Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Libra Libera • 27.01.2014.

Kenneth Goldsmith : U digitalnom okruženju o jeziku razmišljamo drugačije

Časopis Libra Libera u svom novom 33. broju donosi mnoštvo zanimljivih priloga (kraći pregled sadržaja broja možete pročitati na portalu Kulturpunkt.hr), a portal  Moderna vremena Info u dogovoru s redakcijom Libre iz broja prenosi razgovor koji je s američkim pjesnikom Kennethom Goldsmithom vodilo uredništvo web portala Poets.org (razgovor je za Libru s engleskoga prevela Ivana Rogar).

Kenneth Goldsmith je američki pjesnik, urednik-pokretač mrežnog arhiva za avangardnu umjetnost UbuWeb. Predaje pjesništvo i pjesničku praksu na Pensilvanijskom sveučilištu. Objavio je deset zbirki poezije, između ostalog 'Fidget' (2000), 'Soliloquy' i 'Day' (2003), 'The Weather' (2005), 'Traffic' (2007) i 'Sports' (2008).

Autor je zbirke eseja 'Uncreative Writing: Managing Language in a Digital Age' (2011). Priređivač je zbirke odabranih intervjua s Andyijem Warholom: 'I’ll be Your Mirror' (2004) i suurednik antologije 'Against Expression: An Anthology of Conceptual Writing' (2011). Njujorška MoMA proglasila ga je 2012. godine svojim prvim pjesnikom laureatom.

U srpnju 2013. Goldsmith je posjetio Hrvatsku, pa prenosimo i snimku predavanja održanog u zagrebačkom net.kulturnom klubu MaMa.

Poets-org: Kako biste objasnili konceptualnu poeziju mlađoj publici koja još nije upoznata s postavkama konceptualne umjetnosti?

Kenneth Goldsmith: Najbolje kod konceptualne poezije je to što je se ne mora čitati. Ne morate je čitati. Zapravo, možete napisati knjige, a ne morate ih pročitati. Moje su knjige, na primjer, nečitljive. Sve što trebate znati jest koncept na kojem počivaju. U njima je, recimo, zabilježena svaka riječ koju sam izgovorio u posljednjih tjedan dana. Tu su zabilježene sve vremenske prognoze pročitane u posljednjih godinu dana... te stvari razumijete, a da ih ne pročitate.

Stoga, na neki čudan način, ako razumijete koncept - koji bi valjalo staviti na prednju stranicu knjige - imate knjigu koju ne morate pročitati. Zanimljivije je pričati o njima, nego čitati ih. Ne zagovaramo izum nečeg novog; nego uzimamo već postojeće stvari, reorganiziramo ih i predstavljamo kao izvoran tekst. Odabir onoga što predstavljate zanimljiviji je od onog što predstavljate. Ne procjenjuje se pisanje niti ono što je na stranici; procjenjuje se misaoni proces koji je nadošao prije nego što smo se primili pisanja.

1959. Brian Gysin je rekao da pisanje zaostaje za slikarstvom 50 godina. Ono je još u tom zaostatku. Stoga ako se konceptualna umjetnost pojavila prije 50 godina, tek se sad počinjemo njome baviti. To su ideje koje se dosad nisu istražile u poeziji. Bilo je tu malo pastiša, malo prakse: jedan stih odavde, drugi stih odande. Ali nikad nije bilo koncepta da uzmete tekst koji niste napisali, pomaknete ga pet metara dalje i kažete da je to vaše, ustvrdite da je to novonapisan tekst.

Ima li konceptualnih tragova/modela u klasičnim djelima pjesnika poput Homera, Sapfe, Shakespearea i Keatsa? Ili se tradicija temelji na radovima postmodernih autora poput Johna Cagea, Jacksona Maca Lowa i Andyja Warhola?

Craig Dworkin i ja upravo smo uredili jednu antologiju koja se zove "Against Expression". Mislim da bi pravi znanstvenik, netko poput Stevea McCafferyja, mogao pronaći primjere konceptualizma u renesansi. No ja, naravno, nisam taj. A Craig je pravi modernist. Stoga smo počeli od Mallarméa koji je krivotvorio napise o modi. Potpuno je sam stvorio čitav modni časopis, pišući pod raznim imenima: kako prirediti odličnu večernju zabavu, kako nositi modernu odjeću i tako dalje. Pisao je što je moderno, ali uvijek pod pseudonimima. Časopis je postao vrlo popularan. Dakako, bio je potpuno lažan; čitava stvar je bila velika falsifikacija identiteta.

"Against Expression", antologija konceptualnog pisanja, ne sastoji se samo od djela pedesetogodišnjaka i onih mlađih. Ona polazi od početaka modernizma. A odande smo zacrtali prilično ravan put do suvremenog doba.

Koji su novi ciljevi eksperimentiranja u samoj ‘konceptualnoj poeziji'?

Razni ljudi rade na različitim stvarima. Najzanimljivija istraživanja u konceptualnom pisanju događaju se na poljima nevezanim za poeziju: na primjer Christian Bök je u ovom trenutku gotovo pa znanstvenik. Dao si je doktorat iz genetike, bavi se genetskim inženjeringom i predstavlja ga kao poeziju. To je nešto pomalo izvan područja poezije. Vanessa Place uzima pravničke sažetke slučajeva koje piše tijekom dana. Ne radi ništa s njima, samo ih predstavlja kao poeziju. Darren Wershler je profesor komunikologije pa uzima podatke o onome što se zbiva u digitalnom svijetu - doista hardcore geekovske stvari - i to unosi u konceptualnu poeziju.

Mislim da najzanimljivije pomicanje granica dolazi izvan područja književnosti, ne iznutra. Te je stoga zanimljivo drugim ciljanim skupinama. Christianov je rad u časopisu Nature. Christian je poznatiji u znanstvenom miljeu, nego u poetskom. Nastupila je subverzija poetike, inverzija i širenje pojma poezije. To doista zapanjuje čovjeka.

Koji su tekstovi najviše utjecali na vas? Od kojih se pisaca/filozofa sastoji vaše obiteljsko stablo? Kojim se djelima vraćate radi zadovoljstva?

Djela koja uspostavljaju kriterije uvijek su ista. Možete se vratiti niz rodoslovlje: posrijedi je zapravo isto rodoslovlje iz kojeg proizlazi sve eksperimentiranje. Naši korijeni se ne razlikuju mnogo od jezične poezije. (* Language poetry bio je književni pokret s avangardnim tendencijama koji je nastao u Sjedinjenim Američkim Državama krajem 1960-ih.)

Volimo Stein, Pounda, Joycea. Znate, to rodoslovlje. No ono se tu lomi. Jer ipak su važniji Fluxus, pop art, zvučna poezija (* Sound poetry je umjetnička forma koja povezuje poeziju s glazbom u kojoj je najvažniji zvučni aspekt djela, za razliku od značenjskog) vizualna i konkretna poezija; dakako, sampling i hip hop su vrlo važni elementi u pozadini konceptualne poezije; situacionizam je vrlo važan; a jezična je poezija također imala utjecaja.

Osobno, vraćam se Cageu i Warholu. Oni su za mene glavne osobe koje uspostavljaju kriterije. Štoviše, upravo sam nabavio Warholove dnevnike, knjigu od tisuću stranica, na Kindleu. Nikako je ne bih mogao čitati izvan kuće jer je prevelika. A sad kad je na Kindleu, pravo je zadovoljstvo. Doista ju je ugodno čitati.

Što mislite o etiketi konceptualnog pjesnika? Ograničava li vas?

Volim stvari koje ograničavaju. Mislim da ova etiketa opisuje određen način funkcioniranja, određen način na koji mnogo ljudi danas funkcionira. Pruža ime mnogim različitim postupcima. Rekao bih da Flarf ima jednu od metodologija unutar konceptualizma. A Flarf je predstavljen u knjizi [Against Expression]. Ljudi funkcioniraju različito zbog digitalnog okruženja. Mogli biste to nazvati digitalnom poetikom, no veći se dio toga uopće ne događa na računalnom ekranu. Mnogo toga događa se na stranicama knjiga, a, opet, prožeto je činjenicom da možete cut-and-pastati čitav internet. I što onda radite? Samo uzmete tekst i tvrdite da je vaš jer ga možete kopirati i možete ga cut-and-pastati.

Mislim da je to koristan izraz - koristan kišobranski izraz - koji ne označava toliko prekid koliko nastavak. U ovoj su knjizi zastupljeni prethodnici (na primjer, Burroughs), pred-digitalni prethodnici, ljudi koji su funkcionirali digitalno prije digitalnog doba. Knjiga ih je naprosto puna. Joyce, konceptualna umjetnost temeljena na tekstu, Cage. Beckett rabi riječi mehanički, konceptualno. Clark Coolidge je u knjizi. Ima u njoj raznih stvari...

Kad se nađemo u digitalnom okruženju, o jeziku razmišljamo drukčije. A ideja o konceptualizmu postaje korisna u opisivanju tih digitalnih tendencija.

Navedite neke od zanimljivijih reakcija na vaše djelo. I jesu li one materijal za rad?

Znate, vrijeđaju ga sa svih strana. S desnice i s ljevice. Kad sam čitao u Bijeloj kući, ljevičar Linh Dinh optužio me da recitiram masovnom ubojici, Obami. A desničarski voditelj radijskog talk-showa Michael Savage nazvao je moj poziv u Bijelu kuću ‘urušavanjem Zapadne civilizacije' i ‘buđenjem marksističke klasne borbe' te me je nazvao ‘Abbiejem

Hoffmanom broj dva'. Bijela kuća je bila doista pravi kritički trenutak i za ljevicu i za desnicu. Zaprepastilo me - možda ne baš zaprepastilo - nego iznenadilo koliko je bliska retorika tih dviju krajnosti kad je u pitanju stavljanje konceptualizma na tako istaknuto mjesto.

Tražite li takve krajnosti?

Uživam u njima. Takve reakcije nećete dobiti u svijetu likovne umjetnosti. Likovna umjetnost odavno je prestala šokirati. Svijet poezije je tako konzervativan da još možemo uzrujati ljude. To je odlično na neki način. U svijetu likovne umjetnosti, otkad su Duchamp i Jeff Koons zgužvali komad papira, pojavila se i relacijska estetika koja poslužuje piletinu s karijem za večeru i to naziva umjetnošću. Na to svi kažu: ‘Hej, odlično!' i daju za to mnogo novca. U svijetu poezije ćete reći: ‘Bit ću neoriginalan. Bit ću nekreativan' i ljudi će se prilično uzrujati zbog toga. Poezija je vrlo spora, nazadna stvar pa su sitni skandali još mogući. Na neki način to me uzbuđuje. Ne potičem to, ali događa se.

Kako na vaš rad utječu radovi vaših suvremenika/prijatelja koji rade na istom polju, radovi pjesnika poput Christiana Böka, Vanesse Place, Roberta Fittermana, Caroline Bergvall i drugih?

Riječ je o dugačkom razgovoru. Imamo antologiju. Već smo petnaest godina u ovome. Sad odjednom svi pričaju o konceptualnom pisanju, a to je u početku bila samo stvar koja je nastala između Darrena Wershlera, Christiana i mene: u zraku se osjećala promjena do koje je dovela digitalna dostupnost u kasnim devedesetima. I tako, odjednom, svi pričaju o tome. No morate shvatiti da konceptualno pisanje postoji već neko vrijeme.

Mi smo u zraku namirisali nešto što je vodilo k promjeni zbog tehnologije. Tijekom godina pridružili su nam se razni ljudi. Trenutačno mnogo ljudi radi u tom stilu. No prvotna skupina tvoraca još je u dodiru i još je puna energije. Prije pet godina nismo ni čuli za Vanessu Place. Samo se pojavila. Deset smo godina vodili isti razgovor, a Vanessa je odjednom postala ovako snažna pokretačka snaga. No i Caroline je bila otpočetka s nama. Tu su i ljudi poput Kim Rosenfeld, Nade Gordon i Katie Degentesh. Ljudi su posvuda.

Druga stvar koju sam želio reći o konceptualnom pisanju jest da je to prvi poetski pokret još od konkretne poezije koji je međunarodan. Jezična poezija nije bio međunarodan pokret. Imao je nekoliko sudionika u Engleskoj, mnogo njih u Kanadi i SAD-u, i to je bilo sve, premda je bio poznat diljem svijeta.

Jedan od razloga zašto je konkretna poezija postao međunarodan pokret je što nisi morao znati određeni jezik da bi razumio djelo. Umjetnost je bila prvenstveno vizualna. Dobili biste neke naznake i na neki način razumjeli pjesme. Zato je bilo sudionika iz cijelog svijeta. To su bile globalne antologije. I ovo je globalna antologija. Razlog je, ponovno, taj što ne morate doista pročitati djelo. Još jednom, ta se poezija ne temelji na poznavanju jezika, nego na shvaćanju koncepta. I ako pred vas stave koncept, koga je briga što je sljedeće.

Ljudi stvaraju na taj način. Imamo prijatelje u Francuskoj, Engleskoj, Brazilu, Argentini, Kanadi, dakako, i u cijeloj Skandinaviji. Konceptualno je pisanje izrazito popularno u Skandinaviji. Stoga je to prvi globalni poetski pokret od konkretne poezije i to je divno.

Je li došlo do trenutka kad ste se prebacili s umjetničkog rada na pisanje teorije kako biste dali potporanj pokretu?

Nitko drugi to ne bi napravio. Kad smo počeli, pa još donedavno, ljudi su pričali jedino o jezičnoj poeziji, o čemu su pričali i 1973. Navirale su gomile studenata poezije iz Buffala koji su pisali kao posljednja generacija jezičnih pjesnika i njihove inačice, studenti Charlesa Bernsteina. A teorijski je rad još bio usmjeren na jezičnu poeziju. Doista je postalo naporno.

Volim jezičnu poeziju, ali od nje smo naučili da je čekanje da drugi napišu nešto o njoj uzaludno. Morate sami napisati teorijski dio.

– Kenneth Goldsmith - Uncreative Writing (MaMa @ Zagreb) –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –