Komunalna osoba

Održava se
01.01.1901.

Često čujem taj pojam, u novinama je i na televiziji, autoritativno ga izgovaraju čak i jedva punoljetni i napola retardirani, a ja mu ne mogu proniknuti značenje. Da budem sasvim iskren, nemam ni približnu predodžbu što je to javna osoba. Kada poznatog pjevača ili manekenku novinari upitaju za njihove ljubavne prilike, na primjer, a oni ponešto neskromno kažu: "Razumljivo mi je zanimanje javnosti za tu temu jer ja sam ipak javna osoba", ja nemam blage veze o čemu je riječ.

Kao novinar vjerojatno bih morao znati sve o javnosti, ali u ovoj prilici sebi ne mogu pomoći. Jasno mi je što je javni rad i javni radnik, javno dobro, javna površina, javna škola i javni vrtić, javna kuća i javni WC, ali kako osoba može pripadati javnosti? Neće valjda biti da svi mogu raspolagati, slobodno se poslužiti njezinim životom, intimom, osjećajima i uspomenama, spavaćicom i četkicom za zube? Ako i mogu, što bih ja uopće s tim, s tuđim osjećajima, uspomenama, spavaćicom i četkicom? Ne znam za vas, ali ja ne vidim baš nikakve potrebe za javnim osobama. Mogu li biti izuzet od toga i poznatog pjevača ili manekenku zamijeniti za nešto korisnije?

"Što je to javna osoba?" upitao sam nedavno prijatelja odvjetnika, ali nisam dobio ni približan odgovor što bi to u pravnom i moralnom smislu zaista značilo. Koja su prava i obaveze javne osobe, kako se to postaje ili prestaje biti? Što vas kvalificira i tko vas imenuje za javnu osobu? Koja je njezina javna funkcija? Je li se to plaća ili javne osobe djeluju pro bono? Smije li javna osoba uzeti godišnji i makar na neko vrijeme biti privatna?

Jedino donekle jasno je da javna osoba ima ograničena prava na privatnost, no i oko toga je dosta nedoumica. Nijedan pravni stručnjak neće vam znati reći gdje je granica. Dopušta li se, primjerice, javnoj osobi da se zaključa u zahodu ili ona i na tako osjetljivom mjestu mora biti spremna na zanimanje medija?

"Otvorite! Javnost ima pravo znati!" deru se lupajući na vrata spavaćih soba i kupaonica novinari što prate živote javnih osoba, spremni i poginuti za sveta načela profesije, istinitu i pravodobnu, iz više izvora potvrđenu informaciju da je taj i taj odrezao salo s guzice. I to je došlo tako normalno, da više nitko ni ne pita što je tu zapravo interes javnosti, ni što je nama njegovo salo s guzice ni što smo mi njegovu salu s guzice.

Prije nekog vremena jedna je šarena revija u kojoj se piše o takozvanim javnim osobama donijela malu vijest da je neka glumica imala bolnu menstruaciju. Zbog čega je to bilo u novinama? Zašto bi se, kraj ruske intervencije u Gruziji, stanja na cestama, vremenske prognoze, nogometnih rezultata, osmrtnica, sudokua i križaljke, u obzoru vašeg zanimanja našla mjesečnica neke glumice, osim ako ne želite da vam ona rodi dijete pa računate kad su joj plodni dani.

Najužasniji su ipak medijski razvodi, strastvena klanja koje u novinama sezonski upriliče dvije javne osobe. Često isto ono dvoje o čijem smo razdraganom vjenčanju također čitali prije godinu i po, u reportaži s orhidejama, limuzinama, šampanjcem iz štiklica, prstenjem od bijelog zlata i uplakanom nevjestinom materom. Razvod braka mučan je događaj i kad se obavi privatno. Ogorčeni uskoro bivši supružnici nepromišljeno će kazati koješta otrovno i gadno jedno drugome. Ali, to je mila majka prema razvodu u novinama. U novinama je razvod komunalna katastrofa. Kad dvije javne osobe odluče prekinuti i odseliti natrag svojoj mami, stvar izgleda kao da je pukla kanalizacijska cijev s otpadnim vodama iz čitave županije.

"Ja ga poštujem, on će uvijek biti otac moga djeteta. Ali, znate, on je impotentan. U krevetu ništa. Ni pisma ni razglednice", ispovijeda se popularna televizijska voditeljica, brišući gorke suze rupčićem koji joj je pružila suosjećajna novinarka.

"Ja nju poštujem, ona će uvijek biti majka našega djeteta. No, vidite, ona je prostitutka. To je jebao tko god je pitao", priznaje, na drugoj strani, muž popularne televizijske voditeljice.

Pustite novine da vas razvedu i za mjesec dana ćete otkriti da ste islamski terorist, zlostavljač životinja, transvestit i serijski silovatelj s dijagnozom ozbiljne duševne bolesti. Ali bivša vas svejedno poštuje. Vi ćete uvijek biti otac njezina djeteta.

Ne znam jeste li i vi barem malo zabrinuti intimnim smećem kakvo se posljednjih godina istresa u novinama i na televiziji. I što mislite, je li ovaj svijet stvarno postao užasniji ili je to samo medijski privid? Meni se nekako čini da ljudi prije ipak nisu jedni drugima govorili ovakve stvari. Uzmite na primjer onoga slavnog glumca koji je napravio dijete onoj jadnici u Šibeniku i kasnije se opravdavao da mu ona uopće nije privlačna, nego da je bio pijan.

Sunce mu njegovo, kako netko može tako uvrijediti ženu. Koja mu je, osim toga, rodila kćer. Pa još u novinama. Za tako nešto baš trebaš biti kukavni gad. Pristojna i časna osoba nikada ne bi ništa slično izjavila. To je najčudovišnije u priči o javnim osobama, nema u tome društvu mnogo moralnih obzira, nema dostojanstva osobe, ni muškarca, ni žene, ni djeteta, nema dostojanstva roditeljstva ni braka. Pa ni seks se, barem meni, ne čini bogzna što.

Nema zaista nijednog razumnog razloga zašto se piše o takvoj ljudskoj bijedi, no svaki dan ona sadržava sve veći dio novina. I svaki dan ja sve više crvenim uzimajući ih u ruke. Sram me je, sasvim osobno, jer sam novinar. Petnaest godina radim ovaj posao i još uvijek uživam u njemu. Sada, recimo, upravo sviće. Čitavu noć ja sam pisao ovaj tekst, dao mu vremena koliko god je on tražio i ni u jednom trenutku nisam došao u napast da smandrljam nešto nabrzinu i odem leći. Jer mislim da se vrijedi truditi. Uvjeren sam, još uvijek, nakon svega, da je novinarstvo vrijedan posao, važan za zajednicu.

Ali, to nije novinarstvo koje se bavi privatnim sramotama javnih osoba, štogod taj pojam značio. U opisu našeg posla je da budemo zajebani kurvini sinovi, a ne podmukle alapače. Naš je posao da upozoravamo na kriminal, bjesnimo protiv represije i izrabljivanja, osuđujemo vjersku i nacionalnu nesnošljivost, otkrivamo korupciju, ismijavamo pohlepu, taštinu i glupost i hvalimo plemenitost i nesebičnost, da budemo suosjećajni sa slabima i bezobrazni s moćnima, iskreni i pošteni i ponizni pred čitateljima. Mnogo je toga naš posao, ali tjelesne otvore drugih ljudi, mislim, trebali bismo ostaviti urolozima i ginekolozima.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )