Maradona

Kad se na jednom mjestu nađu ljudi koji doista vode nogomet, jedna od omiljenih tema njihovih prepirki jest pitanje koji je najbolji nogometaš koji je ikad zemljom tjerao loptu. S obzirom da svaki loptoljubac ima memoriju ograničenu vlastitom životnom dobi, to se pitanje obično svodi na ono - koji je najbolji nogometaš kojeg si u životu gledao? I za lavovsku većinu poznavatelja, odgovor na to pitanje obično je isti: Diego Maradona.

Moram priznati da taj izbor nisam nikad razumio. U redu, čovjek koji je vjerojatno doista najveći igrač svih vremena – Edson Arnantes Pele – za znatnu je većinu današnjih navijača tek mit, lik s filmskih žurnala i izbijedjelih magnetoskopa koji prikazuju tek fragmente velike karijere. Ali, maknemo li načas i Pelea na stranu, nisam nikad uspio razumjeti navijače koji neobuzdani loptački solipsizam Armanda Maradone mogu pretpostaviti gospodskoj racionalnosti i džentlmenskoj veličini Zinedinea Zidanea i Johanna Cruyffa. Maradona je uvijek bio igrač koji se u nogometu sam zabavljao, a suigrači i protivnik u esencijalnom su smislu za njega bili tek nužna smetnja. Cruyff i Zidane bili su igrači koji su znali da je u nogometu veličina u služenju kolektivitetu, a rezultat proizvod podvrgavanja zajedničkom naporu. Zato su njih dvojica (kao uostalom i Pele) ostali personifikacijama poželjnog društvenog modela, ljudi koji i izvan zelene ledine zagovaraju suradnju i zajednicu. Diego Armando, nasuprot njima, i izvan je terena kao i na terenu ostao otpadnik, partibrejker, problem.

A da je tomu tako, uvjerili su se nedavno na svojoj nevinoj djetinjoj koži učenici Doma za nezbrinutu djecu u Novom Vinodolskom. Novljanski štićenici u školskim su prostorijama više sati čekali najvećeg gosta Novi Classics, «malog zelenog», velikog Dieguita. Čekali su ga oboružani papirićima za autograme, te velikim portretom argentinske desetke u prirodnoj veličini. Ali – Diego Armando nije došao. To isto jutro proveo je svađajući se s vinodolskim recepcionarima oko «neadekvatna» smještaja, deložirajući iz sobe Vanessu Mae, i ne razmišljajući vjerojatno previše o tome koliko je upravo tog jutra slomio srca onih koji su u njemu – malenom, odbačenom «i-tiju», vidjeli nekog sličnog sebi.

Ali, to je Maradona. Uostalom, kad se danas netko prisjeća Peleove karijere, prisjeća se dva finala svjetskog prvenstva. Kad se sjeća Cruyffa, sjeća se tri Ajaxova europska naslova i onog nevjerojatnog slaloma u 1. minuti finala svjetskog prvenstva 1974. Kad se, međutim, jednom u budućnosti netko bude sjećao karijere Diega Maradone, sasvim je moguće da će se kao prve stvari sjetiti onog sramnog gola kojeg je 1986. Argentinac postigao – rukom, protiv Engleske na svjetskom prvenstvu u Meksiku. Veliki Diego podlački je tada zabio gol vrhom dlana, radovao se tom golu kao malo dijete, nasamario je suca, prevario publiku i protivnika, i na to ostao ponosan do kraja života. «Božja ruka» nazvao je to kasnije, prizivajući po sasvim hrvatskom običaju vjeru i transcedenciju za zaštitu lopovluka i nečasnih rabota. Iste te večeri, Maradona će istim tim Englezima zabiti najgenijalniji gol svoje karijere, gol nakon haklerske serije driblinga koju čovjek očekuje na školskim malim brankama, a ne protiv profesionalnih, vrhunskih obrana.

Boro Dežulović jednom je postavio ovakvo pitanje: zamislite kakav bi Maradona bio mit, da je priznao svoju ruku, a potom zabio onakav gol? Ali, to pitanje posve je hipotetičko. Maradona nije priznao da je igrao rukom, pustio je da ga igrači grle i čestitaju mu, gledao je nakon utakmice sucu i Englezima u oči, i to je otprilike sve što trebate znati o tom čovjeku. Te večeri bilo je zapisano sve što će slijediti kasnije: i Maradonini kokainski problemi, i slizavanje s kubanskim diktatorom, i društveni ekscesi, sve do onog koji je načinio u Novom, ostavljajući na cjedilu sirote osmoškolce. Kažu da o Maradoni Kusturica kani snimiti dugi dokumentarac: s obzirom na Emirovu trajnu sklonost ološu i (političko-ekonomskom) polusvijetu, Diegu Armandi takvo što i spada.

Maradonin vinodolski eksces dogodio se, nažalost, upravo u tjednu kad je drsko umorstvo jednog nogometnog menadžera u Hrvatskoj toliko uzvitlalo prašinu, da su na površinu još jednom izišle mučne veze nogometa i kriminalne prakse. Svašta je tu izašlo: milijunske mafijaške posudbe klubovima, sprega kamatara i loptačkih zvijezda, kuće pod hipotekom, kockarski dugovi, menadžeri koje su gangsteri vozili u gepecima i prijetili ih kratkim cijevima. Hrvatski nogomet, nažalost, dugo je i predugo kloaka u kojoj ne bismo mogli zamisliti gospodske figure poput Zidanea, ljude koji poštuju pravila, poštuju kolektiv, poštuju igru i protivnika.

U hrvatskom nogometu, međutim, Maradonu bismo mogli zamisliti. Šmrcao bi kokain u prigradskim folkotekama, družio se s probisvjetima, ulagivao Očevima Domovine i prodavao lažnjake provinciji sklonoj idolatriji. U našem svijetu i u našem društvu, Maradoni nitko nije mnogo zamjerio tu davnu «božju ruku», niti bi mu je zamjerio danas da je ponovi. Jer, cijeli naš nogomet na tereni i izvan terena, pa ako hoćete čak i cijela ova zemlja, kao da je i načinjena po obrascu Dieguitove «ruke». To je nogomet i to je zemlja u kojoj su pravila i zakona zato da se zaobiđu i ismiju. To je nogomet i to je zemlja u kojoj se rezultat (sportski ili tržišni) ne prepušta nečem tako ćudljivom kao što je kvaliteta. To je zemlja koja cijeni «snašo-se-čoek» mangupe, a ne dolične ljude. To je naposljetku zemlja u kojoj se svaka opačina smije i mora pravdati božjom voljom i bojom nacionalnog dresa. Tom i takvom zemljom, tim i takvim nogometom na koncu mora zavladati ova ili ona mafija. U toj i takvoj zemlji, Diegu Armandu mora biti kao doma.

Kad bolje promislimo, možda je i bolje što je Maradona tog jutra imao prečeg posla nego da posjeti vinodolsku djecu. Djeca su još mlada, još im je vrijeme da nađu valjanijeg idola.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )