Klozetska tranzicija

Zagrebački nakladnik Nenad Popović svojedobno mi je prepričavao jednu televizijsku debatu koju je pod sam kraj osamdesetih slušao na njemačkoj televiziji. Spomenuta debata odvijala se netom nakon pada Zida, kad je Njemačka bila gorljivo podijeljena između zagovornika što bržeg i (pokazalo se) skupog ujedinjenja, te zagovornika postupne unifikacije. Tijekom diskusije o kojoj je riječ, zagovornik ujedinjenja argumentirao je svoj stav time što s obje strane Mauera živi isti narod. Njegov oponent je uzvratio: “Ali, molim vas lijepo, kako mi možemo biti isti narod? Pogledajte na što nalikuju njihovi javni ve-cei!“

Popović mi je to ispričao pred nekoliko godina, kad smo zbog jednog književnog festivala autom putovali do Berlina. Netom što smo ušli u bivši DDR, stali smo na jednom odmorištu kod Lutherova Wüttenberga. Javni ve-ce - ako pitate - doista je izgledao poprilično istočno, bio je prljav i zapušten da ne može biti gori.

Tijekom devedesetih, u vrijeme kad je Hrvatska panično bježala od bilo čega što bi je i malo vezivalo za Jugoslaviju, i kod nas su zapišeni ve-cei bili ideološko pitanje prvog reda. Ako to dobro shvaćam, u klasičnom diskursu hrvatskog nacionalizma prljavi su nužnici imali jednak status kao i psovanje. I jedno i drugo Hrvati su doživljavali kao istočni import, posljedicu balkanizacije, dakle nešto što nije “nama svojstveno“, nego smo to “uvezli“ kroz izloženost “lošem društvu“, baš kao i narodnjake, filmove Lepe Brene ili ćevape. Narodnjaci su preživjeli i nadživjeli tu ideološku krusadu, i sad su slušaniji no ikad. Preživjeli su i ćevapi, srećom. Međutim, zapišani nužnici jedan je od onih segmenata u kojima je projekt “pozapadnjivanja“ Hrvata polučio određeni uspjeh. A ako se sjećate, nije da se to baš dogodilo bez orekestriranog javnog truda.

Ja mislim da nema na svijetu zemlje u kojoj je kao kod nas televizija prenosila turneje ministra turizma koji je po stajalištima uz glavne ceste kontrolirao čistoću nužnika i naplaćivao na licu mjesta globe. Tih godina - a bilo je to koncem devedesetih - pojavili su se u ugostiteljskim nužnicima i oni smiješni papirići s popisima dežurnih zaduženih za čistoću koji će odgovarati ne bude li nužnik takav da osvjetla hrvatski obraz. Čisti pisoari i školjke u tom su trenutku u ovoj zemlji postali identitetni tekst prve kategorije. Sve to skupa bilo je naravno urnebesno smiješno, ali nije da rezultat nije vidljiv. Hrvatska se bogme klozetski odvojila od “zapadnog Balkana“ i “ušla u zapadnu Europu“, nema majci više kod nas čučavaca, sve blista, svuda imate papir i sušilicu, a pastelne keramičke pločice danas su živući spomen interijerističkog ukusa svog doba, doba velike zahodske tranzicije.

Deset je tako godina prošlo od klozetskog “pridruživanja Europi“, a javni ve-cei danas u Hrvatskoj nisu predmet novinske kritike zato što su zapišani, otrcani i bijedni, već upravo suprotno. U svojoj klozetskoj tranziciji Hrvatska je prošla takav puni krug da danas oko zahoda ne gunđamo što su šporki i stari, no zato što su novi, sjajni i - basnoslovno skupi. Pred dvije godine u Dubrovniku je pukla prva od tih “toaletnih afera“ kad je kod Peskarije grad uložio dotu Svete Ane u mramorno skulptorsko-kamenoklesarsko čudo koje je tamo da bi ljudi mokrili u luksuzu. Početkom ove godine, u Nepotovoj ulici u splitskoj Dioklecijanovoj palači gradski su poglavari otvorili bajoslovni, bizarno skupi high-tech ve-ce kojem se vrata automatski otvaraju, a u njem je toliko toga na fotoćelije da bi se u njemu slobodno mogao snimati remake Tatijeva “Gospodina Hulota“. Mi novinari skloni smo reći da kad se nešto ponovi dvaput da se ponovilo dvaput, a kad se dogodi treći put, onda je to “fenomen“.

A ovaj put “fenomen“ krezovskih ve-cea dogodio se i u Zadru. I treći grad na našoj turističkoj obali svojski se isprsio potrošiti za javni nužnik. Zadarski će nužnik doduše ipak biti jeftiniji od splitskog space shuttlea, ali bogme neće biti jeftin. Koštat će dva milijuna kuna, od čega će na sanitarnu opremu otići dvjesto tisuća. U zanimljivom cjeniku tako izdvajamo zahodske pisoare koji koštaju 14 tisuća kuna komad, umivaonike od 4000 kuna, ali i one za invalide koji koštaju gotovo pet. Zadar je, vele novine, čak jednom i poništavao natječaj, jer ni jedan od ponuđača nije uspio opremiti pišljivi toalet za natječajnu cijenu od 2,2 milijuna.

Naravno, svatko od nas koji ima u životu nekog kontakta s javnom nabavom i investicijama zna da su javne investicije u Hrvatskoj klasično vime krave muzare preko kojeg se javni novac koji ste vi čitatelji privredili i prikupili preseljava u pažljivo probrane privatne džepove. Teško se sjetiti ozbiljnije javne nabave ili investicijskog ulaganja a da ga u Hrvatskoj ne prati duga krimogena sjenka, počevši od nabave rentgena i aparature za bolnice (koju nekako uvijek nabavi ista firma) pa do prepuhanih cijena cesta o kojima počesto zbori Ivica Pančić. Split još uvijek bruji o onim grotesknim stolicama od 14 tisuća kuna što ih je za Rivu dobavljao samo jedan monopolistički nabavljač. Jedan moj znanac, ravnatelj razmjerno značajne kulturne ustanove, zdvojno mi se žalio pred nekoliko mjeseci kako je suočen s groznom dilemom: ili neće završit započeti objekt do prvih kiša, ili će morati potpisati ugovor za koji vidi da je očito preskup i da će mene i vas koštati par milijuna previše.

I u tri klozetska slučaja cijene i oprema groteskno su skupi ne zato što netko nije znao obići najbliži Pevec i naći nešto jeftinije. Oni su skupi zato jer je svakom odgovaralo da budu skupi - osim vama, dragi Zadrani, Splićani, Dubrovčani - dakle, vama svima koji ste to platili iz prireza, komunale i inih trica. Razlika između prepuhanih cijena nadvožnjaka kod Vrgorca, Shimadzuova rentgena i zadarskog pisoara samo je jedna. Mi građani, naime, nikad nismo u svom aranžmanu kupovali rendgen niti zidali zaobilaznicu, a mnogi među nama u životu su bar jednom adaptirali ve-ce pa znamo da se to može napraviti i za manje no što je cijena trosobnog stana.

U priobalnim klozetskim slučajevima, međutim, postoji još jedna dimenzija koju ja osobno držim prilično zabavnom. Ovom serijom monegaško-brunejski skupih klozeta Hrvati su točno dobili ono za čim su žudili, samo uz paprenu cijenu. Ako smo tako žudno željeli pobjeći od nužničkih “jugoslavenskih šporkarija“, e brale, onda smo stvarno uspjeli. Jedino što nas je to koštalo, i u novcu i inače.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )