Julijana Adamović : Konzerviranje
Julijana Adamović (1969), socijalna pedagoginja koja živi u Vukovaru, jedna je od autorica koja je prošla put, u konkretnom slučaju zapravo vrlo brz, od bloga do knjige. Nakon što je pretprošle godine kod malog slavonskog nakladnika objavila svoj prvijenac, zbirku priča "Kako su nas ukrali Ciganima" i za nju nagrađena Kiklopom za najbolju prvu knjigu, što je posve sigurno usmjerilo pozornost prema autorici za koju nam se možda i činilo, ako nismo dio blogerske zajednice-komune, da se pojavila iznenada i niotkuda, nije trebalo čekati dugo i pojavila se i njezina druga knjiga.
Julijana Adamović, koliko se može shvatiti iz njezinih medijskih istupa i raznoraznih komentara po zakutcima blogerske zbilje, jedna je od 'simpatičnih' autorica koje nemaju problema s čitateljskom publikom, a nju su nakon prve zbirke činile većinom žene jer je upravo o njima i pisala.
Ono što je vidljivo nakon što se, sada kod 'velikog' nakladnika, pojavila zbirka priča "Konzerviranje" jest svakako činjenica da je riječ o autorici koja svoje priče gradi i od tzv. tipičnih ženskih motiva, premda to ipak nije jedini i prevladavajući element. U uvodnoj i na neki način autopoetičkoj priči "Švelja" ona će svoje pripovijedanje, istina, nazvati pletivom, upisavši se na taj način u dugu i prepoznatljivu tradiciju ženskog 'pletačkog' pripovijedanja, od Irena Vrkljan do Julijane Matanović.
No, glavna je odlika priča ove autorice svojevrsna spontanost, nezamaranje poetičkim modelima i modama, nego jednostavna želja da se pribilježe priče o uglavnom nesretnim i nezadovoljnim likovima, zbog čega su njezine priče prije svega iskrene, emotivne, čak i terapeutske. Odabirom prostora na kojem se odvija "Konzerviranje", priče Julijane Adamović mogle bi se nazvati slavonskim (ima tu i posljedica rata i poraća, vojnih invalida, izgubljenog zavičaja, kao i tipičnih 'ravničarskih' motiva), mada čak ni to nije pretjerano važno.
Riječ je, naime, o autorici koja bilježi ljudske sudbine, iskreno i s vrlo naglašenim suosjećanjem, bez obzira bili njezini likovi liječeni alkoholičari, preljubnici ili usamljene, razočarane žene kojima je potrebna psihijatrijska pomoć. Premda načelno tužne i melankolične, priče iz ove zbirke prožete su laganim humorom koji ih odmiče od upadanja u totalne 'crnjake', baš kao što ih drži i podalje od rasplinjavanje u totalnu patetiku, koja se, istina, ponekad zna podvući kao obilježje priča.
Ženska potraga za muškarcem iz snova, patrijarhalni stereotipi, seks, frendice razočarane svojim životima (i muškarcima), žene koje svoje uspomene konzerviraju u tegle za zimnicu, pa čak i formula savršene guze, u ovoj se knjizi alterniraju sa zapisima o siromaštvu i socijalnom dnu, mračnim zapisima sa slavonskih groblja i teškim bolestima. Julijana Adamović sve te motive 'konzervira' u svojim pričama koje su građene od gorčine i nezadovoljstva, ali uvijek ostavljaju otvorene mogućnosti da se sve promijeni i krene drugim smjerom.
"Konzerviranje" je jedna od onih 'malih' knjiga u kojima je lako detektirati ponešto amaterizma i nesnalaženja u literarnim zakutcima pripovijedanja, ali im ne možete zanijekati toplinu i privlačnost koja prije svega proizlazi iz nekakvog, ponekad i posve nerealnog optimizma, čak i prema samom činu pisanja.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )