Lora

Čitavo svoje djetinjstvo i mladost živio sam u jednoj od radničkih višekatnica u splitskoj četvrti Špinut, grozdu stambenih solitera situiranih nedaleko od mjesta gdje danas stoji tada još nepostojeći stadion na Poljudu. Moja zgrada imala je veliku zajedničku terasu za sušnje rublja, s pogledom na Kaštelanski zaljev.

Kad biste bacili pogled s te terase vidikovca, središnje mjesto u panorami zauzimao je jedan niski poluotok koji se falički zabadao u vode Kaštelanskog zaljeva. Nizak i blatnjav, taj se poluotok pružao paralelno s Marjanom, kao njegova umanjena parodija. Čitava zaljevska obala u to je vrijeme bila jedna velika javna domena, sačinjena od klupskih lučica, javnih plaža i plivališta za mlade. Sva osim tog blatnog, niskog poluotoka. Taj poluotok bio je za svih osim za rijetke zabranjeni grad. Njegovo ime bilo je Lora.

Malo je koji hrvatski toponim kroz vrijeme tako mijenjao konotacije kao Lora. Za splitske djedove i babe Lora je bila vlažni, malarični predio kojeg se izbjegavalo (toponim Poljud dolazi od palludium - močvara). Za međugeneraciju, Lora je bila intrigantna zbog navodno čarobnog, ljekovitog crnog blata. Za moju generaciju Lora je bila zabranjeni grad. Ona je bila vojna baza, tajanstveni grad u gradu, oivičen lukobranom uz koji je bila načičkana jugoslavenska ratna flota. U Loru su pristup imali oficiri, pitomci te studenti iz bratskih nesvrstanih zemalja koje bi ljeti viđali na Rivi s portretom Moamara Gadafija na majici.

Za nas druge, Lora je bila Ne-mjesto, izglobljena bijela pjega iza visoke, neumoljive žice. Kad je došao rat, Lora je postala izvor prijetnje. Kad se JNA povukla, postala je mučionica. Dugi i još nedovršeni sudski proces te jeziva svjedočenja preživjelih zatvorenika Loru su pretvorili u simbol naše vlastite ratne bezočnosti. Nakladnik Nenad Popović jednom je primijetio kako je Lora, smještena točno između Splita i Salone, prema njima postavljena kako i Mathausen prema Weimaru.

Taj falički komad blata mijenjao je dakle simbolike. Ali - jedno se nikad nije mijenjalo. Lora je do danas ostala (kao što je i bila) zabranjeni vojni grad iza žice, razvlašteni komad obale otet urbanom kontinuumu, prostor koji urbanisti boje crveno i uz njega stavljaju zlokobnu, svjesno dvosmislenu legendu: “prostor posebne namjene”. Razlika je tek u tome što uz veliki kameni gat nema “ponosne flote” JRM, nego su tu tek ostaci ostataka flote akoštani uz tužni, prazni mul. Lora još uvijek ima sportske terene, atletsku stazu, planetarij, učionice, dormitorij. Ali, nema više libijskih studenata, nema broda Galeb, niti školskog jedrenjaka - tu je tek tužna ljuštura omeđena žicom.

U taj zabranjeni, obećani grad Split i Splićani pokušali su ući mnogo puta. Ranih devedesetih, nekom je pala zamisao da se bivši domovi za afričke studente pretvore u civilni univerzitetski kampus. Lokalni turistički investitori više su puta pokretali inicijative da se dugi, prazni gat koristi kao marina, ili trajektna teretna luka. Dalmatinski kočari - koje su gramzivi developeri i planeri istjerali s cijelog obalnog pojasa u slijepom klanjanju turizmu - pokušali su se izboriti za Loru kao za ribarsku luku. Ni jedan od tih pokušaja nije dospio ni pedlja iza čelične žice. Sve do ovog tjedna.

Jer, ovog tjedna lokalne su vlasti slavodobitno obznanile kako je pronađena lokacija za veliku rukometnu dvoranu koja bi imala služiti svjetskom prvenstvu 2009. Dvorana će se graditi na rubnom dijelu ratne luke Lora, na mjestu gdje se ona graniči s brodogradilištem i cestom. Sportsko-komercijalni centar gradit će se u javno-privatnom partnerstvu. Uključivat će šoping, garaže i urede te domino-efektom valorizirati čitavu četvrt u kojoj je zbog blizine baze dosad bila zabranjena stanogradnja.

Ta vijest mi je, kao i mnogim Splićanima, pobudila pomiješane osjećaje. S jedne strane, ne može mi ne biti drago što je zabranjen grad pao makar rubnim dijelom, što je civilni život prodro iza žice koja je gušila sjeverozapadni Split desetljećima. Ali, malo me strah povoda i načina na koji je Lora pala. U nju je pokušao ući univerzitet - nije uspio. Turizam - nije uspio. Nautička privreda od koje toliki žive - nije uspjela. Ribarstvo, zbog kojeg se kunemo u ZERP i kunemo Bruxelles - nije uspjelo.

Uspio je na koncu sport u sprezi s komercijalnim sadržajima privlačnim kapitalu. Moram priznati da me od tog hvata jeza. Ako je simbolička snaga sporta u hrvatskom društvu doista toliko velika da on prodire ondje gdje ne mogu znanost, ribarstvo, turizam - onda s ovim društvom nešto opako nije u redu.

Od ljudi koji su drukali za “akciju stadion”, baš kao i od ljudi koji su užasnuti rukometnom megalomanijom, čuo sam navlas istu rečenicu: shvati, sport je tu samo izlika. Oni koji u svemu prepoznaju poduzetničku ujdurmu kazuju kako se privatni partner već zna, podsjećaju da “micanje žice” reaktivira Kerumove planove u stanogradnji u okolici te kako iza svega stoji poduzetnički interes. Ta teorija zavjere je naravno točna, ali ja bih je rado obrnuo naopačke.

Meni nije problem da u jednom društvu vlada pomakne žice vojne baze zato da bi pomogla investitore, otvorila radna mjesta i potakla biznis. Riječ je o “pro-business” orijentaciji od koje javnost nema štete, što se recimo ne bi moglo reći za zamisao istih splitskih vlasti da na antičke mozaike u strogom centru uplane privatne kućerke. Meni je manji problem da se Lora potiskuje da bi netko radio biznis, nego da se to čini zato da bi na velebnom indoors stadionu hrvatski rukometaši odigrali pet utakmica - tih pet i više nikad ni jednu.

U nepotkupljenoj i funkcionalnoj državi bilo bi prirodno da politika pomaže biznis do granice gdje on ne šteti drugom i javnosti. Ali, u atmosferi potpune korupcije, nepovjerenja u državu i sile jačeg, potrebni su paravani, a sport je idealan za to. Sjetimo se svih megaprojekata u Kranjčevićevoj, Maksimiru i Parku Skojevaca, u Zagrebu, Splitu i Velikoj kod Požege. Nekritički kult fizičke kulture, sovjetska opsesija da svaki naš mali Magdeburg ima “svoje šampione”, proizveo je ekonomske i urbanističke frankenštajne svih vrsta. Ne tvrdim da je Lora takav slučaj: ali, moć koju kult sporta ima u ovom društvu prokleto je opasna i valja joj što prije postaviti rubnike.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )