Kontroverzni pop star El Diego
Održava se
01.01.1901.
01.01.1901.
U poplavi (auto)biografskih izdanja koji svakodnevno zapljuskuju naše tržište i knjižarske izloge jedno od njih dočekano je s posebnim simpatijama i kritike i publike i to ne samo zbog ogromnog autorova ugleda u branši, a riječ je o, uz naravno Brazilca Pelea, nesumnjivo najboljem nogometašu svijeta svih vremena, već i zbog uvjerljivosti i nadahnutog i nadsve iskrenog štiva u kojem autor s lakoćom dokazuje svoj istinski „razlog za pjesmu“. Jer, život i djelo ne samo ponaboljeg, već, uz Irca Georga Besta i francuza Erica Cantonu, i najkontroverznijeg planetarnog gurača lopte Diega Armanda Maradone, a o njemu je dakako riječ, dostojno je scenarija nekog hollywoodskog filma premda se sličnog posla - snimanje dokumentarca o Maradoninu liku i djelu ove godine prihvatio također kontroverzni redatelj Emir Nemanja Kusturica.
Maradona nije samo obični nogometaš. On nije bio samo najbolji igrač najvažnije sporedne stvari na svijetu. On je bio i ostao osoba. Čovjek sa stavom. Ali i talentom. Ne samo onim vanserijskim, loptačkim već i brojnim drugima.Čovjek sa strašću. I toplinom. Jedan od onih ljudi koje ili volite ili mrzite, ali nikako prema njemu ne možete ostati ravnodušni. Tako je bilo od samih početaka na ulicama predgrađa Buenos Ariesa preko osvajanja prvaka Argentine i Italije do osvajanja svjetskog prvenstva i proglašenja najboljim nogometašem svijeta. Golovi, pobjede, uspjesi, višegodišnje dokazivanje vanserijskog božanskog talenta i postajenje planetarnom zvijezdom izjmjenjivali su se sa svađama s vlasnicima klubova, kokinskom aferom, otvorenim prigovaranjem Papi, borbom protiv Fifinih moćnika, pomoći siromašnima i djeci, problemima s drogom i zdravljem i liječenjem na Kubi.
Ali ono što Maradonu čini posebnim jest upravo i ta medijska slika njegovih popratnih „aktivnosti“. Uvijek iskren i buntovan, bez dlake na jeziku, „divlji u srcu“ on je ostao miljenik puka i navijača širom svijeta. Jer, sigurno je Pele - i po vlastitom priznanju nestašnog gaučosa - ipak bio, za dlaku, bolji i kompletniji nogometaš, Cruyff brži i svuremeniji, a Beckenbauer elegantniji, ali Maradona je ostao jedan jedini. Planeterna pop ikona, preteča novih fabriciranih svjetskih nogometnih zvijezda poput Beckhama i Ronalda iza kojih stoje timovi marketinških stručnjaka. Jer, Maradona svojim odnosom prema svijetu koji ga okružuje, prema nekalkulantskim i bezkompromisnim potezima koje odlikuje urbani „govor“ pop kulture sa svim njegovim potrebnim pratećim elementima poput medija, kokaina ili pak imagea ofarbane kose, na primjer, nije obični nogometaš već istinski pop star kojeg bi i legendarni Andy Warhol, uvjeren sam, bez puno razmišljanja uvrstio u red svojih pop ikona : Elvisa, Merlinke ili Elizabeth Taylor, ma što pop art čistunci mislili o tome. Takve osobnosti, koje uz nenadmašni vanserijski talent za ono čime se bave imaju i ono „nešto“, istinsko kreativno ludilo, drugčijost i autentičnost, doista ulaze u legendu, u red onih najvećih ikona pop kulture. Od Elvisa i Beatlesa preko Branda i Deana do Madonne i Maradone. To je ona vrst protagonista popularne kulture za koju Dick Hebdige kaže da proizvode općenito dostupne artefakte („generally available artifacts“).
Naravno, Maradonina autobiografija ne ulazi u takvu vrst teoretskih rasprava ili analiza. Dapače. Ona ih naprosto inicira, ali je ona sama po sebi potpuno drugačija. Njegov stil je poput njegova karaktera: jednostavan i britak, prepun slenga kojeg je kao dječarac poput kofera ponio iz Fiorite, sirotinjskog predgrađa megapolisa Buenos Ariesa. Ali, upravo to ovoj knjizi daje posebnu draž i originalnost. Vrhunac knjige u kojoj se isprepliću sve Diegove zablude i snovi, svi usponi i padovi ispričani neposredno, bez uvijanja i uljepšavanja kako samo on to zna, posvema otovoreno - što još više ponižava brojna ušminkana slična izdanja - jest 12. pretposljednje poglavlje knjige naslovljeno „Pogled (moji voljeni, zvijezde)“. U njemu autor Diego, koncizno i rockerski, u jednoj ili dvije rečenice ili kako on to kaže „samo ću lupati lopticu, prvo s mojom lijevom zatim desnom... ping pong..stotinu udaraca“ progovara o stotinu igrača koje je sreo ili s njima prijateljevao. Ti lucidni opisi kakaktera vrhunsko su štivo, pravo „užiće u tekstu“ u kojem je svoju crticu, uzb rojne svjetske zvijezde od Pelea do Zidanea dobio i naš internacionalac, a Diegov suigrač iz vrele Seville, golijador Davor Šuker za kojeg autor kaže „Pravi lik, uvijek bi te zavarao...Uvijek se činilo da je igrao bolje nego što je zapravo igrao“.
Dakle, Maradoni i kao autoru palac gore. No, čini se da nije rekao svoju posljednju riječ. Posljednje njegove akcije: kritike Busha i američke politike, daju naslutiti da se možda rađa nov populistički heroj na političkom nebu siromašne Južne Amerike kojem mase i dalje klicaju i obožavaju. Možda Diego, u godinama koje slijede postane neka vrst muške Isabele Peron.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )