Kako je Domina postala feministkinja
(prema istinitim događajima)
Prije neki dan, u noći sa 7. ožujka na 8. mart, dođe Maloj Domini u san Rosa Luxemburg. Ujutro se probudi sva iznebušena i, da stvar bude gora, ne može se sjetiti o čemu su pričale, ali ima gadan osjećaj da je zaribala stvar. U ime praznika, a pod Rosinim dojmom, obuče Domina suknju, iako je vani deralo jugo i padala kiša.
Na zaslonu mobitela - kovertica. Na ekranu kompjutera, također. Pišu joj prijateljice i kolegice (nitko od muških) da joj sretan Dan žena. Nazove ih redom, propituje:
- Što znači kad u noći sa 7.ožujka na 8. mart sanjaš Rosu Luxemburg?
Nemaju pojma, a kad je onomad sanjala da je Prince, kao od majke rođen, na koncertu skočio pred nju u publici i ponudio je žvakama, sve su imale spremno objašnjenje. Uputi se, dakle, ona u knjižaru, uzme neku knjigu s masno otisnutim feminizmom u naslovu, sve ne bi li proniknula u tajnu poruku svog sna, te stane u red da plati. Gospodin koji je nešto prčkao po polici blizu nje, sa otvorenim zanimanjem pogledava Dominu, pa knjigu, pa Dominu, pa knjigu...
Odluči Dome da je to ludo zabavlja - što li sad ovaj misli? Vidi nju, nije Clara Zetkin, nije ona iz B.a.b.a., a nije ni Vedran Rudan… Okrene se u njegovu pravcu i nasmiješi, suzdržavajući se da ne prasne, pa nije li ga dovoljno zbunila, bidnog čovika. Da bar brkove ima, kad već čita takve knjige, nego ovako. Plati Domina knjigu i izađe iz knjižare, al kao da je vrag ušao u nju, potpuno feministički indoktrinirana, a još ni stranicu otvorila nije.
Takva odmah naleti na dvije časne. Pomisli: evo vidiš, one stalno moraju bit u ovoj svojoj odori, a fra Zvone ruksak na kosti, kratke gaće, pa na vespici na tenis!
Sva jarosna skoro nagazi na jednu gospođu u crnini. Jadna gospođa, nije dovoljno što je udovica, već mora i darkericu izigravat bar godinu dana, a da je muško samo bi prikačila botun na sako i doviđorno. Okrutnog li običaja! Što li se u ljudskoj vrsti ukorijenilo, posebno kad su žene u pitanju. I kroči ona putima jedne mucho-mačo županije, sa svakim joj je korakom Split sličniji Sparti, duma, ponesena pravedničkim gnjevom, spremna obrušiti se na prvi simbol patrijarhata nasumce izabran. I hop! Evo ga.
- Ehej, dobar dan! - srdačno će on.
- Ma šta'š ti meni dobar dan, šovi!?
- Zašto šovi? Šta san ti učinija? Ja san oduvik više volija žene od muških!
- Nisi mi čestita Dan žena, ka prvo i prvo.
- E, ako baš želiš znat, bio sam u Zagrebu i nisu me pustile na neko predavanje na Ženskim studijima, kažu da muškarci ne mogu prisustvovat. Pa ti vidi ko je šovi!
- Sigurno imaju dobar razlog - promrsi Domina i utekne niz Bosansku, ostavljajući inkantanog znanca u čudu.
I tu se, ipak, pokoleba. Nisam li pretjerala!? Osjeti tipičnu žensku postfeminističku grižnju. No u tom joj se magnovenju vrati ona snovita slika Rose Luxemburg kako je strašnim glasom pita: Dome, jesi li feministkinja? Odgovori!
- Pa jesam, kako bih rekla, valjda, hmm, nisam baš sigurna, treba razmisliti- propenta Domina.
Popodne se zaleti do svekrve, čestita joj Dan žena, te je priupita, kao pametnu gospođu iz te „tradicionalne“ generacije, kakav je njen stav prema feminizmu. A ova, prekine kužinavat te joj sva ozarena iz škafetina vadi već požutjeli novinski izrezak - intervju sa nekom španjolskom spisateljicom (1) gdje crno na bijelo piše: Žena mora bit feministkinja. Žena koja je protiv feminizma je kao crnac pristalica Ku Klux Klana ili Židov pristalica nacizma.
I tu joj svekrva sa širokim, odlučnim osmijehom, preko lonca u kojem se krčkala juha, namigne:
- Za te još ima šanse, Mala Domina, ne nasjedaj na antifeminističku propagandu! Sve smo mi Rosa Luxemburg. U duši.
***
(1) radi se o spisateljici Luciji Etxebarriji, a intervju je prije nekoliko godina objavljen u “Slobodnoj”)
( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )