Kaptolski agent 007 radi za vas

Posljednjih mjeseci u nas se mnogo govori o đavlu i njegovoj neugodnoj navici da se katkad naseli u tijelo nekog građanina ili građanke. Nečastivi je s nama i u nama, upozoravaju nas crkveni uglednici ozbiljno, javnost se poziva na pojačan oprez, a kardinal Bozanić imenovao je čak i posebnog svećenika koji će se baviti zatiranjem epidemije.

Štošta je toga, međutim, o opsjednutosti đavlom javnosti još uvijek misteriozno. Kako se to dobiva, recimo? Je li đavo kao gripa ili tuberkuloza pa se širi kapljičnom infekcijom? Smijemo li se napiti iz čaše kojom se prethodno služila opsjednuta osoba? Pomaže li prezervativ? Koje su uopće rizične skupine? Ima li prevencije u ovakvim slučajevima? Bi li pomoglo da se vjernici organizirano cijepe blagoslovljenom vodom? Priznaje li Hrvatski zavod za mirovinski i zdravstveno osiguranje troškove istjerivanja ili usluge egzorcista plaćamo iz vlastitog džepa? Kako stoji stvar s otvaranjem bolovanja? Mogu li se ja, na primjer, jedno jutro probuditi s bludnim i nečistim mislima i nazvati poduzeće...

"Šefe, ja ne bih danas došao na posao?"

"A šta je bilo? Nešto ozbiljno?"

"Ne znam. Kao da je neki đavo ušao u mene."

"Ajoj!" kaže šef sućutno. "Znam kako ti je. Moj stariji je imao to u pubertetu, svi su vrazi bili u njemu. Jesi li išao u župnika?"

"Nisam, čini se da nije ništa strašno, vjerojatno mi samo treba dan ili dva u krevetu da malo dođem k sebi."

"Poslušaj me, otiđi kod župnika. Neka te on za svaki slučaj pregleda, nije se s vragom igrati."

Neupućenom je teško procijeniti kada se uistinu radi o prisutnosti vraga, a kada je čovjek naprosto malo vragolast. Fra Zvjezdan Linić, iskusan u ovakvim slučajevima, pripovijeda kako je dosta pouzdan znak ako čovjek govori nepoznatim jezikom, jezikom koji nikada nije učio. Obraćao bi se, kaže, opsjednutome na latinskom, a ovaj bi mu tečno odgovarao, ne griješeći ni u rodu ni u padežu, kao da je klasičnu filologiju diplomirao. Što, ako bolje promislite, i ne mora uvijek biti loše. Ako je Nečastivi ušao u vas, barem možete prevoditi Ovidija.

Razmislimo kako bi to izgledalo u nekoj svakodnevnoj prilici, kada su ljudi najnadrkaniji, živčani, bijesni i skloni fizičkom rješavanju razmirica. U prometnoj gužvi, na primjer, svi se ponašaju kao da je vrag u njima, oko pet popodne na križanju Savske i Vukovarske nitko nema ljubavi za bližnjega, nego svatko živ, i krst i nekrst, psuje i pokazuje srednji prst, a gdješto se i uhvate za prsi. Savršeno je normalno ako vam netko tada opsuje majku, nije vrijedno ozbiljnijeg uzrujavanja ako vas nabije na stanoviti organ.
 
Ali, ako vozač ispred vas divlje izleti iz kola pa vam vikne "Canus filius!", što će reći "kučkin sine", ili čak "Cupio te meam mentulam sugare!", a što je tako prosto da vam ne želim ni prevoditi s latinskog, riječ je nedvojbeno o opsjednutosti. Dosta će pomoći ako u takvim slučajevima imate krunicu na retrovizoru.

Drugi simptom opsjednutosti đavlom koji se često susreće u egzorcističkoj praksi je da žena govori muškim glasom. Mnogi koji su svjedočili ovim seansama pričaju kako im je najužasniji prizor bio, noge bi im se od straha odsjekle, kada bi se demon iz nesretnice javio kao bas klape Trogir.

Žene su i inače, reći će vam svećenici, labilnijeg karaktera, prevrtljive i nepouzdane, moralno beznačajne u odnosu na muškarce i kao takve slabije otporne na Luciferove napade. "Više more žena smista, nego đava izatrka", reći će uostalom, ne bez razloga, naš narod. No, i kod žena se često griješi i opsjednutošću se nazivaju neka savršeno prirodna ponašanja. Oženjeni će to znati. Ako vam je supruga mahnita od bijesa, ili plače od jeda, ili vas bez osobita povoda vrijeđa, psuje, gađa sitnijim pokućstvom i proklinje dan kada se udala za vas, valja isto pričekati nekoliko dana prije nego ćete otići u župnika. Vjerojatno je posrijedi tek predmenstrualni sindrom, pojava koja je u svim simptomima uistinu nalik opsjednutosti đavlom, ali je, srećom, ograničena trajanja i ne ostavlja posljedice.

Osobina koja se također ističe u egzorcističkoj literaturi je da opsjednuta osoba ima zastrašujuću tjelesnu snagu. Na obredima istjerivanja zloduha drži je nekoliko odraslih muškaraca i na kraju su svejedno u goloj vodi od njezina otimanja. Ta činjenicama navela me je na razmišljanje o atletici. Zamislite samo kakav bi to doping bio. Postojeća medicinska tehnologija ne može ga naći ni u krvi ni u urinu. Opsjednuti, tek što je prasnuo hitac iz pištolja, trči kao da ga vrazi nose. A zapravo ga i nose.

Okrenuo se još, đavo, pa se obijesno belji i pokazuje dugi nos konkurenciji. Nema dokaza da je bilo ovakvih slučajeva, ali da sam ja Jacques Rogge, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, svakako bih razmislio o angažiranju egzorcista. Koji se to normalan sportaš ne bi odrekao svoje besmrtne duše u zamjenu za olimpijsko zlato? Pa i za srebro, ruku na srce.

Ja sam prilično siguran da toga ima u sportu. Mnogi su nogometaši, na primjer, prodali duše. Pa recite i sami, zar nogometni menadžeri ne izgledaju kao sotone?
Kada sve zbrojimo, đavo je među nama, pustio je svoje smrdljive pipke po čitavom društvu i protiv njega se valja srčano boriti, sve do Sudnjeg dana kada ga će zauvijek poraziti anđeoske legije. Do tog vremena moramo se snaći kako umijemo.

Svećenici upozoravaju kako to nipošto ne pokušavamo sami, a ne preporučuju ni odlazak neovlaštenim egzorcistima, koji se oglašavaju u novinama. Vidjeli ste možda njihove oglase, odmah ispod onih za intimne masaže, vidovnjaci i iscjelitelji, majstori tarota, gledaju u kuglu, skidaju nabace i uroke, vraćaju izgubljenu ljubav, liječe sidu i noćno mokrenje u djece, istjeruju nečastivog. Opasno je uistinu doći u vlažnu potleušicu na Trnju, gdje će vam neka debela žena bez zubne proteze istjerati đavla nesteriliziranim pletaćim iglama ili hrđavom bušilicom.

Ta stvar traži iskusnu osobu s diplomom bogoslovije i doktoratom iz egzorcizma, ovlaštenog istjerivača demona što besplatno, samozatajno obavlja taj posao s dopuštenjem crkvenog vrha. Njemu čak ni ime ne znamo. On je kaptolski tajni agent s dozvolom za ubojstvo. Popije martini, shaken not stirred, pljune košticu masline i okretno zgrabi sotonu za gušu, mlatne s njim o zid i zatvori ga u vreću. Ne znamo mnogo njegovih pacijenata, ali možemo naslutiti njegove uspjehe.

Ako neki velečasni Čuček, na primjer, pipka prvopričesnike, pa je čak i pravomoćno osuđen pedofil, ako se nevoljni župnik u času neopreznosti moralno okliznuo i predao demonu seksualnosti, kojega fra Zvjezdan Linić ističe kao specijalno zlokobnog, razumno je vjerovati da je kaptolski egzorcist djelovao u njegovu slučaju i oslobodio ga sotonina uzništva. Besmrtna je duša velečasnog oprana od tvrdokornih mrlja, istjerivač đavla vratio joj je beprijekornu čistoću, a sačuvao postojanost boje.
 
Čuček se normalno vratio na posao i nedjeljom izjutra u crkvi Svete Marije podiže kalež krvi Spasiteljeve koja se prolila za nas i za sve ljude na svijetu. Aleluja! Čučekovo je Kraljevstvo nebesko.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )