Logično da je zapalio otok. Otišla je zauvijek

Održava se
01.01.1901.

I ovog ljeta ostali smo bez koje tisuće hektara borove šume, makije i niskog raslinja, plamena je stihija prijetila naseljima, gdje su je herojski zaustavili vatrogasci i civilna zaštita, a i političari su bili korisni, zaključujući da je vatra dobar sluga, ali loš gospodar. Uhvaćena je pritom i nekolicina piromana, koji svoj sumanut čin, neobično, ove godine nisu opravdavali političkim razlozima. Za pravo reći, nikada uistinu nismo ni upoznali nijednog aktivista koji bi paljenjem šume svraćao pozornost na svoje političke ciljeve, ali u narodnoj predaji dugo su živjeli ti fantomski zločinci. Birtijskim je analitičarima bilo dosta da pogledaju snimke požara na televizoru iznad šanka pa autoritativno zaključe: “Četnici!”

Unatrag nekoliko ljeta, međutim, srpski su ekstremisti zagonetno nestali s popisa osumnjičenih, a pojavili su se neki drugi, stvarni potpaljivači požara. Policija ih je hvatala i vodila pred suce, gdje su se oni branili zapanjujućim, ali potpuno osobnim motivima za nedjelo, od kojih je svaki bio zanimljiviji od nacionalne mržnje. Osobno mi je najdraži onaj nesretnik koji je prije koju godinu zapalio čitavo Lastovo nakon što ga je cura ostavila. Koliko god je društveno neodgovorno reći takvo nešto, priznat ću da me je njegova mahnitost dirnula, kao što bi, mislim, trebala dirnuti svakoga tko je ikada osjetio ljubavni jad.

Pa sjetite se samo sebe u takvim prilikama. Ona je zauvijek otišla, nikada je više nećete držati u zagrljaju. Svijet vam se upravo srušio. I to je takva bol, takav užas da doista nema ništa razumljivije, nego zapaliti grm drače, sjesti na kamen i ridajući gledati kako čitav otok proždire oganj? “Kurvo nevjerna!” šapće kroz suze ostavljeni momak, dok usijane borove šišarke fijuču od uvale do uvale. Zapaliti Lastovo zbog izgubljene dragane zapravo je možda nešto najromantičnije što sam ikada čuo.

Osim toga, piromana je žena iznervirala, a poznate su vam i takve situacije, čak i ako ste u sretnoj vezi. Mene moja jedina ljubav, na primjer, ponekad tako zna iznervirati da bih zapalio ne Lastovo, nego sve od Kamčatke do Portugala, svih šezdeset milijuna četvornih kilometara euroazijskog kopna.

Kada čujete za lastovski slučaj, gotovo se razočarate ako koji dan kasnije privedu nekoga tko je izazvao požar nemarom, paljenjem korova ili neoprezno bačenim opuškom. Premda je i ovo drugo vrijedno razmišljanja. Takva je histerija da su nikotinski ovisnici krivi, da ja već malo sumnjam da je to zavjera neke lige za borbu protiv pušenja. Nije im dosta karcinom pluća, impotencija i oštećenje ploda u trudnoći, nego bi da pušenje izaziva i požare. I ne samo da im smeta pušenje u zatvorenom, nego bi ga zabranili i na otvorenom. Da bi sasvim uništili užitak u ovome poroku, za koju godinu vjerojatno će se dosjetiti napraviti kutije cigareta s fotografijom sprženog Kozjaka.

Malen, ali neobičan požar dogodio se prije nekoliko dana u Sitnom Donjem, gdje je sinjski umirovljenik Jakov Penava zapalio komad ledine i pred sudom sutradan ozbiljnim glasom izjavio da ga je Bog potakao na to. Prolazio je automobilom, kaže, kada je Svemogući šapnuo: “Jakove, zapali!” Novine potanje ne opisuju je li se Bog javio s autoradija marke Panasonic ili je komunicirao preko sićušnog prijamnika u zubnoj plombi u Penavinoj četvorki gore lijevo.

Slučaj je u javnosti dočekan s nevjericom i gotovo jednodušnim stavom da penzioner treba stručnu pomoć. Ipak, ja se malo skanjujem od konačnih zaključaka. Za početak, mislim da je to između Boga i Jakova nešto vrlo intimno i malo mi je neugodno dirati u čovjekove vjerske osjećaje. Što itko od nas zapravo može znati o tome? Bog je, da vas podsjetim, u prošlosti imao i čudnijih prohtjeva. Od oca Abrahama, na primjer, tražio je da ubije sina Izaka. Imamo li ikakva razloga vjerovati da je Bog u međuvremenu postao razumnija osoba?

Istina, u Abrahamovu je slučaju Svemogući u zadnji trenutak zaustavio njegovu ruku s nožem. Ali, možda je i ovdje prvo upitao: “Jakove, imaš vatre?”, a onda ga je iznenadila Jakovljeva hitrina. Dok se on sjetio viknuti: “Ej, Jakove, stani! Stani, zezao sam se!”, bogobojazni je penziner već trčao s upaljenom šibicom u suhu travu.

Ko od nas doista može znati što se zbilo u Sitnom Gornjem i je li taj događaj u bitnome različit od onoga u Međugorju? Jesmo li ishitreno pritvorili i optužili penzionera, a mogli smo imati milijune hodočasnika iz čitavog svijeta, koji bi na koljenima obilazili požarište na Mosoru? Teško je to kazati, posrijedi su delikatne teološke distinkcije između istinskog čuda i djela poremećene psihe. Neka bi vatikanska komisija naposljetku mogla donijeti nekakav pravorijek, ali ni tada zapravo ne bismo mogli biti sasvim sigurni. Dvojbe bi sasvim otklonilo tek da se Bog lično pojavi na suđenju Penavi, što je, dakako, nemoguće. Sudski pozivi Bogu dosad su se beziznimno vraćali neotvoreni, a da nekim nevjerojatnim slučajem On i dođe, sudski bi se službenik zacijelo nemalo iznenadio da svjedoka upita: “Zanimanje?”, a ovaj mu reče: “Stvoritelj neba i zemlje”.

Kako bilo, Jakovu Penavi, gotovo je sigurno, presudit će da je kriv i dati mu nekakvu kaznu, plus obaveznu mjeru liječenja. Ali, za pravo reći, da sam ja vatrogasac koji je ugasio Penavin požar, da znam da sam baš ja mlazom vode utrnuo plamen za koji postoji i najmanja sumnja da je bio Božja volja, vjerojatno bih se plašio srdžbe Njegove i do kraja života više ne bih mirno spavao.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )