Kerumopolis - Podijeljeni grad

Nakon što je rat u BiH prestao, dojučerašnji dušmani počeli su živjeti jedni uz druge, zbratimljeni po pasošu i registarskim pločicama. Ali - postoje mnoga mjesta na kojima je prostor ostao razdijeljen imaginarnom crtom. Jedno od njih je, kažu, Mostar. Premda jedan grad, i dalje je podijeljen nevidljivom žicom na zapadni austrijski dio koji je za Hrvate “njihov” te staru čaršiju i most koji Bošnjaci drže ponajprije “svojima".

Vele mi Mostarci da ima mostarskih Hrvata koji ni nakon desetak godina nisu vidjeli Stari most. To su ljudi koji imaju svoje živote i dnevne putanje, putuju za Zagreb, Split, Široki, ili čak Sarajevo i München, ali tih stotinu metara koji ih dijele od “turskog” znamena ne bi prošli ni mrtvi. Između njih i povijesnog centra kao da je zid od gume.

Taj fenomen ljude izvana obično čudi i fascinira. Mene ne - jer, mislim da takvi zidovi od gume postoje u mnogim gradovima osim Mostara, uključujući i grad u kojem živim. U njemu - Splitu - doduše, nije bilo građanskog rata ni uličnih borbi, u njemu je većina žitelja iste vjere i (ajde, manje-više) istoga jezika. Ali, stanovništvo Splita dijeli se, baš kao i ono mostarsko, na dvije nevidljive skupine koje ne razlikujete ni po koži ni po jeziku. One žive paralelne i nepomiješane živote isto onako kako u nekom američkom gradu žive bijeli i crni. Jednima od njih splitski je povijesni centar dnevni boravak, prošireni dom, mjesto gdje je prirodno provoditi popodne, kupiti papuče ili brokvu ili navečer izići.

Drugi i brojniji svijet u centar ne ide nikad. On živi u svom prostornom kodu i koordinatnom sustavu o kojem jedva nešto znam. U njemu, bitne točke nisu zvonici i tradicijske trgovačke radnje, nego vulkanizeri, limari, šoping diskonti i građevinska stovarišta. Taj svijet ima svoje krivulje, točke i geometriju u kojoj povijesni centar stoji kao bijela, grenlandski zabačena mrl Kerum Split vidi kao urbani Maybach, lošu imitaciju Cannesa, čiji je centar zlatom optočeni lunapark Ipak, i taj Drugi Svijet ima svoj centar i pupak grada.

Taj pupak je Joker, velebni shopping mall što ga je poduzetnik Željko Kerum sagradio u praznoj ljušturi negdašnje Jugoplastike, giganta u kojem su tisuće neobrazovanih žena u socijalizmu šivale patike i rušile patrijarhat. Ista zgrada i danas je “bread and butter” tisućama NKV žena koje u toj elipsoidnoj pećini prodaju Benetton, McDonald’s, Sweet Home, Diesel i holivudske crtiće. Kao poduzetnički potez, Joker je bio očiti pogodak. U gradu nevozača, to je jedini shopping mall u centru. Smješten je točno tamo gdje niče novi splitski downtown, u bivšoj zoni industrije i hala koja se sigurno pretvara u North Side, splitsku poluotočnu inačicu manhatanske Zapadne strane.

Ono što užasava, međutim, to je brzina kojom je Kerumov bazar postao novi centar grada. U godinu dana Joker je za novi Split postao nešto poput torinskih arkada, padovanskih i firentinskih loggia dei mercanti, a za taj Split Kerum kao da je novi Medičejac. Eto, nema više starog centra s njegovim nepraktičnim uličicama, konzervatorskim uvjetima, zabranom neonskih natpisa i kompliciranim povijesnim slojevima koji nas nadmeno podsjećaju da je grad postojao i prije nas.

U tom bijegu od centra ima opće istočnoeuropske amerikanizacije, ali ima u njemu i nečeg “mostarskog”. Kerumov novi centar nov je, steriliziran, općenit, jednostavan i nezahtjevan, to je centar bez povijesti i identiteta za kulturu koja je sama bez povijesti i identiteta. Talijanski kneževi nisu samo gradili trgovačke lođe, oni su bili i vladari. A takva konverzija od poduzetnika u komunalnog monarha, čini se, i Kerumov je plan.

Kako sada stoje stvari, kovrčavi trgovački mogul za osam bi mjeseci lako mogao postati načelnik Splita. Uoči izbora, Kerum provodi svoj spontani “pi-ar”, koji se sastoji od dijeljenja ribe na rivi, koncerata Grdovića i Miše, ali i od “programatskih” birtaških tuča u kojima Kerum k’o po narudžbi brani “bilu boju” i klape od - pazi sad - “purgera” u folkoteci! Nakon takve makljaže prezasićene političkom simbolikom Kerum je, čini se, definitivno postao šerif nad šerifima, pučki idol istočnog, lumpenproleterskog Splita koji u njemu vidi smjesu mecene, glavnog tučara i domaću protutežu anonimnim, depersonaliziranim korporacijama sa zagrebačkim sjedištem.

Oko Keruma se lome koplja, a nedavna sadržajna analiza koju je izvrsno načinio ljevičarski e-magazin H-alter pokazuje kako su argumenti i za i protiv Keruma sadržajno podjednako bijedni. Za pobornike, Kerum je nešto kao Tito “koji je krao, ali i nama dao”, a protivnici kuštravog trgovca uglavnom se hvataju njegova podrijetla, nastupa i stila, difamirajući ga sa snažnom notom urbanog rasizma. Ali, pitanje kakav bi bio taj “Kerumov Split” nije tema kojom se bave ni jedni ni drugi. A pogled u to kakav bi bio taj Kerumopolis odškrinuo nam je sam njegov autor, i to u programatskom intervjuu koji je prošlog vikenda dao Slobodnoj Dalmaciji.

Taj intervju uljuđeniju je splitsku javnost doslovce ostavio bez teksta. U njemu, naime, Kerum pun developerske grandomanije najavljuje širenje središnje Rive za 25 metara, parkiranje pod obalom, vezove za megajahte u centru grada, te cijeli niz prekomjernih zamisli bez uporišta i u jednoj od matičnih struka. Pri tom je Kerum pokazao i frapantnu neosjetljivost spram mogućeg sukoba interesa. To što u Splitu ne postoji ulica, kvart i lokacija gdje on sam nema neki pipac - makar dućan, ako ne investiciju, hotel ili zemljište - Kerumu ne dolazi do vijuga kao problem. On drži normalnim da grad potroši (navodno) 360 milijuna za širenja obale pred njegovim vlastitim hotelom (čime on dobiva zvjezdicu više), zato što je to “gradski projekt”, a ne “Kerumov projekt”.

Pritom uopće ne percipira da možda postoje korisnije stvari u koje bi se mogao utrošiti tako zastrašujuće velik novac. Pitanje trajnog i nerazmrsivog sukoba interesa, dakako, stalno visi nad Kerumom. No, od prošle nedjelje prvi put vidimo i sadržajnu stranu potencijalne kerumizacije, i bojim se da je ona strašna. Kerum bi, naime, očito htio da Split bude nalik njegovim prometalima poput automobila i broda: grandiozan, prekićen i preskup, tapeciran kožom i odviše ulašten. On vidi Split kao urbani Maybach, lošu imitaciju Cannesa, kao grad koji živi od monokulture turizma, i čiji je centar zlatom optočeni lunapark za uzvanike s megajahti.

Domaće stanovništvo u toj virtualnoj povijesnoj scenografiji nema što raditi osim točiti piće i privezivati cimu, a za slobodno vrijeme nama tajlandskim smrtnicima ostaju “naši” ambijenti - eto, recimo njegov trgovački centar koji je baš za nas napravio. Split bi se tako pretvorio u veću i razrađeniju varijantu onih rudarskih gradića u Apalačima, gdje su rudari plaću mogli trošiti jedino u trgovini koju drži sam rudnik.

Pred deset ili petnaest godina zgražali smo se nad Božidarom Vučurevićem kad je ispalio da će Dubrovnik sagraditi “još ljepši i stariji”. Oni koji su možda pomislili da je to tek primitivizam srpskog kamiondžije, nek promisle dvaput. “Još ljepši i stariji” postaje dobitnička platforma za vlast u drugom hrvatskom gradu, a bogme nije taj grad u tom hrvatska iznimka. Ono što je Praljak učinio jednim minobacačkim hicem, bling-bling oligarhija napravit će u Hrvatskoj puzećim procesom: baci ča to “jučer”, “jučer” je za bahatu gospodu, ajmo živjeti u vječnom, mesinganom “sada”.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )