Maradona za alibi

Održava se
01.01.1901.

Pred nekoliko tjedana supruga mi je lutala jednim londonskim dućanom specijaliziranim za world music i u njemu pronašla muzičku kompilaciju koja ju je tako zaintrigirala da ju je kupila i donijela doma. Spomenuta kompilacija nosila je naslov "Balkanbeat", a na njoj se - u redakciji nekih njemačkih urednika - našla muzika različitih balkanskih i istočnoeuropskih izvođača. Osim očekivanih perjanica balkanskog folka kao Bregović i Taraf de Haidouks, našao se na tom disku i orkestar Bobana Markovića, ali i Legen, pa čak i nešto slovenskog popa.

Kao točka na i, CD je sadržavao pjesmu "Maljčiki" upokojenih beogradskih Idola, ali ne u izvornoj verziji, nego na poljskom jeziku, u preradi poljskog tribute benda specijaliziranog za novi val koji se zove Yugoton. Folklor, folk i pop, narodni instrumenti i eksperimentalna elektronika, sve, pa čak i verzije pjesama, na pogrešnom jeziku, sve je to zgrnuto na jednu hrpu pod naslovom koji zvuči kao radni naslov za diskovečer. Eto vam Balkanbeata, dobrodošili u globalizirani svijet.

Čovjek bi sada mogao zdvajati i rogoboriti protiv površnog, imperijalnog Zapada koji ne razumije naše potankosti i potire nijanse. Ali, problem je u tome što mi radimo ono isto što mrzimo da nama rade svaki put kad uđemo u neki amalgamirani azijski restoran, svaki put kad štapićima prčkamo po cashew orasima i bambusu, a da pojma nemamo koja kultura, koje naslijeđe i koji stvarni ukus leži iza onog što do nas dolazi kao, pardon - ne  Balkan beat - nego azijska kuhinja.
 
U svijetu koji je površan, zagušen informacijama i odviše nestrpljiv za nijanse, prodaje nam se šlagvort, i taj šlagvort smješta se uz stotine drugih na policu virtualnog, svjetskog supermarketa kulture. "Autentično", rekao je jedan moj znanac, britanski pisac, "riječ je koja je postala idealan oklop protiv svake kritike".

U tom i takvom supermarketu kulture postoje ljudi koji plivaju dobro, a jedan od njih je Emir Kusturica. Bivši sarajevski redatelj, a danas državni umjetnik u barem dvije zemlje, uspio je u posljednjih dvadeset godina izdupsti sam za sebe policu na tom površnom supermarketu, policu na kojoj neonom piše "autentično". Baš kao što je Ivan Meštrović pred točno sto godina uspio sebe prodati kao pastirsko derle koje je kipariti naučilo urezujući frulicu, i baš kao što je Meštrović pokorio findesiecleovski Beč mitologizirajući Balkan i tržeći guslare, deseteračke heroje, zlopogleđe i zabrađene matere, tako što godinama kasnije i Emir Kusturica postaje europska umjetnička vedeta trgujući virtualnim supermarket Balkanom.

Njegov Beč danas se zove Pariz, umjesto guslara tu su ciganski puhači, a epsku je pompu odmijenila hedonistička travestija nekog beskrajnog, neverending pira s orkestrom, pucanjem i raštrkanom peradi. Zapadna Europa dobila je u Kusturičinim filmovima svoj balkanski cashew-orah i soja sos, dobila je dajdžestirani, predizajnirani balkanski produkt koji lako klizi niz nepce i laska predrasudama. Da bi se pogodio takav common sense ukus, treba imati određeni talent, a Kusturica je, ako i jedan, taj talent imao. Taj ga je dar doveo do statusa dvostrukog pobjednika Cannesa, te jedinog europskog režisera koji ovdje u Francuskoj ima status prepoznatljive, cover-page zvijezde.

Taj i takav Kusturica sada je došao na mjesto svojih najvećih trijumfa - u Cannes - dokumentarnim filmom o  Maradoni  za koji će dan nakon prikazivanja najinteligentniji britanski filmski kritičar Johnatan Romney u časopisu Screen napisati kako je "Kusturičin film filmski ekvivalent onim fotografijama na kojima se netko slika sa svojim idolom ruku obješenih preko ramena".

Kusturica nije u  filmu ovjenčao Maradonu - on mu se prikačio, tašto i adolescentski poput sedamnaestogodišnjaka, pokušavajući pod plaštom uzdizanja argentinske desetke zapravo govoriti o sebi. Laskajući Maradoni - čovjeku koji je gol karijere dao rukom, političkom radikalu i čovjeku neobuzdana životnog stila - Kusturica kao da je htio nacrtati kako bi htio da se njega vidi - dakle, kao velikana koji "ne mari za taktiku", ne haje za pravila igre i politički tjera svoje. Kusturica je koristeći Maradonu poduzeo veliko preslagivanje imidža koje mu je očito potrebno. Potrebno mu je iz mnogo razloga. Prvi od njih je što već dugo nije snimio ništa dobro. Drugo, što je Kusturičina perfidna pozicija "neutralnog Jugoslavena" odavno demontirana. On  je danas jedan od najoštrijih srpskih nacionalista.

Ne velikog mitingu nakon odcjepljenja Kosova bio je najoštriji govornik, u njegovu filmu "Zavet" srpski starac plače kad na TV-u sluša rusku himnu. U Crnoj Gori Kusturica je sudskom tužbom na koljena bacio liberalni tjednik Monitor i strpao u potencijalni zatvor najživlje pero nove Crne Gore, Andreja Nikolaidisa.

U canneskom katalogu u Kusturičinoj biografiji stoji da je "rođen u Sarajevu, Srbija", u njegovu filmu Koštunica razmjenjuje dres s Maradonom, a na press konferenciji Kusturica ne zaboravlja spomenuti kako su Hrvati rado pozdravljali Hitlera, što je u cijeloj toj političkoj fabrikaciji - doduše - i jedino što je točno. Kusturicu danas čak i ovdje prepoznaju kao neku balkansku verziju Mishime ili Mihalkova, nacionalno pobenavljenog egzotičnog klasika koji je "prešo s onu stranu". U toj situaciji, Kusturici je trebao kao naljepnica netko tko je također "s onu stranu zakona".
 
Našao je najveću moguću naljepnicu - Armanda. Pa što, ako sam ja išao Miloševiću, i on je Castru. Što ima veze što Castro nije svojim podanicima dao da imaju PC ili telefon. Što ima veze što je nacionalizam koji podržavam skrivio Vukovar i Markale. O, ne, pravi bed bojs su Solana, Blair i engleska kraljica. Kusturica je dizajnirao savršeni plašt protiv kritika, mentalno lijenu konstrukciju za one koji uvijek misle da je neprijatelj mog neprijatelja nužno moj prijatelj.

Kusturica tako kroz Maradonu prodaje sebe kao apostola Trećeg svijeta, siromašnih i marginalaca. Pritom, međutim, nekako propušta spomenuti da je sam bogat kao krez, da se poput profitera obogatio u i zbog rata, i da po mnogočemu nije drukčiji od zapadnobalkunskih tajkuna s čačkalicom u zubima i odijelima boje trule višnje koji su iznikli u devedesetima u svakoj od naših država. "Pa on je isisao do kosti te dve jedne zemlje" kaže mi ovdje u Cannesu jedna beogradska kolegica.

Danas ima vlastita brda, sela i imovinu na montenegrinskoj rivijeri, planira skijaške staze, u Drvengradu ga pohode premijeri, a crnogorski sud šalje u prežun novinare jer su "ismijavali njegov umjetnički rad". I dok je u Srbiji Kusturica sebi skockao status Meštrovića koji opstaje dok se Karađorđevići mijenjaju, veći je problem njegov položaj zapadno od Trsta. Na supermarket polici uz Kusturicu ne ostaje mnogo mjesta. Kompilacija je već spravljena, i lijeni zapad nema sada živaca i vremena preispitivati neku novu "autentičnost". Ponaša se jednako kao i turist koji uđe u egzotični restoran gdje ga dvore konobarice odjevene u kokos i palme, i vjeruje da je to "autentično".

Dok "Balkanbeat" trešti, ne čuje se što govorimo. Mi nemamo pravo govora, od nas se očekuje svirka.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )