predstavljanja, domaćih i inozemnih gostovanja... nema prihoda iz ne tako lakog izgrađenog networkinga koji je izgrađen upravo zato da piscima olakša njihov položaj, naročito na malim tržištima.

Ne jednom smo već zaključili da kreiranje potrebe za čitanjem, kulturom i obrazovanjem, pa i za kupovanjem knjiga u Hrvatskoj nije moguće prepustiti isključivo (samo)regulaciji tržišta. Prije desetak godina, inicijativa "Pravo na profesiju" koju je ponajviše "gurao" pisac Robert Perišić, bila je dobar pomak, osvješćivanje da nitko drugi bez intervencije pisaca samih neće samoinicijativno brinuti njihovu brigu. Pa su se onda i dogodili neki pomaci, Ministarstvo kulture je pokrenulo i neke nove mjere pomoći piscima jer bilo je sasvim jasno da pad naklada i prodaje knjiga (pri čemu zarada pisca ovisi o postotku od prodaje, koji s padom naklada gotovo da postaje i nebitan) pisanje književnosti kao profesiju gura znatnim dijelom u sadomazohizam i muku.

Piscima nisu išle na ruku niti novokomponirane uređivačke koncepcije najtiražnijih hrvatskih medija (naročito dnevnih tiskovina), što je rezultiralo njihovom sve većom (ne)vidljivošću u medijima, a danas tek pokoja lasta poput priloga o knjigama "BestBook" i pokojeg portala ili kvalitetnijeg bloga posvećenog knjizi i čitanju teško da mogu popuniti sve zjapeće praznine, jer i ono malo preostalog prostora za knjige uglavnom je rezervirano za povremene osvrte na svjetski ili domaći knjiški mainstream. Radeći na pokretanju projekta "Top lista knjiga – prema podacima o prodaji iz knjižara" (posjetite https://toplistaknjiga.hr) uvjerio sam se da velika većina hrvatskih pisaca uglavnom jako loše kotira (ako uopće!) na listama najprodavanijih knjiga, i da je očito da su neki stari dugovi došli na naplatu, kao i da će trebati puno truda da se loši trendovi promijene.

Naravno, postoje i primjeri uspješnih hrvatskih pisaca, no nije uvijek i pravilo da svaki dobar pisac bude i tržišno prepoznat a njegovo djelo prilagodljivo i za neke druge "vanknjižne" formate (npr. kazališna adaptacija) ili da pisac piše o temama koje zanimaju i inozemne čitatelje pa mu/joj se djela prevedu na koji strani jezik, što onda povlači i neke dodatne ugovore, plaćena inozemna gostovanja i sl. Dakako da niti ova slika nije crno-bijela, i tim više problem položaja hrvatskih autora treba sagledavati iz različitih perspektiva.

European Writer's Council nedavno je temeljem suradnje s preko 30 udruženja pisaca iz 24 europske zemlje (uključujući i Hrvatsku) objavio zanimljive analize i projekcije mahom nezavidne pozicije pisaca i prevoditelja u kontekstu promjena uzrokovanih pandemijom koronavirusa. Čak 97% ispitanika svjedoči o drastičnom padu prihoda zbog smanjene prodaje knjige, stopiranih ili odgođenih novih izdanja, izostanka plaćenih promotivnih aktivnosti (javnih čitanja, promotivnih turneja i sl.). Ukazuje se i na neregulirane pa gotovo i stihijske modele prelaska u sferu digitalnog, gdje su za autore postoci još niži od onih uobičajenih koje dobe od prodaje tiskanih izdanja, a nerijetko ih niti nema.

Kao i mnogi freelanceri iz drugih kreativnih industrija, i pisci sada strahuju da su participirajući u prvim tjednima ili mjesecima lockdowna navikli publiku na "besplatno digitalno", i da će biti jako teško naviknuti ih na suprotno, pogotovo u sredinama gdje se npr. prodaja e-knjiga ili audio knjiga uopće nije "primila" (poput Hrvatske). Prema projekcijama iz studije, nije nemoguće da se umjesto očekivanih 500 do 600.000 novih naslova ove godine objavi njih samo 150.000, što će mnoge na knjižnim tržištima diljem Europe baciti u crveno, a pisce ostaviti na mrvicama očekivanih prihoda, a mnoge i bez tih mrvica.

U vremenu pred nama trebalo bi što prije ukloniti uzroke raznih antagonizama koji duži niz godina postoje praktičnoi među svim dionicima knjižnog sektora, na relaciji pisci - nakladnici, knjižari-nakladnici... jer, na kraju krajeva, "okidači" tih antagonizama najčešće su bili pojedinci a ne neki kolektivitet. Njihovi poslovni odnosi moraju biti regulirani ugovorima u kojem su ugovorne strane sporazumnno definirale pravila igre, nakon čega nije teško točno utvrditi ako je i na koji način neka strana prekršila slovo ugovora, narušila poslovni odnos koji bi se trebao zasnivati i na povjerenju i na međusobnom uvažavanju. Jer, ako se kriza zaoštri preko svih granica, i ako tada svatko počne vući na svoju stranu i gledati isključivo svoj interes (točnije - i u većoj mjeri nego li do sada), nema tih mjera koje će biti dostatne da hrvatsko tržište knjige izdrži krizu.

Više nego ikada trebali bi se držati skupa, a svatko svoju rolu odigrati najbolje što zna. Bilo bi dobro da već sada svi predstavnici knjižnog sektora, zajedno s resornim ministarstvima, usklade neku zajedničku viziju (uh, kako pretenciozna riječ!) i pokušaju je i kratkoročno i dugoročno dosegnuti, dio po dio. Jer ne može sve ostati samo na rješenjima poput npr. pojedinih potpornih mjera različitim aktivnostima, već je nužna i modifikacja postojećih modela funkcioniranja hrvatskog tržišta knjiga i njegovih dionika.