Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Gea Vlahović • 20.11.2020.

Krešimir Nemec : Bojim se da smo na putu prema novom barbarizmu

Krešimir Nemec, foto: Naklada Ljevak

Ivica Kičmanović, Dora Krupićeva, Filip Latinovicz, barunica Castelli-Glembay, Melkior Tresić, Štefica Cvek… povijest hrvatske književnosti napučena je likovima čija su imena postala sastavnim dijelom društvenog imaginarija suvremene domaće opće kulture, amblematski fiktivni likovi upisani u literarni kanon, čije karakterne osobine i književne sudbine odražavaju povijesne, društvene i psihološke karakteristike čitave nacije, njezinih normi i vrijednosti, etike, sociopolitičkih procesa, određenih društvenih "činjenica". Njih ukupno gotovo stotinjak našlo se odnedavno na okupu u "Leksikonu likova iz hrvatske književnosti" (Naklada Ljevak, 2020.), prvom takvom u nas, koji obuhvaća reprezentativne junake i junakinje hrvatske proze, drama i epova, od Marulićeve "Judite" do danas.

Autor knjige, književni povjesničar i teoretičar Krešimir Nemec kroz iscrpne natuknice daje opsežan opis svakog lika, određuje njegove tipološke značajke, analizira funkcije u strukturi radnje/zapleta, nudi citate iz djela te podatke o tome gdje su i kada zaživjeli u filmu, na televiziji ili u kazalištu. Nemec, akademik s objavljenih preko 120 znanstvenih radova i dosad 17 knjiga, u "Leksikonu" je napravio nemjerljivo važan posao: primjenjujući jasno definiran sustav vrednovanja, ponudio je stručno relevantan i svjež pogled na hrvatsku književnu povijest te, kombinirajući subjektivne i objektivne parametre, sastavio kulturološki kontekstualiziranu galeriju portreta koja predstavlja, kako sam kaže, svojevrsnu karakterološku "krvnu sliku" hrvatske književnosti.

Krešimir Nemec (1953.) književnošću se bavi već više od 40 godina. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaposlen je od 1979. godine; od 2001. godine redoviti je profesor u trajnom zvanju na Katedri za noviju hrvatsku književnost. Od 2018. profesor je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Za redovitoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2008.

U povodu njegove nove knjige s autorom razgovaramo o, naravno, hrvatskoj književnosti – njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a u izuzetno zanimljivom razgovoru saznali smo i koji je književni lik za njega najamblematskiji, koji najtragičniji, kao i koji lik iz recentne domaće književne produkcije već sad zaslužuje ući u kanon.
 

Leksikon likova iz hrvatske književnosti Nemec Krešimir

Gea Vlahović: Vaša je knjiga pionirski pothvat u hrvatskoj književnosti. U svom ste leksikonu svaki od likova opisali, odredili njegove tipološke značajke i analizirali njegovu funkciju u strukturi djela. Zašto ste se odlučili na takav pristup?

Krešimir Nemec:
Ideja je stara, ali trebalo mi je dugo vremena za razradu koncepcije, potom za izradu odgovarajućeg abecedarija i zatim za konačnu realizaciju. U nekim razvijenim kulturama postoje, dakako, leksikoni književnih likova, ali svi se u biti svode na dva temeljna modela: ili su vrlo specijalizirani (npr. leksikoni mitoloških figura, biblijskih ili srednjovjekovnih likova), ili pretjerano ekstenzivni. Tako, na primjer, Sollarsov „Dictionary of Literary Characters“ iz 2011. godine sadrži, na 2500 stranica, čak 40.000 književnih likova od antičkih vremena do današnjih dana. Natuknice o likovima vrlo su kratke, svega par redaka, i sadrže samo osnovne informacije. Puno mi je bliži bio njemački „Lexikon literarischer Figuren, Personen, Typen und Gruppen“ Beatrix Müller-Kampel i Eveline Thalmann iz 2013. koji nudi vrlo iscrpan uvid u fikcionalne likove, ali iz svjetske književnosti i mitologije.

Ja sam se odlučio za odabir samo likova iz hrvatske književnosti (romana, pripovijedaka, epova i drama), i to u povijesnoj vertikali od Marulića do naših dana. No intencija mi je bila da u natuknicama temeljito opišem odabrani lik, da odredim njegove tipološke i karakterne značajke te da analiziram njegove funkcije u strukturi zapleta. Kako bih likove što bolje osvijetlio, kako bih pokazao načine njihova djelovanja, naglasio karakterne crte, pa čak i specifičnosti u njihovu izražavanju, potkrijepio sam svoje teze u karakterizaciji i brojnim citatima iz konkretnih djela. Zato su natuknice razmjerno duge – od 5 do 10 kartica – i krcate informacijama.

Prema kojim ste kriterijima izabrali likove? Primjetno je da među njima, uz par izuzetaka, nema likova iz djela objavljenih u ovom stoljeću, a i druga polovica prošlog stoljeća relativno je slabo zastupljena. Jeste li se u svom izboru vodili i nekim neknjiževnim razlozima? U kojoj je mjeri vaš izbor bio „osoban“?

Ne mogu se nikako složiti s vašom konstatacijom da su slabo zastupljeni likovi koje su kreirali pisci iz druge polovice 20 stoljeća. Naprotiv, tu su na okupu svi klasici – Krleža, Desnica, Marinković, Novak, Šoljan, Aralica; tu su i likovi iz djela Brešana, Brixyja, Pavličića, Tribusona, Majetića, Cvitana, Dubravke Ugrešić… Ne vidim u tom segmentu nekakav bitan propust, i nisam se u izboru  vodio nikakvim „neknjiževnim razlozima“. Nisam se htio dodvoriti nikome, a još manje dopasti tako da kalkuliram izborom i tako preduhitrim moguće kritičke primjedbe. Moj „Leksikon“ svojevrsna je antologija hrvatskih likova pa naravno da je u nekoj mjeri podložan i osobnom ukusu i senzibilitetu. No u kriterijima sam nastojao kombinirati i subjektivne i objektivne parametre.

Ne mogu se oteti dojmu da su neki od najbolje ocrtanih karaktera u hrvatskoj književnosti upravo snažne žene: Krležina Laura, Begovićeva Giga Barićeva ili Marinkovićeva Glorija.

Najvažniji kriterij bila mi je tipološka i karakterna reprezentativnost likova, ali i djela u kojima oni nastupaju kao akteri. Zbog toga nisam htio ići u pretjeranu ekstenzivnost i analizirati likove iz manje poznatih djela ili, recimo, uvrštavati sporedne likove iz poznatih djela, mada bi i među njima bilo i te kako kvalitetnih primjera (npr. Krležin Kyriales ili Brešanov Bukara). U tom slučaju bio bi to posao bez kraja, a po mojem mišljenju i posve nepotreban. U prvotno sastavljenom abecedariju bilo je dvostruko više likova, ali onda sam krenuo s brisanjem i kraćenjem. Jer i u ovom obliku „Leksikon“ ima 500 stranica. Da sam ostao pri prvotnoj koncepciji, imao bi više od 1500 stranica, pisao bih ga još dvije-tri godine i opet bi bilo pitanja „zašto ova(j), a ne ona (j)“.

No morao sam uvrstiti i podrobno analizirati tzv. arhetipske figure, tj. likove koji slijede univerzalne obrasce i koji se javljaju u svim kulturama („kućni anđeo“ ili „progonjena nevinost“, zatim femme fatale, plemeniti vitez, spletkar, likovi koji predstavljaju oličenje dobra ili zla). Šenoina Dora Krupićeva primjer je modela „kućnog anđela“, Laura iz Kovačićeve „Registrature“ uzoran je primjer demonske fatalne žene, Pavao Gregorijanec iz „Zlatarova zlata“ pravi je vitez bez mane, dok je Novakova Lucija Stipančić inkarnacija krhke, fragilne žene. Takvi likovi dominiraju u romanima 19. stoljeća; oni pomažu piscu da ispuni određena očekivanja, a čitatelju da lako prepozna odnose u radnji i da se snađe u određenim situacijama.

Kad biste pisali leksikon likova hrvatske književnosti 21. stoljeća, tko bi se još našao na tom popisu?

Likovi iz djela nastalih u 21. stoljeću relativno su slabo zastupljeni jer, po mom mišljenju, još nisu u nacionalnoj književnoj recepciji zaslužili karakter reprezentativnosti i nisu se kod čitatelja nametnuli kao nezaobilazne činjenice hrvatske književnosti. Kad bih sastavljao leksikon likova iz hrvatske književnosti 21. stoljeća, posegnuo bih za djelima Daše Drndić, Ratka Cvetnića, Slavenke Drakulić, Kristiana Novaka, Renata Baretića, Josipa Mlakića, Slobodana Šnajdera, Igora Štiksa, Damira Karakaša, Tene Štivičić, Mire Gavrana. Evo, nedavno sam pročitao upravo objavljen roman „Mladenka kostonoga“ Želimira Periša i lik protagonistice, vještice Gile, posve je originalan i samosvojan pa bi zaslužio ući u jedan ovakav izbor. No pitanje je vremena hoće li Perišev roman biti prepoznat, adekvatno vrednovan i prihvaćen.

Zastupnik ste stajališta da nacionalna književna historiografija mora biti mjesto okupljanja svih svojih pisaca, bez obzira na ideološke ili kakve druge podjele. Književnošću se profesionalno bavite već 40-ak godina; jeste li u svojem radu valorizatora baš uvijek uspijevali izbjeći zamke takvih vrsta podjela?

Svaki književni historiograf dijete je svoga vremena: ne može se isključiti iz aktualiteta i ne može književne pojave oko sebe promatrati „sub specie aeternitatis“. Ja sam se formirao u vrijeme kad je književnost bila važna, kad je imala bitnu ulogu u društvu, kad su književni velikani doista nešto predstavljali za čitavu zajednicu. Posrećilo mi se u životu da sam imao i velike učitelje s kojima sam, bez obzira na razlike u godinama, razvio i prisne, prijateljske veze: Frangeš, Lasić, Šicel, Žmegač. Od njih sam učio o kvalitetama književnoga teksta, o ljepoti, o njegovanju duha, o kultu rada… Sad mi se čini da se taj „jučerašnji svijet“, kako bi rekao Stefan Zweig, urušava i destabilizira. Destruira se književni kanon, kao i estetski i društveni principi na kojima je izgrađen. Svjedočimo poplavi popularne kulture, snižavanju estetskih standarda, komercijalizaciji, kičifikaciji, afirmaciji estetike banalnosti. Dakle, moji bi se nazori po mjerilima suvremene kulturne teorije zapravo mogli nazvati elitističkima jer se nikako ne uklapaju u „društvo spektakla“ i „zabave bez granica“. Vjerujem da književnost nije ubožnica duha i ostajem vjeran klasici i velikanima pa makar me zbilja na svakom koraku demantirala…

Da li vam se ipak nekad dogodilo da vam se potkrade neka "greška u procjeni" koju ste sada spremni priznati?

U mojim procjenama sigurno je bilo pogrešaka. No uvijek sam se trudio da moje čitateljske i književne preferencije na utječu na moj historiografski estetski sud tako da sam, nerijetko, pisao i pozitivno vrednovao tekstove za kojima kao čitatelj „bez objektivne odgovornosti valorizatora“ nikada ne bih posegnuo.

Ako se ne varam, u ovome ste leksikonu obradili 78 likova. Čini se da bismo samo u Krležinim djelima mogli pronaći pedesetak likova koji bi zaslužili ulazak u ovakav leksikon. Planirate li možda novo, prošireno izdanje leksikona? To je knjiga koja bi se mogla dopisivati u nedogled...

Likova ipak ima nešto više jer neki „nastupaju“ u više djela, odnosno agiraju kao akteri u proznim ciklusima (Andrićev fra Petar i fra Marko, Tribusonov Nikola Banić, Novakov Mali), pa se može posve opravdano teoretizirati o tome jesu li to uvijek „isti“ likovi ili su posrijedi njihove karakterne varijacije. Recimo, za Andrićeva fra Petra u noveli „Kod kazana“ stoji da je bio gvardijan fojničkoga samostana, dok u noveli „Čaša“ piše da je bio vikar u samostanu Guča Gora. Takve „strategije zbunjivanja“ dovode u pitanje jedinstvo lika i, u nekim slučajevima, njegovu jednoznačnu karakterizaciju. Što se Krleže tiče, mogao bi se, bez problema, sastaviti leksikon likova koji se pojavljuju samo u njegovim djelima. Imao sam u vidu i tu mogućnost. Već će i ovako neki dežurni „krležofobi“ reći da je u ovom „Leksikonu“ previše Krleže, ali mogao sam komotno, i lako obranjivo, uvrstiti još i likove Ane Borongaj, Bobočke, Kristofora Kolumba, Nielsa Nielsena, Areteja, pa čak i frajlu Melaniju… Svaki je leksikon u principu otvoreno djelo, otvoreno za nova dopisivanja i vrednovanja. No u ovim okolnostima dugoročna planiranja nemaju osobitog smisla.

Premda je „najstariji“ obrađeni lik Judita, naslovni lik epskog spjeva oca hrvatske književnosti Marka Marulića, ženski likovi čine manje od trećine leksikona. Zašto su ženski likovi podzastupljeni? Odražava li taj vaš izbor na neki način okolnosti u kojima se razvijala hrvatska književnost?

„Leksikon“ odražava stanje u našoj kulturi kroz stoljeća. U patrijarhalnoj sredini ženi je bilo mjesto u kući, uz simbolično „ognjište“, dok je muškarcima pripadala „javna sfera“: politika, ekonomija, umjetnost. Dugo su glavni akteri u književnosti bili muškarci, u nekim razdobljima štoviše i jedini. Ženski likovi su „podzastupljeni“ zato jer su u većini slučajeva proizvodi muške imaginacije. Odatle velik broj stereotipnih, statičnih likova, s unaprijed zadanim osobinama. Kada sam uvrstio i analizirao Doru Krupićevu, nije bilo potrebe i za Kumičićevom Jelkom, Kozarčevom Ankom ili Gjalskijevom Stankom: sve su to varijacije unutar istoga strukturnog tipa „kućnog anđela“ odnosno „progonjene nevinosti“. Slično je i s likovima fatalnih žena, opasnih zavodnica, koje su podnijele najteži teret tabua, kompleksa i muških erotskih opsesija. Mnoge potisnute traume i moralne dvojbe vremena našle su u demonskim ženama svoju tematizaciju: mizoginija ima dugu tradiciju u literaturi.

Posrećilo mi se u životu da sam imao i velike učitelje s kojima sam, bez obzira na razlike u godinama, razvio i prisne, prijateljske veze: Frangeš, Lasić, Šicel, Žmegač. Od njih sam učio o kvalitetama književnoga teksta, o ljepoti, o njegovanju duha, o kultu rada… Sad mi se čini da se taj „jučerašnji svijet“, kako bi rekao Stefan Zweig, urušava i destabilizira. 

S druge strane, ne mogu se oteti dojmu da su neki od najbolje ocrtanih karaktera u hrvatskoj književnosti upravo snažne žene: Krležina Laura, Begovićeva Giga Barićeva ili Marinkovićeva Glorija. Prve ozbiljne likove kao proizvod ženske kreacije i imaginacije stvorila je kod nas tek Marija Jurić Zagorka. U mome „Leksikonu“ nisu uvršteni likovi iz literature za djecu i mlade. Da sam uvrstio i njih, sigurno bi Ivana Brlić Mažuranić bila zastupljena s tri ili četiri antologijska lika.
 

Glasovi iz tmine Nemec Krešimir
Čitanje grada Nemec Krešimir

U kontekstu europske i svjetske književnosti, je li hrvatska književnost „proizvela“ neke apsolutno originalne, jedinstvene likove? Ako jest, koji bi to likovi bili? U kojoj je mjeri hrvatska književnost samo pratila svjetske trendove?

Hrvatska književnost u velikoj je mjeri samo slijedila svjetske trendove. Ipak, ima u hrvatskoj „karakterologiji“ i nekih zanimljivosti. Primjerice, u razdoblju realizma kreirani su likovi naših seoskih mladića koji odlaze na školovanje u grad, ali tamo redovito doživljavaju potpuni slom. Paradigmatične su figure Kovačićev Ivica Kičmanović ili Novakov Tito Dorčić. Hrvatska književnost nije imala svoga Rastignaca, ambicioznoga mladića koji bi u gradu uspio i, štoviše, napravio briljantnu karijeru. Kičmanovićevski kompleks urbane „iskorijenjenosti“, tj. povezanosti čovjeka s ruralnim mikrokozmosom ostat će vitalnom komponentom hrvatske književnosti u dugom vremenskom razdoblju. Kada govorimo o muškim likovima, iznenađuje sklonost hrvatskih pisaca prema kreiranju likova dekadenata, bezvoljnih ljudi oslabljene životne energije, često sklone suicidu. Obično se takvi likovi javljaju u razvijenim kulturama i povezani su s osjećajem zasićenosti i dosade.

Kritika je tijekom zadnja dva-tri desetljeća sustavno i s predumišljajem zatirana, pa je danas zapravo više i nema. Ostaci ostataka kritike preselili su se na neke portale i blogove, ali bez ikakva utjecaja na književnu proizvodnju. Svojedobno su Igor Mandić, Veselko Tenžera ili Branimir Donat bili svojevrsni estetski arbitri, u nekom smislu i orijentiri. Danas nema ni jednog oštrog kritičarskog pera koje bi odvajalo pljevu od žita. 

No kod nas sve vrvi od dekadenata i „suvišnih ljudi“ – tipične su figure Gjalskijev Janko Borislavić ili Leskovarov Marcel Bušinski. Likovi gubitnika i dezorijentiranih intelektualaca javljaju se i u drugoj polovici 20. stoljeća: Novakov Mali, Marinkovićev Melkior Tresić, Šoljanov Slobodan Despot… Apsolutno originalnih likova je malo. Izdvojio bih možda Timothyja Tatchera. Roman „Mrtvacima ulaz zabranjen“ nije neki osobito kvalitetan literarni uradak, ali je Nenad Brixy među prvima u svijetu stvorio lik šeprtljava detektiva, zapravo detektivskog antijunaka koji na svim razinama parodira klasičnu shemu krimića. Treba spomenuti i Cvitanova Ervina Lakoštu, intencionalnog autsajdera, oličenje mizantropije, političke nekorektnosti i autodestrukcije.

Iz vašeg izbora likova može se naslutiti koji su vam omiljeni hrvatski pisci. Koga biste izdvojili među mlađim hrvatskim autorima čiji je status još daleko od kanonskoga? Koji su vaši favoriti recentne hrvatske književne produkcije?

U recentnoj hrvatskoj proznoj produkciji moji su favoriti Miljenko Jergović, Kristian Novak i Marina Vujčić. Među pjesnicima Danijel Dragojević i Luko Paljetak istinski su bardovi, bez premca, a cijenim i poeziju Anke Žagar i kriptičnoga Svena Adama Evina.

Kao povjesničar književnosti i književni teoretičar, pa onda i kao običan čitatelj, kako ocjenjujete suvremenu hrvatsku književnost? Koliko su promjene u općoj kulturi življenja utjecale na teme i pristupe, na jezik, stil? Je li komercijalizacija "otupjela" piscu pero?

Suvremena hrvatska književna scena vrlo je živahna. Karakterizira je pluralnost stilova, modela i literarnih postupaka. Već dugo nema nekog objedinjujućeg zajedničkog nazivnika; prije bi se moglo govoriti o mnoštvu autopoetika i o stilskoj heterogenosti. „Postmodernizam“ je, dakako, čarobna formula za opis zatečenoga stanja: anything goes! Produkcija je, s obzirom na broj stanovnika, prilično velika, a i estetski prosjek sasvim je pristojan. Hoću reći: većina pisaca solidno vlada zanatom. Uostalom, nakon dugo vremena imamo i nekolicinu pisaca čija su djela i u inozemstvu pobudila prilično zanimanje (Jergović, Drakulić, Drndić, Ugrešić, Šnajder, Karakaš…). Ono što upada u oči jest određeno „uprosječivanje“ kvalitete. Dobrih djela ima dosta, ali ne i velikih.

Globalizirana, online orijentirana kultura oduzela je piscima nekadašnji intelektualni ekskluzivitet; danas svi mogu biti pisci – bilo tko može pisati i objavljivati. Na koji način taj novi literarni univerzum koji se stvara utječe na književni, i odražava duhovni, profil hrvatske kulture?

U umjetnosti, pa tako i u književnosti, kvantiteta ne prelazi u kvalitetu. Kada svi pišu (i objavljuju), svašta se piše (i objavljuje). No često se zaboravlja da je pisanje nemoguće bez čitanja. Ljudmila Ulicka točno je uočila da pisca formira ili život + knjige, ili samo knjige, ali nikada samo život bez knjiga. Imam osjećaj da naši mladi pisci premalo čitaju i premalo uče od velikih suvremenih autora. To nužno vodi u provincijalizaciju kulture. Toga se najviše bojim.

Kad je pak riječ o književnoj kritici u nas, ona, čini se, nema osobitog utjecaja ni na ukuse čitatelja ni na književnu produkciju; dapače, često se svodi na još jedan oblik marketinga. Što se dogodilo s relevantnom književnom kritikom?

Kritika je tijekom zadnja dva-tri desetljeća sustavno i s predumišljajem zatirana, pa je danas zapravo više i nema. Ostaci ostataka kritike preselili su se na neke portale i blogove, ali bez ikakva utjecaja na književnu proizvodnju. Svojedobno su Igor Mandić, Veselko Tenžera ili Branimir Donat bili svojevrsni estetski arbitri, u nekom smislu i orijentiri. Danas nema ni jednog oštrog kritičarskog pera koje bi odvajalo pljevu od žita. Ako netko i napiše osvrt na neku knjigu, on je u pravilu afirmativan jer dolazi iz „prijateljskih krugova“. U medijskom prostoru više publiciteta dobivaju zapisi i „ispovijesti“ neke manekenke, tajkuna ili influencerice nego ozbiljni književni uraci.

Suvremena hrvatska književna scena vrlo je živahna. Karakterizira je pluralnost stilova, modela i literarnih postupaka. Već dugo nema nekog objedinjujućeg zajedničkog nazivnika; prije bi se moglo govoriti o mnoštvu autopoetika i o stilskoj heterogenosti. Ono što upada u oči jest određeno „uprosječivanje“ kvalitete. Dobrih djela ima dosta, ali ne i velikih.

Takvu stanju kumovalo je i mnoštvo književnih nagrada koje se u nas dijele bez jasnih kriterija, dok u prosudbenim povjerenstvima često sjede ljudi koji nemaju puno veze s književnošću nego nastupaju kao lobisti određenih političkih, ideoloških ili marketinških grupacija. No kad se podsjetimo da je i Švedska akademija snizila kriterije i da su Nobela za književnost dobili – primjerice – Dario Fo, Elfriede Jelinek ili Bob Dylan, vidimo da se estetski kompas gubi i na višim, štoviše svjetskim razinama.

Premda nisu provedena temeljita istraživanja, prema nekim neslužbenim informacijama tijekom aktualne pandemije koronavirusa čita se više nego ikad, a izdavačke kuće ostvaruju sasvim solidne rezultate prodaje. Kakva su vaša saznanja u tome smislu?

Covid-19 uzdrmao je same temelje našega bića. U doba opsesije komunikacijom i participacijom, korona nas prisiljava na okretanje sebi, na sabranost, strpljivost, kontemplaciju. Knjiga u takvu kontekstu opet zadobiva na važnosti. Čitanje je duboko osoban čin; traži mir i koncentraciju. Izolacija, pa makar bila i iznuđena, daje vrijeme za to čak i za one kojima je vrijeme uvijek samo novac. Stoga ne čudi što se upravo sada čita više nego ikad. Usput bih spomenuo da tematizacija pandemije i njezinih posljedica za čovječanstvo u književnosti ima dugu tradiciju: sjetimo se Boccacciova „Decamerona“, Chaucerovih „Canterburyjskih priča“, Camusove „Kuge“, Saramagova „Ogleda o sljepoći“ ili Márquezove „Ljubavi u doba kolere“. Nadajmo se da će čovječanstvo iz ove pandemije izvući neke pouke. Ako se, nakon široke primjene cjepiva i suzbijanja pandemije, opet vratimo na vulgarni materijalizam i konzumerizam, crno nam se piše.

Kako ocjenjujete politiku vlade prema izdavaštvu i književnosti tijekom koronakrize?

Moj je dojam da su mjere uglavnom usmjerene prema nakladničkom i distribucijskom dijelu lanca, dok su književni autori uobičajeno zapostavljeni.

Mnogi su se teoretičari, filozofi i književnici bavili idejom "kraja literature". Smatrate li i vi da je književnost "u krizi", da joj prijeti "smrt"? Hoće li književnost preživjeti samo kao "fikcijski kič", "parodija nekadašnjih formi", "pantomima same sebe"? Nastavnici i kreatori kulturnih politika godinama se žale da mladi čitaju sve manje i da su kratke i vizualne forme preuzele ulogu koju su nekad imali romani. Trebamo li strahovati za budućnost hrvatske književnosti?

Poredak vrijednosti u kulturi doživio je tektonske promjene, uglavnom na štetu kanona. Posljedice već vidimo, a bit će još vidljivije u skoroj budućnosti. Da parafraziram Hermanna Brocha: mi smo još znali što su prave književne vrijednosti, ali doći će generacije koje neće ni znati što su izgubile.

Umjetnost/književnost ima danas općenito nisko mjesto na društvenoj ljestvici vrijednosti, a glas pisca gubi se u zaglušujućoj medijskoj buci. U razdoblju opće relativizacije svjedoci smo ne samo poremećaja nego i posvemašnjeg urušavanja samoga kanona: nema više pouzdanih vrijednosnih mjerila, hijerarhija je dokinuta, u bespućima interneta i sveopće komercijalizacije svi glasovi postaju jednako važni ili – točnije rečeno – nevažni. Estetske kategorije koje su nekad bile bitne u tvorbi kanona, kao što su inovativnost, poetička izvrsnost, sublimnost, inventivnost i sl., gurnute su u drugi plan, dok su na cijeni neki drugi čimbenici: senzacionalnost, spektakularnost, efekt, pomodnost, umreženost. Osim toga, konzumerizam paralizira sve uzvišenije kulturne funkcije. Bojim se da smo na putu prema novom barbarizmu. Pod naletom trivijalizacije, medijske manipulacije i agresivnog prodora popularne kulture kanon se sve više spušta „prema dolje“, prema djelima i opusima koje bismo, u estetskoj klasifikaciji, još do jučer bili skloni svrstati u područje „niskoga“ ili „banalnoga“.

Vladajuće društvo spektakla obilježeno je i srozavanjem obrazovnoga sustava, pojednostavljivanjem lektire, redukcijom relevantnih tekstova, a time i slabljenjem estetske rasudne moći. Forsira se „lako štivo“, štivo koje od recipijenta ne iziskuje osobit čitateljski napor, ulog i kompetenciju. Nažalost, takvi nazori, potaknuti i nekritičkim favoriziranjem tzv. STEM-a, sve više prodiru i u školske književne kurikule. Dostojevski je tobože mladima „pretežak“, „Ana Karenjina“ preopsežna, Proustov filigranski rad danas djeluje anakrono. Zatire se polako i tradicija: što će nam „Judita“, „Smrt Smail-age Čengića“…? Ako nas klimatske promjene, pandemije i slične globalne katastrofe ne opamete – onda je moj odgovor DA, treba strahovati za budućnost (i) hrvatske književnosti.

Estetske kategorije koje su nekad bile bitne u tvorbi kanona, kao što su inovativnost, poetička izvrsnost, sublimnost, inventivnost i sl., gurnute su u drugi plan, dok su na cijeni neki drugi čimbenici: senzacionalnost, spektakularnost, efekt, pomodnost, umreženost.

Međutim, nadam se da će se uvijek naći ljudi koji će se željeti izdvojiti od popularnoga ukusa i koji će nastaviti njegovati ono što Bourdieu naziva kulturnim kapitalom. Bit će to mali rezervati, otočići visoke kulture i odnjegovana ukusa u moru radikalnog egalitarizma i umjetnosti „jednoga kroja“ kojom će dominirati spektakl, kič, estrada i estetika efekta.

Za kraj, da se vratimo vašem leksikonu. Koji lik je za vas osobno najamblematskiji lik hrvatske književnosti? Tko vam prvi pada na pamet? Koji je najtragičniji, a koji najkomičniji lik?

Najamblematskiji lik u 19. stoljeću je Ivica Kičmanović. Već sam objasnio zašto. Iz socijalističkog razdoblja izdvaja se Mali Slobodana Novaka. U njemu je sabijeno iskustvo čitave jedne izgubljene generacije koja je prihvatila utopijski revolucionarni projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest, da bi zatim doživjela bolno otrežnjenje, razočaranje i slom iluzija o „pravednom društvu“. Najtragičniji je lik Krležina Laura Lenbach, duboko povrijeđeno i ranjeno biće koja ulaže cijelu sebe, sve svoje snage i emocije u ljubavnu vezu, a na kraju postaje žrtvom manipulacija voljenog muškarca. Nakon Držića, komičnih je likova malo. I to nešto govori o nama i o nacionalnoj „krvnoj slici“.

Krešimir Nemec

Leksikon likova iz hrvatske književnosti

  • Naklada Ljevak 09/2020.
  • 508 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533554518
  • Cijena 149.00 kn

'Leksikon likova iz hrvatske književnosti' obuhvaća stotinjak reprezentativnih likova iz hrvatske književnosti – prozne, dramske i epske – u povijesnoj vertikali od Marulićeve 'Judite' do danas. U kratkim crtama Krešimir Nemec daje opsežan opis lika, određuje njegove tipološke značajke te analizira funkcije u strukturi radnje/zapleta. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –