Magistar Ðapić
Nikad prije nisam tako nešto napravio i sam sebe nemalo sam iznenadio kada se to dogodilo. Rekao bih da su tome krive meni inače potpuno nesvakidašnje okolnosti. Prije dvije godine po prilici prijatelji su me nagovorili da pođem s njima na Poljud, na utakmicu Hajduk – Dinamo. Ne sjećam se više zašto sam pristao, jer me nogomet baš nimalo ne zanima. Prolazeći pokraj stadiona sve do prije koju godinu sam, recimo, mislio da je to neka stanica za tehnički pregled vozila ili tako nešto. Kako bilo, Boris Dežulović je kupio karte za zapadnu tribinu, slučajno, upravo uz svečanu ložu pa smo, čekajući da vječni derbi počne, mogli gledati zaslužne privredne kriminalce i pronevjeritelje državnih para i interesa kako se penju do svojih besplatnih mjesta. Znate već kako izgleda svečana loža na bilo kom nogometnom stadionu? Da bez razmišljanja, redom pohapsiš sve što se tamo zateklo, ne bi se puno prevario, tih dvjestotinjak kvadrata tribine vrijedi, brat bratu, sto pedeset godina robije.
I sada dolazi čudni trenutak, kada sam učinio nešto za što bih se, da ste me prije pitali, zakleo da nikada ne bih mogao napraviti, nešto, mislio sam, potpuno suprotno mojoj prirodi. U svečanu ložu je ušao predsjednik Hrvatske stranke prava, a ja sam iz gomile, ne misleći što radim, iz sveg glasa, koliko me je grlo nosilo, zaurlao:
«Magistre Ðapiću!»
Društvo oko mene prvo me zaprepašteno pogledalo. Onda se počelo cerekati.
«Magistre Ðapiću!» ponovio sam ja obijesno, osokoljen smijehom prijatelja i susjeda na tribini, dok se magistar Ðapić ozareno osvrtao tko ga to želi pozdraviti. Njegovu razdraganost poslije smo komentirali kao očit znak posvemašnje duševne zaostalosti.
I tako se završila ta moja mangupska zgoda. Priznajem, nije bogzna što, ali ja je se s veseljem prisjećam i prepričavam. Jedan jedini put u životu sam osjetio kako je to kada bezimen u masi vičeš ludosti, ponijelo me je divljaštvo gomile i lagao bih kada bih rekao da mi se nije svidjelo. Samo o tome vrijedilo bi napisati čitav tekst, no to ću ostaviti do neke druge prilike. Ovoga bih puta o drugome, o tome kako su se svi oko mene, poznati i nepoznati, sjajno zabavljali dok sam vikao, kako je «Magistre Ðapiću!» toga popodneva na Poljudu zvučalo kao ludo dobar vic.
Zašto i ne, uostalom? Čovjeka su uhvatili da je prepisao magistarsku radnju i to se činilo prekrasnim povodom za bezdušno podjebavanje. Rugali smo se gospodinu magistru, kao i uvijek što se rugamo kada se netko bez jasna razloga umisli, ili se zakiti s nečim što mu ne pripada. Nije možda ljudski ni kršćanski, ali bi naš život, osobito ovdje na Mediteranu, bio puno tužniji da povremeno ne izludimo nekog jadnog redikula što se lažno izdaje za biznismena, opernog pjevača ili atletskog prvaka. To da je netko prepisao magisterij bilo je dosta ridikulozno, ili nam se barem tada tako doimalo.
Prošlo je, međutim, dvije godine, a magistar Ðapić je pred Općinskim sudom u Splitu oslobođen svake krivnje za svoju znanstvenu krivotvorinu. Od Suda u Splitu već smo navikli na svašta, svakakav je šljam otamo izašao pobjednički podignutih ruku, no nakon ovog, potpuno burlesknog slučaja, možda bi trebali razmisliti da tu ustanovu napokon počnemo, kako je i red, financirati iz proračuna za teatar. Ovdje je naime dokazano da je Ðapić prepisao, navodi optužnice bjelodano su potvrđeni, ali sudac Robert Pešutić u tome ne nalazi baš ništa zazorno i osuđujuće. «Velik dio znanstvenih radova na našim sveučilištima je prepisan pa nitko zbog toga kazneno ne odgovara», kazao je lakonski taj sudski autoritet.
Odakle ta dobrohotnost, ja mogu samo naslutiti. Sudac Pešutić, palo mi je na pamet, svršio je vjerojatno isti onaj pravni fakultet gdje je Ðapić postao magistar. Možda bi i njegovu diplomsku radnju vrijedilo pozornije proučiti? Možda bi se i u njegovom originalnom doprinosu velikoj pravnoj znanosti našlo nekih rečenica, pasaža ili čak čitavih poglavlja koji bi se otkrili sumnjivo slični nečijim tuđima. Dogodi se to čovjeku, ponekad i nesvjesno. Ja sam, na primjer, tako prije nekog vremena napisao roman «Kiklop», o jednom zagrebačkom intelektualcu, Melkior Tresić sam ga nazvao, izgubljenom u burnim povijesnim zbivanjima uoči drugog svjetskog rata. I znate što su mi kasnije otkrili? Neki Ranko Marinković, prvi put sam tada čuo to ime, da je to već napisao. Nevjerojatna koincidencija!
A drugi put, opet, uzmem malo gitaru, zezam se neko vrijeme i dođe mi jednostavna fraza, E-dur, A-dur, zgodno je zvučalo. I tada, više da imam neke riječi uz koje bih svirao, nego što sam ozbiljno mislio skladati pjesmu, počnem pjevušiti: «I can't get no satisfaciton...» I što mislite, što se dogodilo? Uključim radio, a tamo neki Rolling Stonesi, ako sam dobro zapamtio, baš tu moju stvar sviraju. Do zadnje note me ljudi skinuli, totalni plagijat. Mislim se, hoću li ih tužit? Ma, neću, pomislim, kakva korist od toga. Ako spis dođe u suca Pešutića, on će razbojnike osloboditi.
Taj splitski općinski sudac, sa svojim osobitim doživljajem autorstva, otvorio je mogućnost da za znanstvenu karijeru, bilo kakvu, samo izaberite, hoćete li pravo, fiziku, kemiju, povijest, sociologiju ili nešto sasvim deseto, trebate samo tečaj daktilografije. No, zašto ostati samo na znanosti? Zašto to ne bi vrijedilo i u književnosti? Ili na filmu, na primjer? Posudite u biblioteci sabrana djela Ive Andrića i prekucajte ih učisto, a nema toga puno, «Na Drini ćuprija», «Travnička hronika», «Gospođica», nekoliko tuceta pripovijetki i eseja, mladenačka lirika, spretniji u daktilopisu obavi to u dva mjeseca, i kada završite, istom onom logikom s kojom je Anto Ðapić postao magistar prava, vi se možete smatrati dobitnikom Nobelove nagrade za književnost.
Zatim, jeste li možda koji put, kad je bilo na televiziji, snimili i kućnoj video kolekciji sačuvali «Titanic», ili «Nepomirljive» od Clinta Eastwooda ili Coppolinog «Kuma»? Imat ćete svakako nešto od toga. Ne znam jeste li išli za tim, ali vi ste zapravo ni više ni manje, ili barem ništa više ni manje nego je Ðapić magistar, dobitnik Oscara za najbolji film.
Mislite da ovo ne može biti? Vama je sve ovo smiješno? Eh, djeco moja, tako sam se i ja smijao, dok je Ante Ðapić je ganjao karijeru. Mi smo na tjerali šegu s njim, podjebavali ga kao redikula u kolodvorskoj restauraciji, a on je vjerojatno već prepisivao doktorat. I nije se obazirao na nas. Što bi se i obazirao na neke luzere, koji misle da se uspjeti može samo vlastitim trudom i pameću.
On je već tada, uvjeren sam, znao da ga nikakav sud neće osuditi zbog onoga što je učinio. Pravaški je prvak dobro znao kako to ide u nas. U presudi Općinskog suda u Splitu sadržana je sama bit ovoga lopovskog društva, njegov vrhovni zakon i istina – zašto osuđivati nekoga za krađu, kada ionako svi kradu. Obrazloženje suca Pešutića u osnovi nije ništa moralnije ili nemoralnije od znamenite Rojsove uzrečice: «Ko je jamio, jamio je.» Ako ikad poželite sjesti u svečanu ložu poljudskog stadiona, to je sve što trebate naučiti.
( Tekst je prvotno objavljen 10. 04. 2005. u nedjeljnom prilogu Jutarnjeg lista )