Kazuo Ishiguro : Nokturna

Filmska ekranizacija „Na kraju dana“ lijepo je, čak eksponencijalno, potencirala finu gasterbajtersku notu Bookerom nagrađenog romanopisca Kazuo Ishiguroa. Prema romanu Japanca rođenog u Nagasakiju (1954., devet godina nakon A-bombe), a odraslog i školovanog u Velikoj Britaniji, scenarij za film je napisala Ruth Prawer Jhabvala, Njemica koja je živjela u Engleskoj, udala se za Indijca, i naposljetku preselila u Indiju.

Producent filma bio je Ismail Merchant, rođen upravo u Indiji, tadašnjem Bombaju, a školovan u Engleskoj i Americi. Njegov producentski partner Mike Nichols bio je rođeni Berlinčanin koji je filmsku karijeru ostvario u Americi. A redatelj James Ivory, legendarni je Kalifornijac koji je krenuo suprotnim smjerom od većine filmaša i najbolje trenutke svoje karijere ostvario u Engleskoj („Howards End“, „Soba s pogledom“, „Na kraju dana“...).

Ono što je bilo zanimljivo kod te kozmo-ekranizacije jest što se sam film doimao engleskijim od džema od jagoda posluženog za doručak u nekom odmorištu u Norfolku. Pridjev „engleski“ ovdje pritom rabimo u onom povijesnom poimanju Engleske kada je dotična evropska primadona nježno drijemala na svom kolonijalnom kozmo-imperiju, održavajući društveni mir na harmoniji gospodara i slugu, i slugu i lovačkih pasa.

Negdje unutar te hijerarhije odvijala se i Ishigurova ljubavna priča butlera i sluškinje u kojoj je najstrastvenija ljubavnička rečenica, izrečena u neko smrtno doba noći, otprilike glasila: „Gospođo Kenton, pobrinite se da sutra obrišete prašinu na stubištu“. I ništa više (ni manje) od toga.

Koliko su biografije filmaša i autora „Na kraju dana“ putovale, toliko je tekst bio statičan, ukotvljen u svoje vrijeme, mjesto i običaje. S Ishigurovom zbirkom „Nokturna: pet priča o glazbi i sutonu“ (2009.) stvar je obrnuta. U „Nokturnu“ putuje i sam tekst: od Venecije, preko Londona i Engleske, do Los Angelesa. Kulise se ovdje stalno pomiču.

Ton zbirke su stari šlageri, tema iz „Kuma“ što ju na trgu Svetog Marka izvode ulični svirači, napjevi neshvaćenog kantautora što se mogu čuti u idiličnom engleskom krajoliku, ili zvuk jazz saksofona u losangeleskoj klinici. Slika zbirke su gradovi i krajolici, mahom s evropskih turističkih razglednica, jedna klinika za plastične operacije – i pripadajući im sutoni.

Unutar tih koordinata „tona i slike“ Ishiguro priča o društvenim hijerarhijama, pravilima i tabuima, sličnima kao i u „Na kraju dana“. U priči „Crooner“ ocvala zvijezda šlagera rastaje se od svoje životne ljubavi kako bi se s mladom ženom pokušao ponovo vratiti u showbiz. Rastava je dogovorna jer i supruga je svjesna da s njom njen voljeni suprug nema nikakve šanse za povratak.

U priči „I po kiši i po suncu“ bračni par u krizi poziva u posjetu starog prijatelja kako bi im njegov naizgled promašeni i neuspjeli život dao novi elan i novu perspektivu. U „Nokturnu“ imamo saksofonistu kojeg fizički izgled priječi da se probije u prvu ligu. Kada ga napusti žena njen novi muškarac ponudi se da mu, kao kompenzaciju, plati plastičnu operaciju i ponudi novu priliku za uspjeh. „Čelist“ je pak priča o honorarnom sviraču kojeg jednog ljeta znamenita glazbenica uvjeri da je genij, a zatim ga ostavi u tom uvjerenju...

„Nokturna“ su zanimljiva križaljka priča o uspjehu i uspinjanju društvenom hijerarhijom. Da bi uspio „crooner“ mora odbaciti svoju staru suprugu; saksofonista mora promijeniti svoje lice; bračni par se mora napojiti neuspjehom svog prijatelja... Sa starom ženom ne može se u Vegas; s bezličnim licem ne osvajaju se nagrade; uz propalog prijatelja svatko se osjeća bolje...

Svu tu stalešku dramu svijeta koji se dijeli na uspjele i neuspjele Ishiguro ispisuje rečenicima kakvima je i butler izjavljivao duboku i strastvenu naklonost gospođi Kenton. Manje je više, a još manje – još više. Ishigurove priče su neobične, ponegdje i na granici burleske, ali redovito s reduciranim završetkom. Ponegdje otvorenim završetkom, ponegdje tek naznačenim – što povremeno pričama daje i dojam nezavršenosti.

Pravi kapital zbirke leži u društvenim oprekama uspješnih i neuspješnih, mladih i starih, ružnih i privlačnih, slavnih i anonimnih. To su nove podjele našeg doba. Nove društvene klase i staleži. Nema više gospodara, batlera, slugu i pasa. Stara hijerarhija je nestala ali se pojavila nova kroz čije barijere se jednako teško prolazi kao i kroz one nekadašnje.

Kazuo Ishiguro: "Nokturna - pet priča o glazbi i sutonu"
Preveo Miloš Ðurđević

Nakada Ljevak, 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )