Mali noćni drum'n'bass

Održava se
01.01.1901.

Gdjekad u filmovima vidim da mama ili baka sjede na postelji držeći malenu umornu ruku djeteta i sasvim mu tiho, gotovo šaptom, pjevaju neku krhku melodiju, a onda ono slatko usne, žena popravi pokrivač, utrne svjetlo na noćnom ormariću i izađe u sobe.

Taj nježni prizor zacijelo bi morao ganuti gledatelja, no ja ostanem potpuno ravnodušan na nj. Ne mogu se poistovjetiti jer meni nitko nikada nije pjevao uspavanke. Mene je cijelo djetinjstvo uspavljivao zvuk vešmašine, koja se uključivala iza deset, kad je jeftinija struja.

Moja je uspavanka išla po prilici ovako:

Balum balum! Balum balum!

Balum balum! Balum balum!

Vešmašina je radila valjda svake bogovetne noći i njezino monotono bubanje u uspomeni mi se zauvijek usjeklo kao zvuk doma. Zvuk koji me, premda je robusan, ispunjava spokojem i sigurnošću. Četvrtasti bijeli stroj bio je moj anđeo čuvar, ispraćao me u san i odlučnim lupanjem plašio čudovišta iz ormara.

Čak i danas, ja bih prije spavanja pustio da svira nekakav lagani, umirujući soul, Dusty Springfield, Al Green ili Delfonicsi, ali žena uvijek ima hrpu rublja koje valja oprati dok se strujno mjerilo sporije okreće i u kupaonici nam odvrne neobuzdan drum'n'bass u produkciji Electroluxa.

Legnemo onda na široki bračni krevetu, pa se i djeca uvuku između nas, i sve četvero pospano slušamo inteligentna rješenja iz Švedske. Već u polusnu čujem kako se uključila centrifuga vešmašine i učini mi se tada kao da je neki propeler montiran dolje za dasku kod naših nogu i da smo na pravokutnoj splavi što se otisnula i zaplovila u noć, iznad ulica i krovova, preko mora, put Sjevernjače. Instinktivno zagrlim djecu, da ne bi koje od njih palo s kreveta u modri bezdan pod nama.

Izmijenilo se ne znam koliko vešmašina u mom životu, koje su se uključivale gotovo isključivo noću, kao oni sibirski hrčci što trče u kotaču tek kada ukućani zaspu. Poslije nekoliko godina sve bi postale malo ćudljive. Uhvatile bi drhtati kao da imaju padavicu, skakutale bi od zida do zida po kupaonici i s mahnitim treskom završavale pranje, sve nas pritom razbuđujući, kao da ih lično vrijeđa da se mi izležavamo dok one rade.

Ne znam ima li u drugdje u svijetu da se struja u različita doba naplaćuje po različitim cijenama. U državnoj kaznionici u Huntsvilleu u Teksasu, na primjer, dođe li zatvorski čuvar osuđeniku na smrt i obavijesti ga da će ga pogubiti iza deset navečer jer upravitelju nije drago uključivati električnu stolicu dok je skuplja tarifa. Možda griješim, ali ovo mi se nekako čini kao naša osobenost.

Prije neku večer na televiziji je bio prilog o poskupljenju struje pa su građanima uzgredno udijelili i nekoliko lekcija o tome kako smanjiti račune. Reporter je našao nekog šašavog penzionera koji je tome nesebično posvetio čitav svoj život i svaki kilovat triput prevrne prije nego ga potroši. Ugradio je specijalne žarulje i uvijek gasi svjetlo za sobom.

Utrne ga nekad s hodnika i u kupaonici, ne misleći da se unutra netko tušira, a vešmašinu, naravno, uključuje samo noću. Svim tim mjerama uštedi i do trideset četiri kune mjesečno, a tko zna gdje bi mu kraj bio, kaže, da svoju gospođu disciplinira da ne pegla po danu, dok je skupa struja.

Gospođa se na to razdragano smije, premda život s takvim čovjekom vjerojatno nije uvijek ugodan. Znate već kako štedljivi ljudi znaju biti sitničavi tirani i maltretirati svoje bližnje.

Kako bilo, ne bih volio da žena u ovoj stvari popusti mužu. Njih bi dvoje tada mogli izgubiti više nego što su ikada uštedjeli. Stavi u deset navečer pospanoj starici uključeno glačalo u ruke i možeš istog trenutka zvati vatrogasce.

Ipak, dirnula me je ta mala televizijska pripovijest. Mogao sam se u njoj prepoznati jer i sam čitav život oko sebe gledam takvu beznadnu, luzersku vjeru u to kako se sitnim trikovima mogu zajebati veliki sustavi.

Moj ćaća je jednom davno gajio takve očajne iluzije i predano zbrajao kilovate, planirajući kako ćemo kuhati i kupati se i prati robu samo noću, iza deset, i u godinu dana samo na računima od struje uštedjeti između pola milijuna i sedamsto pedeset tisuća tadašnjih njemačkih maraka.

Čak je i nekakav limitator na strujno mjerilo spojio, koji bi nas bezdušno kaznio svaki put kada bi potrošnja bila iznad dopuštene, a koji su valjda izmislili neki fanatici, članovi neke isposničke redovničke zajednice.

Uređaj je, na primjer, želio da svi boravimo u istoj prostoriji. Čim bi netko otišao u drugu sobu i tamo uključio rasvjetu, iskopčao bi nas iz električne mreže i sve ostavio da psujemo u mraku. Za osušiti kosu u kupaonici morao si čekati da u kuhinji završe lupanje bjelanjka mikserom.

Morali smo birati između televizije i grijanja, a kad smo poželjeli imati video, svi smo klekli u hodniku, prinijeli žrtvu paljenicu i dugo, dugo skrušeno molili ispod limitatora, sve dok se s visine nije čuo glas: "Ajde dobro, može, ali ovo vam je zadnji put."

No, sva ta muka naposljetku se isplatila. Pazili smo na potrošnju, marljivo smo štedjeli i ćaća nam je na kraju godine od dobiti svima kupio po sladoled. Na štapiću. Za kornet nije bilo para.

Ivica Todorićnije stekao bogatstvo hodajući po stanu i gaseći žarulje u praznim sobama. Ne vjerujem da je itko ikada išta značajnije uštedio na takvim tricama, one su samo jadno zavaravanje za one što se skanjuju priznati da su sve ozbiljnije životne bitke zapravo izgubili.

Mislim, zbilja, ako vas je život doveo do toga da ne možete glačati dok je skuplja tarifa, ako vam je struja postala luksuz, što biste uopće nazvali svojim uspjehom?

Zar je onaj šašavac četrdeset godina časno radio, kolege mu darovale ručni sat i diplomu kad je odlazio u penziju, da bi on danas strahovao od računa za komunalne usluge?

Turobno je znati da živimo u tako užasnom svijetu, a on upravo postaje gori, jer će struja za koji dan poskupiti dvadeset posto. Kraj svih drugih poskupljenja, bilo je to vjerojatno neizbježno, ali opet, imamo pravo biti gnjevni jer će nam novom cijenom dijelom svakako naplatiti i nesposobnost uprave jednog javnog poduzeća u kojemu se poslije svakih izbora mijenjaju direktori, a svaki ministar gleda ne bi li u kakav ured namjestio retardiranoga nećaka. To je najbolnije u ovoj priči.

Negdje na sjeveru zemlje policija je uz cestu u službeni automobil prije neki dan stavila dvojicu kartonskih pozornika da plaše one koji voze nedopuštenom brzinom. Gledao sam to na televiziji i pomislio kako bismo se na jednak način mogli riješiti većeg dijela službenika Ministarstva unutrašnjih poslova, a možda čak i samoga ministra.

Mislite li da bi kartonski Berislav Rončević možda bio uvjerljiviji od stvarnoga Berislava Rončevića? Ili da bi cijena struje bila i za jednu jedinu lipu viša da u upravi Hrvatske elektroprivrede, umjesto sadašnjih neznalica, sjede njihovi kartonski dvojnici? Meni se čini da bi nam bilo jednako.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )