Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 13.06.2018.

Marija Rakić Mimica : Ples u dvorištu

Dojam debitantske prozne zbirke Marije Rakić Mimica (Split, 1982) mogli bismo brzopotezno iskazati sintagmom low key poetike običnosti, jer u četrnaest priča obujmljenih naslovom Ples u dvorištu (Jesenski i Turk, 2018) sve je u sniženim vrijednostima, utišano i pritajeno. Autorica dramatske efekte postiže zadržavajući se isključivo u niskim registrima, što ne osjećam kao manjkavost, manifestaciju plitkog daha ili slabog glasa, naprotiv, navedeno smatram pokazateljem specifičnog senzibiliteta, ali i spisateljskog umijeća; umjerenim, strogo kontroliranim pripovjednim pristupom, krajnje jednostavnom formom te ambijentiranjem u prozaične situacije ona itekako uspijeva graditi napetost, držati pažnju. Ukratko - nevelika knjižica od stotinjak stranica niže kriške života u kojima se šapat čuje snažnije od galame.

Ples u dvorištu Rakić Mimica Marija

Autoričin kratkopričaški svijet lišen je svega što odlikuje, a ujedno i opterećuje naše doba, ekscentričnosti, bizarnosti, svakovrsnih show off momenata, ali i pretjeranog humora kojim prečesto, na rubu histerije i nervoznog tika, pokušavamo u životu, a onda i u literaturi, izbjeći težinu, pa i suštinu. Nadalje, ove priče treba cijeniti, a onda i preporučiti zbog jedne zapravo banalne, no očito teško ostvarive i nažalost tako rijetke stvari: pročišćene su od pretenzija, kompleksa više vrijednosti, prevelikih, ujedno kontraproduktivnih autorskih samoočekivanja, jalove potrebe da se odjednom kaže sve o svemu, uglavnom, čitavog sklopa problema od kojih nerijetko pate prvijenci mlađih autora.

Karakteristično za realističke narative Rakić Mimica svoje protagoniste promatra u autentično zatečenim prilikama, u njihovoj svakidašnjoj rutini koju ne prekidaju nikakvi očuđujući događaji ili spektakli, već život sam, često bezbojan, sirov, suh, a istrzavaju ga patrijarhalni odnosi i nacionalna nesnošljivost, obiteljske disfunkcionalnosti i psihički poremećaji poput alkoholizma, psihoza, PTSP-a, zatim usamljenost, neizlječiva bolest, na koncu smrt. Odabrane prizore vidimo u neutralnom srednjem planu, optimalnom da se protagoniste obuhvati u njihovu sveukupnom, prirodnom i snažno određujućem okruženju.

Autorica se pritom čuva nasilnih voajerskih zumiranja, artistički egzaltirano oblikovanih kadrova, oštrih rezova, no zato voli eliptične scene i otvorene krajeve, a kad su oni u pitanju, za razmisliti je radi li se u pojedinim slučajevima o manjku hrabrosti da se neka fabularna zbivanja slobodnije raspišu ili o narativnom sredstvu za kojim se svjesno posegnulo. To je ujedno moj jedini upitnik u pogledu ove doista dobre zbirke, a na svakome od vas je da tekst izmjeri svojom mjerom, čitateljskom pa i onom životnom.

Upravo tako, kao u Marijinim kratkim prozama, stvarnosnim i mahom dijalektalno obojenim, življenje izgleda i u realnosti kad se skinu piture i filtri, odbace fine krpice i titule...

Atmosfera između korica knjige tugaljiva je i sjetna, pojačana zagasitim koloritom kojim se ovdje oslikava dalmatinski priobalni i planinski krajolik, daleko od boja saturiranih razglednica, napucanih reklama za all inclusive godišnji odmor, hipsterskih robinzonijada s društvenih mreža. Zbirku sam pročitala u vožnji od Splita do Zagreba, računajte, dakle, da vam za nju ne treba puno vremena, ali teme kojima se bavi zaokupljat će vas dugo i intenzivno. Tematski sklop je širok, no kompaktan, u cijelosti na jednoj liniji, onoj neorealizma, egzistencijalne problematike i ženske osviještenosti. Upravo tako, kao u Marijinim kratkim prozama, stvarnosnim i mahom dijalektalno obojenim, življenje izgleda i u realnosti kad se skinu piture i filtri, odbace fine krpice i titule, kad se slučajnim prolaznicima ili pak poznatim ljudima, susjedima i kolegama, poviri kroz škure; nazrijet ćemo običnost, kolotečinu, ali i štošta sramotno, zastrašujuće i zazorno što sami pred drugima skrivamo ili od čega pak kod ostalih okrećemo glavu, jer ne želimo da se i nama dogodi slično.

Razmišljat ćemo tijekom i nakon čitanja o mnogočemu uznemirujućem što muči protagonistice, redom prosječne, svakidašnje žene: od problema idiopatske neplodnosti, strašne dvojbe roditi bebu s kromosomskom anomalijom (U drugoj uvali), podizanja bolesnog djeteta (Kip s oltara) do postporođajne depresije ili barem početne nesigurnosti (Majčino mlijeko) do samohranog roditeljstva uz muža koji je tek formalno prisutan (Bijeli tulipan, Poskok, Kip s oltara) ili u svakom smislu odsutan (Oči kamene), a sve navedeno bez podrške šire obitelji i okoline.

Čak i na plaži u ovim se pripovijestima potiho razgovara o teškim temama. Sela, siromašna i opustjela, zapela su u mračnim davninama, a razvedene solerice nisu vedre i smjele cosmo cure, nego žene s teškim financijskim i zdravstvenim teškoćama; kao u naslovnoj priči gdje mlada samohrana majka nakon operacije nastoji što duže ostati u bolnici jer nema kamo i kome otići, život s one strane bolničkih zidova plaši je više od njezine ozbiljne neurološke dijagnoze. Neka druga pak priča (Otok) pripovijeda o tome kako je to kad jedan od partnera procijeni da se veza istrošila, a zapravo se ne može nositi s bolešću onog drugog pa ostavljeni shvati da na cijelom svijetu ima samo majku, koja se o njemu nikad nije brinula, a sada je zaključana u psihijatrijsku bolnicu i svoje deluzije. O nepopravljivoj usamljenosti govori i eksperimentalno fantastična priča Tihana samo što nije došla.

Rakić Mimica piše o onome što joj je blisko i važno, na mikroplanu je to lokalno, zavičajno, na makroplanu općeljudsko; ona zapaža, usredotočuje se, razmatra, dokumentira i pritom majstorski hvata neuhvatljivo, neosviješteno, prešućivano. 

Tu je i turobna, a onda i katarzična epizoda obiteljskog zlostavljanja naočigled i uz prešutni blagoslov čitavog sela (Mater četnička), a istodobno na rubu tog ili nekog takvog sela na kraju svijeta postariji čovjek, udovac bez ikoga svog, predano skrbi o autističnoj kćeri adolescentici (Doći će). Za to vrijeme možda baš u gradu gdje žive i rade starčevi sinovi, uspješni, daleki i otuđeni, mlada prezaposlena žena na odgovornoj poziciji, po povratku sa sastanaka i prezentacija njeguje u svom domu svekrvu na umoru. Sve što je potrebno kako bi se toj strogoj starici olakšali posljednji dani čini ona, nikad prihvaćena snaha, dok njezina muža, preplašenog majčinim patnjama, u toj obiteljskoj drami gotovo i nema, sve do skicozne, ali dojmljivo poetizirane scene oproštaja (Škampi na buzaru).

Ratna trauma, ali i tabuizirane teme treće dobi, nemoć i suicidalnost starijih ljudi od kojih se više ništa ne očekuje osim da se potiho gase i time nikoga ne opterećuju, promišljaju se u priči Oči kamene, a blizinu skorog kraja u snovitom ozračju i malomišćanskom idiomu opisuje i ispovjedna priča Kajić. Upravo te dvije pripovijesti, kao i Bijeli tulipan, fokusiraju se na grižnju savjesti zbog nesretnih okolnosti nečije pogibije, u ratu, ribolovu, prometnoj nesreći.

U jednoj priči (Mi ćemo znati) protagonistica samo što se ne upusti u aferu, a "nespektakularan" svršetak razočarat će pokojeg čitatelja naviklog na cinične likove i eksplicitne zaplete, jer ovdje će dobiti pomalo starinsku slice od life u kojoj se jedna tako česta situacija - e pa neće dogoditi. Junakinja će se u posljednji tren racionalno (ili upravo suprotno, vrlo emotivno, procijenite sami!) izmaknuti dugo planiranoj realizaciji preljubničkog odnosa zadovoljivši se platonskim lelujanjem po rubu emocionalnog rizika kakvima se prepuštamo kad nam je bezdogađajno i dosadno pa žudimo za kakvim bezopasnim mini kaosom, naprosto da se osjetimo živima.

Ako i nije riječ o sasvim dozrelom rukopisu, što u ovoj, nastupnoj fazi ni ne mora nužno biti, pristup pisanju, tretiranje priče, domišljanje sadržaja (društvenog ili intimnog predznaka) svjedoči o zdravom uzemljenju, posloženosti i samosvijesti autorice koja očito zna koje su joj želje i dometi, gdje ishodišna točka i finalni cilj. Rakić Mimica piše o onome što joj je blisko i važno, na mikroplanu je to lokalno, zavičajno, na makroplanu općeljudsko; ona zapaža, usredotočuje se, razmatra, dokumentira i pritom majstorski hvata neuhvatljivo, neosviješteno, prešućivano. Istodobno, puno je kod nje topline, dubinske humanosti i razumijevanja drugoga, pa se, baš kako to čini sa svojim likovima, i s čitateljem povezuje već na najprimarnijoj razini empatiziranja, solidarnosti i identifikacije, a sve bez imalo manipuliranja i kičeraja.

Pripovjedački kapacitet autorice odnosno sposobnost spisateljskog kontinuiteta i izvjesnost formiranja jednog kvalitativno stabilnog opusa moći će se realnije procjenjivati kad nam u rukama bude njezin drugi naslov. U svakom slučaju, nakon Plesa u dvorištu od Marije Rakić Mimica poprilično očekujemo, no kako su pritisci opasni, reći ću samo da se veselim snažnijem definiranju tog zasad pomalo sramežljivog, no ozbiljno zacrtanog kreativnog kretanja. U međuvremenu uzmite, čitajte - Marija jasno vidi, pametno razmišlja i lijepo piše.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Marija Rakić Mimica

Ples u dvorištu

  • Jesenski i Turk 03/2018.
  • 115 str., meki uvez
  • ISBN 9789532228274
  • Cijena 69.00 kn

Prva zbirka priča 'Ples u dvorištu' Marije Rakić Mimice donosi priče kojima je zajedničko to što su pisane u neorealističkom duhu i što se tematski ili motivski dotiču Dalmacije ili Dalmatinaca. Uglavnom se bave tradicijom i tranzicijom u ruralnim dijelovima ili manjim mjestima, pri čemu su nova vremena slabije ocijenjena, a kao da je u njima nestalo i stabilnosti i solidarnosti, kao da je nestao čovjek.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –