Jedini Vijenčev grijeh je drijemež duha i glupost

Održava se
01.01.1901.

List Vijenac u moj je život ušao u jesen godine 1993. Tu jesen proveo sam u domobranskoj pukovniji na planini Moseć, tek koji kilometar od Perkovićevih Čavoglava. Spavali smo u nekoj devastiranoj vikendici, na televiziji gledali kako s druge strane Dinare Prljić i Krajišnik ugovaraju ekonomsku suradnju, a s ovu stranu Dinare, mi i Srbi nabacivali smo se - u prkos novom “detantu” - granatama. Te granate - držim - Prljić je vjerojatno kupio od Krajišnika, a konzerve koje su oni prijeko jeli kupili su valjda od Prljića. To je bila ta jesen ‘93., kad sam shvatio da je “Kvaka 22” jedina ozbiljna ratna knjiga.

Te jeseni javio mi se Prosperov Novak i rekao mi da u Matici osnivaju angažirani kulturni dvotjednik, te da me hoće za kolumnista. Iduće mjesece provodio sam tako da sam od četvrtka do četvrtka gulio čuku u Čavoglavima, a onaj tjedan kad sam bio kući - pisao sam kolumnu. Nosila je isto ime koje i danas - Vijesti iz Liliputa - a smislio ga je čovjek koji je bio profesionalna “boš pumpa” Vijenčeva dizelaša - Mario Bošnjak.  Tako je u moj život ušao taj Vijenac.

Redakcija lista nalazila se (a valjda se nalazi i danas) u velikom ugaonom erkeru - kuli s pogledom na Zrinjevac. Oko Vijenca u to se doba motalo dobrih četrdesetak autora, društvo šaroliko da to danas izgleda nestvarno. U Vijenčevoj ekipi bilo je i nacionalnih martira poput Vlade Gotovca, i buduća Tuđmanova savjetnica Željka Čorak, i buduća HNS-ova ministrica kulture Andrea Zlatar, pa sve do takvih prononsiranih protunarodnih elemenata kao što sam ja.

U to doba stvari su bile manje zamršene nego danas. Tuđman je uokolo hodao u bijeloj uniformi, Kutle je bio na svom vrhuncu, a salvete su služile za neke druge stvari, ne za brisanje usta. U tom strašno jednostavnom svijetu spadao si u jednu od dvije skupine: ili si smatrao da je Tuđman estetska, etička i politička sramota, ili si držao da je on bogomdani pomazanik.

Ljudi koji su se motali oko Vijenčeve ovalne sobe pripadali su onoj prvoj grupi. Većina njih po svom su dubokom habitusu zapravo bili konzervativci: bili su stručnjaci za renesansnu književnost ili secesiju, pisali su knjige o hrvatskoj tradiciji i klasičnoj visokoj kulturi. Predstavljali su nešto poput građanskog mainstreama koji je od vladajuće ideologije odbilo gađenje. U ta doba mislio sam da su takvi ljudi ozbiljan demografski faktor u ovom društvu: to se, nažalost, pokazalo zabludom.

Takvo šareno društvo samo je netko poput Franje Tuđmana morao držati na okupu. I nije stoga čudo da se ono u jednom trenutku raspalo. Iz tadašnjeg Vijenca nastale su dvije redakcije, raspršili smo se kojekuda. Vijenac je nastavio postojati, ali u simboličkom smislu on je umro, i to zato jer je umrla njegova premisa. Ta premisa je bila da postoji hrvatski građanski mainstream, jaka okosnica solidne, konzervativne tradicije koja spremno odbija kolektivizam i s lijeva i s desna. Danas, nažalost, znamo da nije tako.

Vijenac je u međuvremenu nastavio postojati. Postojao je negdje na rubu mog (i svačijeg) vidnog polja kao zaboravljeni relikt prošlih dana, sve dok mi ga jedan eksces nije vratio natrag u pamćenje. A taj se eksces dogodio ovog tjedna na Upravnom odboru Matice Hrvatske, gdje je Željka Čorak - povjesničarka umjetnosti i jedna od “prvoboraca” lista - dala ostavku upravo zbog Vijenca.

Optužila je predsjednika Matice Igora Zidića za imenovanje urednika Andrije Tunjića i za politiku lista koju je opisala kao “srozavanje ljudskih i civilizacijskih kriterija”. Casus belli, čini se, bila je polemika o pokojnom kiparu Dušanu Džamonji u kojoj je dio bivših suradnika - među inim i Čorak - optužen što je u nekrolozima Džamonji prešutio bliskost kipara s komunističkim vlastima. U ovoj priči zanimljivo je što je buru oko Vijenca podigla upravo Željka Čorak. I to ne samo zato što je jedan od utemeljitelja novina, nego i zato što je se baš ne može prebrisati kao ljevičarsku guju u njedrima.

Mnogi iz njenog starog društva u devedesetima su kolutali očima na njen angažman u Tuđmanovu kabinetu. Isto tako, Čorak je autorica “Krhotina”, knjige koja je u osamdesetima (re)konstruirala građanski indentitet Hrvatske u srednjoeuropskom ključu. Čorak je na neki način funkcionirala kao pionirski kulturalni frontmen “građanske Hrvatske” za koju je Vijenac hinio da postoji.

Vijenac se danas sve češće uspoređuje s Hrvatskim slovom, ultradesničarskim fanzinom koji Ministarstvo kulture neštedimice financira, premda se taj list uglavnom bavi političkim aktualnostima iz ‘41. i ‘45. Između Vijenca i Hrvatskog slova, međutim, ima razlike. Hrvatsko slovo su bijesne, nabusite i monomanske ideološke novine. Vijenac je, nažalost, tek bezidejno dosadan.

I tu počinje - po meni - najturobniji dio priče. Naravno da mi je žao što je “brend” za koji sam nekad vezivao ime mutirao do nerazaznatljivosti. Ali, dio mene razumije Igora Zidića i društvo iz Matice što su poželjeli jače ideologizirati vlastito glasilo i usmjeriti ga u pravcu svjetonazora koji već imaju: konzervativnog i “light” nacionalističkog. Nije da mi se to sviđa, ali dok god ne ustašuju i ne šire mržnju, imaju na to pravo.

Ono što je sumorno, međutim, je nedostatak ideja. Vijenac, naime, ne samo da ne daje odgovor na pitanja ovog jako kompliciranog svijeta, nego niti ne primjećuje da ta pitanja postoje. Vijenac, Tunjić i oni koji su ga postavili još uvijek žive u simplicističkom svijetu u kojem postoje pošteni Hrvati i nepošteni strani lakeji, u kojem su vanjski zavojevači “protiv nas”, umjesto Mitteleurope nameće nam se Balkan, a sve za korist stranaca. Retorika je to koja se nije promijenila od romantičarskih poviesnica, samo što su Mlečiće i Ugare odmijenili Srbi, a njih danas EU.

Grijeh Vijenca nije što zovu na nož i palež. Grijeh Vijenca je naprosto obična, svagdanja glupost. Jer, Tunjić i oni koji su ga postavili kao slijepi kod zdravih očiju ne vide da je svijet pošao drugim putem i tvrdoglavo popišao njihove mentalne premise. Vjerovali su da će se problemi Hrvatske riješiti kad postane suverena - a pokazalo se da suverenost u današnjem svijetu ne postoji, i da manje utječemo na svoju sudbinu danas u Bruxellesu nego jučer u Beogradu. Vjerovali su da će se “Balkana” otarasiti kad se riješe Jugoslavije, a umjesto toga dobili su trijumf turbofolka. Vjerovali su da je Hrvatska srednja Europa kao u knjizi Željke Čorak - a onda se ispostavilo da je srednja Europa i Josef Fritzl, a da smo od “mitteleuropejaca” najbrže primili Lidl, tabloide i RTL. Od puške i lisnice na hrvatskom ramenu nije ostalo ništa, a djeca nam umjesto uz “komunjaru” Baltazara rastu uz Big Brother.

Ni jedno od ovih pitanja današnji Vijenac ne može suvislo postaviti, zato što bi ponajprije trebao resetirati vlastitu ideologiju i prekoncipirati osnovne postavke vlastita gledanja na svijet. Umjesto toga, lagodnije je operirati istim lijenim dihotomijama i preko njih tumačiti vrijeme koje je za te drvene alatke postalo doboga presloženo. Takav drijemež duha jedini je Vijenčev grijeh - ali grijeh za koji su Zidić i njegova družba krivi do neba.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )