Kazalište u kući

Za tako mladu i silno ambicioznu jugoslovensku televizijsku industriju, sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su razdoblje velike mature, punoljetnosti i nastanka najveće televizijske klasike. U tom razdoblju prepunom televizijskih evergrina beogradska je serija "Pozorište u kući" imala, međutim, posebno i zanimljivo mjesto.“Pozorište u kući” scenarista i kreatora Novaka Novaka bio je prvi i zapravo jedini čisti jugoslavenski “sitcom”. Televizijska serija koje se odvijala u jednom beogradskom građanskom stanu pratila je život tri generacije ukućana: stare majke, beogradske gospođe (Olga Ivanović), njezine kćeri (Stanislava Pešić), njezinog supruga Rođe (Ðuza Stojiljković), njihove djece i stalnih prijatelja.

Novakov spretni i inteligentni “sitcom” glavninu je humora crpio iz generacijskih i kulturalnih razlika između likova. Poigravajući se kulturalnim razlikama između fine beogradske familije Nikolajevića, te Rođe, provincijalca iz sela Pržogrnci na debelom srpskom jugu, Novak je svojim “sitcomom” na neki način mapirao sudbinu i poziciju građanstva u tadašnjoj, deklarirano antiburžujskoj Jugoslaviji. Novak je ispripovijedao povijest masovne i ishitrene urbanizacije, prikazujući tadašnju srednju klasu mnogo točnije nego što su u to doba činile ambiciozne dramske serije. “Pozorištu u kući” osobiti je šarm davala produkcijska fleksibilnost koja je seriji omogućavala da reagira na dnevne događaje. Vješti i očito brzi scenarist Novak koji bi put u srijedu pisao epizodu koja će se emitirati u subotu, pa je stizao u seriji reagirati čak i na značajne nogometne utakmice.

Koliko god držim da je izvorno “Pozorište u kući” bilo izvrstan komad tadašnjeg televizijskog obrta, zamisao TV producenta Runjića da od Novakovih nasljednika otkupi prava i u koprodukciji počne proizvodnju hrvatske verzije serije, nije mi se nikad činila naročito dobrom. Uz “Grlom u jagode”, Novakova je serija najoponašaniji kulturni proizvod bivše države te je u 30 godina porodila lijepu hrpicu imitacija, a među takve dijelom ili sasvim spadaju i hrvatske serije “Naši i vaši” i “Luda kuća”. Što je još važnije, u trideset proteklih godina umro je cijeli društveni humus iz kojeg je Novakova biljka izišla. U vremenima tranzicije, nove buržoazije, turbofolka i balkanske generacije X, Rođa, Olga, Borko i Tina mogu (barem mi se čini) biti samo blijede sjene iščupane iz svog vremena i prostora.

Pa koliko sam god skeptičan spram podgrijavanja davnog ručka koji se zove “Kazalište u kući”, moram priznati kako nisam očekivao da će ovaj muzealski produkcijski pokušaj ikad završiti na prvim stranicama tiska kao tema političkog prepucavanja. A da bude tako, pobrinula se Nada Gačešić Livaković, glumica i vječita predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika koja je kao član Vijeća HRT-a ovog tjedna glasovala protiv jesenske sheme HTV-a zato što se u njoj našlo i “Kazalište u kući”, serija koja će se raditi za Hrvatsku i s hrvatskim glumcima, ali će u produkcijskom smislu biti import iz Beograda. Nakon što je Gačešić - Jimmy Hoffa naših šarfera i tonaca - na Vijeću digla buku oko uvoznog remakea, neki su je članovi Vijeća HRT-a podsjetili da je u dotičnim stvarima možda malčice u sukobu interesa, s obzirom da je stalna glumica u svim trakavicama Huljićeve TV produkcije Ava.

Reakciji članova Vijeća ne treba se čuditi. Kao stalna predstavnica filmaša u vijeću TV te kao osoba s utjecajem u ministarstvu kulture, Gačešić Livaković odavno je stekla reputaciju svojevrsnog Ivića Pašalića domaćih pokretnih slika. Javna je tajna da neki zagrebački producenti razgovor s redateljem počinju rečenicom “radi što hoćeš, samo u filmu mora glumiti Gačešićka”. Dok u TV serijama u produkciji Ave Gačešić redovito glumi brižne, tronute majke, Zagreb s podsmijehom spominje kako glumica ima odlučujući utjecaj na to hoće li i kad će scenarist ubiti njezin lik. Lojalnost producenata njenim dramskim kreacijama Livaković pak plaća moćnim lobiranjem.

Već sam napisao kako mi se zamisao o “Kazalištu u kući” 30-years-later u startu čini kao prilično bezizgledna, jer je previše vode oteklo ispod mosta da bi se Novakove vrline mogla revitalizirati. Ali, ako postoji na svijetu osoba koja se nema pravo buniti na odmrzavanje sirotog Novaka, onda je to upravo Gačešić Livaković. Ona je, naime, bitan čimbenik majstorske poslovne operacije kojom se mjesečno milijuni prikupljeni od poreznih obveznika slijevaju od inkasatora na vašim vratima ravno u džepove Huljića i njegove produkcije. Pritom gledatelji za javni porezni novac dobivaju proizvod koji nema baš nijedno svojstvo koje je Novakova serija nekoć imala: ni humor, ni dobru glumu, ni pripovjedačku maštu, ni pronicljivo oko za društvenu zbilju. Ista televizija kojoj Gačešić prigovara što kupuje jučerašnji beogradski know-how u ovom trenutku dok ovo čitate kupuje za milijune kuna mjesečno od Livakovićkinih poslodavaca meksički know-how u izlizanom i razdrmanom obliku. Pritom se ti isti proizvodi u kojima Gačešić glumi brižnu mater eksportiraju u Srbiju, istu onu zemlju iz koje mi ne bismo trebali uvesti kroatizirano “Kazalište”.

Pošteno rečeno, baš me briga hoće li nastati “Kazalište u kući” i hoće li ga HTV prepustiti na nekoć uzvišeni prisavski eter. Ali, ono što me jest briga i što mi se nimalo ne sviđa jest činjenica da stotine tisuća kuna koje mjesečno obrste inkasatori po našim haustorima odlaze samo i isključivo na Nadu Livaković i imitacije telenovela u kojima glumi, umjesto da se troše na proizvode koji bi bili daroviti poput onih Novaka Novaka. Prije dvadeset godina, Tonči Huljić je uspio raznovrsnu paletu domaće pop glazbe zamijeniti samo jednom vrstom glazbe - svojom, orijentaliziranim popom. Dvadeset godina poslije, Huljić je napustio opustošenu pustinju glazbene industrije i sada u audiovizuali radi istu stvar kojom je uništio glazbu. Umjesto lepeze proizvoda - u kojoj će biti glupljih i pametnih, sitcoma i dramskih serija, sapunica i ekranizacija - dobili smo monopol jednog žanra, oličenog u eteričnom liku Jelene Veljače. Stoga bi kao profiteru te kulturalne devastacije Nadi Livaković bolje bilo bi da - naprosto zašuti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )