Jurica Pavičić : Radetzky marš

Održava se
01.01.1901.

Kad su se nakon 1945. komunisti u Hrvatskoj učvrstili na vlasti, među prvim materijalnim žrtvama njihove izgradnje novog društva našla su se i dva javna spomenika koja su dotad ukrašavala reprezentativne gradske prostore.

U Zagrebu nova je vlast s glavnog trga uklonila spomenik Josipu Jelačiću, lojalnom bečkom generalu čija je najveća krivnja bila to što je kao zatornik mađarske revolucije negativno spomenut u spisima Marxa i Engelsa. U Splitu, revolucionarna je vlast, prema sugestiji kasnijeg velikana hrvatske arhitekture Nevena Šegvića, s Rive uklonila monumentalnu fontanu s alegorijskim motivima. "Krivnja" kamene fontane bila je barem dvostruka: počeo ju je graditi autonomist Bajamonti, a jedan od alegorijskih likova nosio je u ruci snopić pruća, znak koji je te '47. značio nešto sasvim drugo nego u vrijeme nastanka zlosretne skulpture.

Ova dva urbana ukrasa imala su tih kasnih četrdesetih sličnu nesretnu sudbinu. Ali, njihov usud nakon 1990. posve je oprečan. Konjički kip austrijskom generalu Jelačiću u jesen je 1990. vraćen na glavni zagrebački trg uz pompozan recital i glazbeni program, a ritual obnove ostat će upamćen po jednom od prvih sektaških i burno sujetnih govora tada friškog predsjednika Tuđmana. Što se splitske fontane tiče, ona nije doživjela sličnu čast. Premda je odluku o obnovi splitsko Gradsko vijeće donijelo dvaput, premda iza tog zahtjeva stoji 11 lokalnih udruga, obnova Bajamontuše odbija se već 15 godina o zid od gume. Od kunsthistoričara do gradonačelnika, svi se izmotavaju i odgađaju obnovu, pokušavajući prešutjeti prijesnu istinu - da im je taj komad kamena odbojan ideološki. Iz nekih razloga koje baš nikako ne mogu shvatiti, kip jednog vjernog austrijskog vojnika doživljava se nacionalnim simbolom hrvatstva, a jedna eskapistička, kittnjasta kompozicija s vilama i tritonima u najmanju ruku kao antihrvatska ujdurma.

Priča o ova dva spomenika, nažalost, ujedno je i priča o hrvatskom dvoličnom odnosu prema dvama susjednim kulturama koje su nas kroz 600 godina u dobru ili zlu kolonizirale. Iz razloga koje nikad nisam uspio shvatiti, austrijsko-germanofona kolonizacija u hrvatskoj je nacionalnoj ideologiji uvijek doživljavana kao nešto prijateljsko, savezničko i dobrodošlo, dok je italofona (konkretno: venecijanska) kolonizacija doživljavana kao nešto prijeteće, infektivno i agresivno. U takvoj diobi uloga bilo je moguće da lojalni austrijski vojnik Trenk - inače palikuća s kojim po Nizozemskoj i Vestfaliji majke plaše djecu - u Hrvatskoj čak dobije mjesto na boci za vinjak, dočim lojalnog mletačkog građanina Markantuna Dominisa - inače Galilejeva prijatelja i vodećeg renesansnog teologa - naša kultura bilježi tek kao glavnog zlikovca u Šenoinom "Čuvaj se senjske ruke".

Od Nazorova "Velog Jože" do Araličina morlačkog ciklusa, romansko je građanstvo istočnog Jadrana demonizirano u našoj kulturi kao prijetvorni i podmukli soj, dok germanofoni urbanitet negdašnjih Agrama, Esseka i Karlstadta nije ni približno bio predmetom takve kulturne difamacije. Danas se podrazumijeva kao posve normalno da Zagreb imitira bečki Opernbal ili da čitav lisinski pucketa prstima na Radetzkv marš. Habsburške nasljednike alkari zovu na Alku, a izjave Otta von Habsburga da su "Hr-vati Austrijanci koji govore hrvatski" doživljavamo kao nepatvoreno laskanje. Istodobno, ideja da se na splitsku Pjacu vrati očuvani lav Svetog Marka odbačena je prije desetak godina kao izdajnički pasatizam, a na izjave venetskih i tršćanskih političara o "povratku talijanske kulture na istok" tretiraju se otprilike kao da su predvojnički manevri.

Moram priznati da su me takvi dvostruki standardi oduvijek vrijeđali. Dosljedno provedeni, oni impliciraju da su Istrani, Riječani i Dalmatinci naprosto "razvodnjeni" Hrvati u čije se kulturno tijesto umiješala tuđa i nepoželjna supstanca. A takvi dupli standardi, naravno, izazivaju i zlovolju u Italiji koja drži da joj se pričinja moralna nepravda. Tom zlovoljom valja se objasniti i eksplozivna reakcija kojom je preko Jadrana popraćen Sanaderov galantni ustupak austrijskim žrtvama poslijeratnog etničkog čišćenja. Hrvatska je, kažu Trst i Rim, ponovno pokazala prijaznije lice prema jednoj bivšoj metropoli nego prema drugoj. S jedne strane kao germanist i bivši stanovnik Austrije, a s druge kao Splićanin odgojen na kerberskom ostraciranju "autonomaštva", Sanader je reagirao upravo onako kako ga dvjesto godina nacionalne ideologije odgajalo i odgojilo: Beč je tretirao a priori kao prijatelja, a Mletke/Rim a priori kao pogibelj i moguće izvorište smutnje.

Talijanske optante i njihove ustanove ne treba, naravno, gledati posve nekritički. Po svom mentalitetu i diskursu, esulske su institucije i vodeći aktivisti užasno nalik našim provincijskim ograncima Matice hrvatske, u kojima konzervativni ljubitelji baštine maštaju o boljem jučer nošeni nacionalnim žarom. Esulski diskurs nerijetko je pun kulturalnih poopćavanja, implicitnog rasizma i bombastičnih teorija tipa "kultura ulja i kultura loja". Ako je ezulska sudbina tipično balkanska sudbina, po nečem istočnojadranski optanti i jesu malo Balkanci: baš kao i mi Hrvati (dakle, njihovi zemljaci) i oni barataju pretpostavkom da su mnogo kulturniji od ostalih u svojoj okolici. Takva prepotencija nas ovdje nerijetko opravdano nervira, ali ona po argumentaciji i dignutom nosu nije ništa drukčija od hrvatskog bahaćenja spram Srbije i Bosne.

I koliko god naši negdašnji zemljaci imali svojih problema i felera, u jednoj su stvari, nažalost, u pravu. Nejednaki ton, način ophođenja, pa čak i nejednaka politička djela kakva Hrvatska primjenjuje na njih i na Beč ne samo da su nepoštena nego su i simptom dublje kulturalne pukotine za koju mislim da je jako opasna. Od tri kulturna kruga kojima pripada, Hrvatska se blatom bacila na dva, favorizirajući jedan - srednjoeuropski - koji je divan i zanimljiv, ali nipošto ne definira ono što jesmo. Onu istu purifikatorsku ognjicu s kojom smo iz hrvatskog korpusa "očistili" Johnnyja Stulića ili ćevape, primijenili smo i na čitave civilizacijske krugove uljuljkujući se u austrofilskoj lijepoj laži. Bez da čovjek ima ovo na umu, ne može shvatiti Sanaderov galantni folksdojčerski presedan - jer, racionalno ili ne, on je posljedica kulturalnog instinkta koji nam je duboko usađen.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )