Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 09.01.2009.

Kad književnost crta granice

Kao i mnogi pripadnici moje generacije, i ja sam odrastao uz roman “Družina Sinjeg galeba”, klasik jugoslavenske omladinske književnosti po kojem je snimljen jednako omiljeni film Branka Bauera. U vrijeme kad sam bio dijete, priča o malom Ivi, njegovoj pustolovnoj družini i krijumčarskoj pećini bila je sastavni dio dječačke kulture, pod ruku sa Stevensonovim “Otokom s blagom”, “Djecom iz Pavlove ulice” i Lovrakovim zadrugarima.

“Družinu Sinjeg galeba” kasnih je te tridesetih napisao Tone Seliškar, tadašnji učitelj i budući partizan, socijalni pisac koji je (slično Lovraku) kroz dječju prozu pripovijedao o socijali, hipotekama, monopolu i svakovrsnim zlima klasnog društva. Rodom Ljubljančanin, Seliškar je svoju priču utisnuo u tipizirani imaginarij Dalmacije: tu su otok i barbe iz Amerike, stari trabakuli i djedovska mornarska figura koja se zove Barba. Slovenskog pisca privlačio je maritimni svijet onako kako Primorca Stipu Božića privlače Chomolungma i K2.

I nije bio jedini: takvih kao Seliškar moglo bi se nabrojati sijaset, Jadran je velika slovenska kulturna fascinacija, i bilo bi mi drago da ostane. Pa ipak, ne znam što bi Seliškar rekao da zna kako se četrdeset godina nakon njegove smrti njegov imaginarij timuna, cima, baštuna i barba koristi kao argument u - geopolitičkim raspravama.

A Seliškara, i ne samo njega, na zeleni geopolitički stol uveo je ovog tjedna slovenski političar i diplomat Ivo Vajgl. Bivši komunistički ambasador, Markovićev, a kasnije i Ropov ministar, ovog je tjedna u intervjuu Večeri na velika vrata uveo literaturu u sjevernoistarske pogranične sporove. “Otvoreno more od izuzetnog je stvarnog i emocionalnog značenja za Slovence”, rekao je stari diplomat mariborskom dnevniku, “pa to ni Hrvatskoj ne može biti nevažno. Slovenci su oduvijek bili pomorski narod, more je u našoj književnosti i u našim srcima, pristup otvorenom moru naše je moralno pravo.”

Tako je suhi, iskusni ambasador iskočio iz krute kore diplomatskog govora i u dosadnu problematiku maritimnog prava uveo argumente iz lijepe književnosti i djevojačkih spomenara: olovka, znamo, piše srcem, no ovaj put piše granice.

Istina, nije ovo prvi put na Balkanu da lijepa književnost iscrtava granice. Radila je to i dosad. No, dosad su granice iscrtavale uglavnom rimovane i stihovane forme, teritorijalne aspiracije opisivale su se distisima, mobiliziralo se “od Topole pa do Ravne Gore”, pjevalo se o Juri koji je “hladnu Drinu pregazio”, napadalo susjede Bošnjake uz “dok Neretva hladna teče” i “Herceg Bosno, lijepa li si”, a Dubrovnik bombardiralo uz “tamo daleko, daleko kraj mora”. Beletristika koja je pratila jadranske nacionalizme bila je stihovana, priprosta i bez udžbeničkih pretenzija. Vajgl je u tu “čitanku” unio novi moment: klasična književnost i estradna struna sad postaju tapija za teritorijalna prava.

Nije teško zamisliti granu književne kritike koja bi se mogla razviti iz ovog presedana. Hrvati bi Zemun tražili na temelju Josipe Lisac i “Dunav ljubi nebo”, Joža Horvat bio bi idealan argument za aneksiju Tahitija. Sve teritorije oko kojih se danas natežu Slovenci i Hrvati Talijani bi lako “prisvojli” Tomizzom, Magrisom i Elsom Morante. A ni zamisliti ne mogu kakve bi ubitačne posljedice po cjelovitost Hrvatske mogle proizići iz opusa Mikija Jevremovića: taj je Srbin, naime, prefrigano i dugoročno smišljeno svoj čitav opus posvetio mandolini, palmi, gitari i stini! Kako smo vidjeli ‘91., festivalske lake note u ovom su se slučaju pretvorile u operativni vojni projekt. Nemojte, molim vas, to napraviti mom dječačkom idolu, starom partizanu Tonetu!

Vajglom lirski ispad, nažalost, nije tek efemerni detalj u karikaturalnom “ratu” za Piranski zaljev - jer, nažalost, slučaj morske granice odavno je napustio područje racionalnog i postao područje mitomanskog sentimentaliziranja. Da se u slučaju Piranskog zaljeva radi o neometanoj plovidbi, ili ribarskom režimu, šačica bi sivih pravničkih birokrata iscrtala režim života u sjevernoj Istri u nepuno popodne. Ali, s obje strane - a čini mi se više sa slovenske - problem je prešao iz sfere racionaliteta u jevremovićevski svijet sentiša.

U trenutku kad se kao ozbiljan argument maritimne tradicije vadi to što je Tegethoff rođen u Mariboru, u času kad doajeni diplomacije državnu politiku utemeljuje u beletristici i stvarima srca, onda postaje jasno da je razbor tu rekao laku noć. Piranski problem ne može se riješiti jer je on prešao s onu stranu racionalnog, on je za Sloveniju postao mitska neman, onako kako je to za Srbe Kosovo, a kako je za nas Hrvate “prodaja otoka strancima” ili opsesija jezikom.

Postoji, međutim, u tom “zaljevskom ratu” nešto duboko nedolično što ni jedna strana u sporu nije voljna priznati. Ni Hrvati ni Slovenci, naime, nisu spremni ni sebi ni onom drugom priznati da se - kad je Piranski zaljev posrijedi - u biti svađaju oko ratnog plijena. Jer, sjeverozapadni kut Istre oko Umaga i Buja, baš kao i čitavo slovensko primorje do konca su četrdesetih bili u divovskom postotku talijanski krajevi, i te teritorije Jugoslavija je dobila kao teritorijalnu zadovoljštinu za talijansko nasilje, aneksiju Dalmacije i okupaciju Crne Gore, Hercegovine, Dubrovnika, Gorskog Kotara i ljubljanske kotline.

Talijani su se svesrdno zaletjeli uzeti ono što im je dao izdajica Pavelić, a onda su četiri godine kasnije to platili gubitkom onog što im je pripadalo. I zato se granica na Dragonji ne može iscrtati, jer nema tu ni “povijesno hrvatskog” ni “povijesno slovenskog”. Ta granica je administrativna slučajnost, povučena kroz ono što je bilo i još je jedino - Istra.

I sad, dok su se Hrvati obrambeno ustobočili jer ih se zakida za teritorij, a Vajgl fantazira o “slovenskom moru”, koje im je, tobože, uskraćeno sjeverno od Trsta, dvije mlade, iskompleksirane i nezrele državice izgledaju baš kao dvoje protuhe iz Hustonova filma “Blago Sierra Madre”.

Opljačkali su iz njedra planine blago i sad se svađaju oko toga kako ga podijeliti, pa jedan drugog gledaju s nepovjerenjem i snuju si zlo. Blago ih je zavadilo jer ga nisu zaslužili, nisu ga privrijedila radom, nego su ga dobili slučajem. Isto to blago učinilo ih je od dostojanstvenih prosjaka lošim ljudima. “Remake” tog filma gledamo sada uživo: i dok to gledamo, čovjeku napamet padne bajka o ribaru i ribici i pomisli da bi možda bilo najbolje da bogatstvo nikad nismo ni stekli. Vratimo lijepo Talijanima Capodistriju, Isolu, Salvore, Buie i Umago, pa ćemo se lijepo voljeti kao nekad.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –