Lazarica

Otkrio sam u sebi nešto čudno, shvatio sam da mi je glupost lijepa. I to baš lijepa, u klasičnom, estetskom smislu. Bez zajebancije, ponekad, kad netko nešto slaboumno izvali, ja pomislim kako je to divno. Ispuni me oduševljenje kao da sam vidio prekrasnu sliku, pročitao izvanrednu priču ili čuo savršenu pjesmu. Nisam siguran da bih to znao objasniti. Možda je stvar u neočekivanosti, jer glupost te uvijek bar malo zatekne. Pamet je ordinarna i predvidljiva. Vi možete pretpostaviti što će bistar čovjek kazati ili napraviti, jer se sva njegova razmišljanja i postupci zapravo daju objasniti s vrlo ograničenim brojem jednostavnih logičkih zakona.

A kod blesavoga nema pravila. Kod njega kad pritisneš prekidač za svjetlo, otvori se voda nad sudoperom. Razmakneš zavjese, uključi se radio. U glavi glupana negdje je nešto krivo spojeno, a ne možeš dokučiti gdje ni što.

Pa i da dokučiš kako jedna budala funkcionira, to znanje baš ti nimalo neće pomoći kad sretneš drugu, jer su budale sve različito budalaste. Dok su pametni ljudi dosadno jednaki jedan drugome, glupi su svaki na svoj način glupi, na svijetu nema dva jednaka glupana.

I to mi je lijepo. Glupost će me sada još samo rijetko izrervirati, svakim danom sve sam dobrohotniji prema njoj, jer sam shvatio koliko je osobita. Uzmite, na primjer, ono kada je Jadranka Kosor u predizbornoj kampanji rekla da ne bi prijavila policiji Antu Gotovinu jer ga zacijelo ne bi prepoznala. Nešto tako bedasto, priznajte, niste očekivali da će reći. Predjednička kandidatkinja bubnula je i ostala živa i vas je to možda ozlovoljilo. A mene je ushitilo. Zatekla me je nevina imbecilnost Kosoričine izjave i ja sam znao da je to poseban, jedinstven trenutak. On je pripadao samo njoj, gotovo sam joj zavidio na njemu.

U politici inače ima užasavajuće puno gluposti, možda više nego i u jednoj drugoj ljudskoj djelatnosti i u tome je, ako mene pitate, sva njena uzbudljivost. Mene moć i vlast ne impresioniraju, pa i na novac sam ravnodušan, imam upravo jedan jedini razlog zašto ne preskačem prvih deset stranica novina - veseli me čitati ludosti naših zastupnika, ministara i sudaca, policajaca i državnih odvjetnika, inspektora, pučkih pravobranitelja i vijećnika u tijelima lokalne samouprave. A dogodi se tako s vremena na vrijeme neka prilika u kojoj se svi oni, učini ti se, kao natječu tko će ispasti veći kreten. Čitava se politička kasta, rekao bih, uroti protiv zdravog razuma.

Prekrasan se primjer toga događa u Splitu unatrag nekoliko mjeseci, sve otkad se netko u medijima nije osmjelio primijetiti da je preko puta bolnice na Firulama, znatnim dijelom nezakonito, podignuta jedna nakazna zgrada. To čudovište, a zovu ga Lazarica, diže se besmisleno iz pločnika na nekih dvadesetak metara, strši u okolišu kao tupi i nezgrapni grmalj ponavljač u razredu prvašića. Graditeljski stil zreli idiotizam. Trebala je to, kažu, biti elitna zgrada, s luksuznim stanovima za dobrostojeće, no zahvaljujući gramzivosti investitora ispalo je kao da su psihijatrijski odjel Firula prebacili s druge strane ceste i pritom još velikodušno pustili luđake da oni sami, po svom čeifu, naprave kako im je najljepše.

Kad dođete pred tu Lazaricu, ne morate imati dva semestra arhitekture da biste shvatili da je tu nešto pogrešno. Dijete će to vidjeti. Priroda se buni protiv nje. Lastavice valjda od sramote neće graditi gnijezda pod balkonima te strašne kuće. Kako je građevinski inspektor dopustio da se ona takva sagradi, nejasno je. Mora da je taj bio neki iz Saveza slijepih Splitsko-dalmatinske županije. Kako bilo, Lazarica je tu i ne da se. Prkosi svojom ružnoćom, a koliko nam se javni ukus u stvarima stanovanja srozao, lako bi se moglo dogoditi i da ostane.

Za pravo reći, Lazarica ima dobre šanse da ostane, čak i unatoč tomu što investitor sam priznaje da za cijela tri kata nema papire, jer je politička elita grada svim srcem stala uz nju. Čuli ste možda prije mjesec dana da je splitsko Gradsko vijeće, na osnovi nekakvog "autentičnog tumačenja projekta", pravne smicalice koja vjerojatno njima samima nije bila sasvim jasna, glasalo protiv njezina rušenja. Tih dana u gradu sam se na jednoj kavi slučajno zatekao s jednim vijećnikom koji je digao ruku za to, s čovjekom, mislio sam, razumnim i poštenim.

"Ali, znaš, autentično tumačenje...", počeo mi je objašnjavati.
"Slušaj, da se ne lažemo", prekinuo sam ga, "autentično tumačenje je kurac od ovce".
A on je zastao i pogledao me i znao sam da misli isto i, učinilo mi se, kao da se malo zasramio.

Koji dan poslije nadležno se ministarstvo o njihovu "autentičnom tumačenju" izjasnilo tek neznatno pristojnijim rječnikom od moga i Lazarica se konačno počela rušiti. No, opet, ne zadugo. Općinski sud, isti koji je donio odluku da se ruši, ovaj tjedan je donio novu, da strojevi za rušenje stanu. Zamoljen da javnosti objasni to šaljivo proturječje, predsjednik suda je zagladio ćelu i promucao nešto o nekom papiru iz Zagreba, za koji su oni, doduše, znali da postoji, kao što su svi znali za njega, ali da im nije došao na vrijeme. Znamo i sami kakve su poštanske usluge u ovoj zemlji.

Ponovno kažem, nekoga bi ovakva izjava skupo plaćenog državnog činovnika iživcirala, a meni je prekrasna. Prekrasno mi je kako je u politici ponekad prihvatljivo pa i poželjno ponašati se kao debil. Gledate ljude u ozbiljnim godinama, u dobrim odijelima, voze solidna auta, skućili su se, a onda zrnu i blebnu nešto tako idiotski da se začudiš kako su uopće završili osmoljetku. Netko je, na primjer, gradonačelnik, a na trenutke se učini da nije u stanju iz tri pokušaja kapom pogoditi glavu. Krene ti lagati, a ti ga zaprepašteno gledaš, nije ti jasno. Da tvoje sedmogodišnje dijete počne tako jadno i neuvjerljivo muljati, prekinuo bi ga i zamolio da izmisli nešto u čemu će biti malo više poštivanja tvoje inteligencije. To daje netko došao do pred penziju i, štoviše, uspeo se visoko na društvenoj ljestvici, a da nisu provalili da je budala, upravo mije čarobno.

Naravno, ja znam da to nije autentična glupost. Glupani su, rekli smo već, svaki za sebe, prava je blesavost potpuno unikatna, dva nevina kretena, svaki sa svojim jedinstvenim krivim spojem u lubanji, samo bi slučajno mogla doći do istog pogrešnog zaključka. Glupani se međusobno ne mogu dogovoriti, nemoguće je da bi se oni urotili. Kada, dakle, velik dio splitske političke elite zdušno brani od rušenja jednu nakaznu zgradu i njezina investitora, vi znale da je njihova gupost samo glumljena. Oni su imbecili simulanti, ali meni to, da budem iskren, ništa ne smeta, jer su dobri u tome. Tako su uvjerljivi u svojim ulogama da nikad ne bi rekao da su zapravo pametni ljudi. Možda tek na trenutak, kada se, kao onaj vijećnik, zasrame, nazreš iskru inteligencije u njima i bude ti gotovo žao zbog toga. Uistinu, zabavnije mi ih je gledati kada se ponašaju kao maloumni lakrdijaši.

Evo, sad će za koji dan ponovno lokalni izbori i ja još ne znam za koga ću glasati. Jedino što vam zasad pouzdano mogu reći jest da će to biti neke budale.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )