Jurica Pavičić : Trijumf banalnosti

Kao dijete, niz sam godina ljetovao na jednom malom dalmatinskom otoku blizu Šibenika. Na tom otoku problem odlaganja smeća u to doba nije bio riješen nikako, odnosno - bio je riješen vrlo jednostavno. Kad bi se u kućnoj spremi smeća dovoljno nakupilo, rukovatelj obiteljskim plovilom napunio bi papirne kese u barku, upalio pentu i otplovio iza treće punte, gdje bi sadržaj vrećica s otpadom izručio bogu Posejdonu.

U ovoj ekološki naoko strašnoj priči postoji, međutim, jedna olakotna okolnost. Tog smeća je, naime, bilo jako malo. Slavenka Drakulić davno je napisala da su socijalistički građani zbog opsesije reciklažom izgradili nehotice ekološku civilizaciju, a još je pogotovo tako bilo na otoku, gdje je bilo što teško dovesti, a još teže odvesti. U ta doba ambalaža je bila socrealistički skromna, hrana se kupovala refužo, a od svega organskog radio se kompost. Ostatke objeda jele su mačke, limenke su postajale lonci za geranije, a plastične kante ili sinjal za vrše ili bokobrani. Međutim, prošla su desetljeća i život se na otoku promijenio. Danas na tom istom otoku dnevno s vapora silaze kubici stiropora, plastike i metalne ambalaže, smeće je sve šuštavije i voluminoznije, a koliko mi je poznato, problem se smeća rješava baš kao i nekad. Civilizaciju skromne reciklaže zamijenio je konzumizam a da ništa uokolo za nj nije bilo spremno.

Ova bodulska ekološka parabola često mi padne na um kada se u javnom prostoru počne govoriti o jednom drugom, jednako ozloglašenom smeću, a to je smeće kulture spektakla. Hrvatska je, vele moralni paničari, poklekla pred civilizacijom kulturnog i zabavnog šunda. Prema službenim podacima, samo u ovoj godini broj posjeta kazalištu opao je za 9%, a onaj kinima opao je i više, iako konačnih brojki još nema. Ni jedan domaći film nije prešao 6000 gledatelja, ni jedan strani 105.000, videoteke se zatvaraju, ljestvicom hitova vlada dvije godine jedino Don Brown. Svi tradicijski i moderni oblici kulturne konzumacije povukli su se i teško brane ostatke ostataka publike, a na njihovo mjesto stupio je postmoderni zabavno-medijski amalgam koji opredmećuje uzbilj Warholovu krilaticu o petnaest minuta slave.

Još pred četrdeset godina komitet je mogao ozbiljno raspravljati o tome zašto šarene revije ne zanimaju trudbenici i heroji rada, nego njihov interes plijene oni koji nešto glume, pjevaju ili šutiraju loptu. Danas možemo biti samo nostalgični za vremenima kad su novinske stupce punili oni koji su doista barem otpjevali hit ili zabili gol. Danas su centralne figure javnog imaginarija persone poput who-the-hell-is Lane Pavić ili malomišćanskog fašistoidnog idiota Matka. Taj vrtuljak vječnog medijskog prezenta neprestano kao gorivo lože nove Rafe i Kedže koji nakon upotrebe nestaju u retrovizoru jureće mašine. Riječ je o trijumfu banalnosti na koji je ponajbolje odgovorio sinjski multimedijski umjetnik Siniša Labrović koji je slaveći beznačajnost upriličio realitv show za - ovce.

U ovom trijumfu mediokritetstva - naravno - nismo jedini i osamljeni. Naša javna TV civilizacijski je gromobran spram talijanske, o čemu mogu posvjedočiti svi koji gledaju popodnevne show programe RAI-ja. Naše novine - ma koliko šute - zakopčana su moralna glasila spram britanskih tabloida. Kulturna dekadansa nipošto nije samo u nas predmetom moralne panike, a neki od očeva mislilaca Busheve konzervativne doktrine - poput Irvinga Cristola ili Lea Straussa - izgradili su svoje misleće opuse na kritici degradirane zabavne kulture. I ako po sadržaju idiotizirane kulture možda i nismo najgori, bojim se da po efektu koji ona proizvodi prednjačimo u lošem. A da bih to argumentirao, vratio bih se na početak i na otočnu prispodobu sa smećem.

Pred dvadeset ili trideset godina i domaću je kulturu, baš kao i sadržaj kanti za smeće, određivalo prinudno ekologiziranje. Imalo se manje, ali ono što se imalo trebalo je biti trajnije i postojnije, baš poput limenke koja postaje pitar ili kante antifriza koja će sljedeću dekadu signalizirati parangal. I u kulturi, baš kao i u deponiranju otpada, naša je kultura uletjela nespremno grlom u svijet drečavih, šuštavih i kabastih omota koje se ne može ni reciklirati ni baciti. U ozbiljnim i spomena vrijednim civilizacijama taj isti zabavni bordel nalijeće na čvrste zasade vladajuće klase, proizvodnje, pa čak i dominantne religije. U nas, dakle u jednoj neozbiljnoj, kolonijalnoj kulturi s ruba, tih stupova nema. Građanska je klasa u svojim preostalim zametcima pometena, religija je u Hrvatskoj zapravo metaideološka sprdnja, a dominantna kultura nije ona proizvodnje, nego uvoza i konzumacije.

Ozbiljne mehanizme socijalne samoregulacije prije komunizma nismo ni imali, one stečene u komunizmu smo odbacili, pa smo se pred invazijom krep-papira i katodnih "celebrities" našli goli i bijeli, nezaštićeni krvnim zrncima doličnog imuniteta. Završili smo na koncu slično kao Azteci, koji su u dodiru s Cortezovom konjicom imunološki nespremni pomrli od obične gripe. Naša gripa nije bubonička groznica, simptomi joj nisu crvenilo, fibra ni piknjice. Ta je groznica drukčija, ali je svejedno groznica. Možemo se tek nadati da će i u kulturi, kao i epidemiologiji, oni koji prežive postati imuni.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )