Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 12.09.2007.

Marina Lewycka : Kratka povijest traktora na ukrajinskom

„Dvije godine nakon što mi je umrla majka, moj se otac zaljubio u glamuroznu plavokosu ukrajinsku raspuštenicu. Njemu su bile osamdeset četiri, a njoj trideset šest godina“... Kakva drama u dvije rečenice! Samo dvadesetak riječi a sve je tako jasno, i tako prijeteće.

S početkom „Kratke povijesti traktora na ukrajinskom“ Marine Lewycke u posljednje se vrijeme može mjeriti jedino početak „Sisavaca“ Pierrea Merota („Svaka klasična obitelj dužna je imati jednog člana koji ništa u životu nije postigao: obitelj bez takvog nije prava obitelj...“). Lewycka ne popušta ni centimetra niti u slijedećim rečenicama.

Nakon drame u dvije rečenice slijedi romansa u tri rečenice: Otac joj „pomaže s engleskim, a ona čisti kuću i brine za njega. Sjedi mu u krilu i dopušta mu da joj miluje grudi. Sretni su zajedno...“

„Kratka povijest traktora na ukrajinskom“ postigla je veliki uspjeh. Roman se u Britaniji prodao u 800.000 primjeraka. Priča o lažnoj ukrajinskoj plavuši Valentini, s golemim sisama i beskrupuloznom namjerom da se dokopa britanske putovnice i starčevih funti – oduševila je i kritičare. Recenzent Glasgow Heralda, naveden i na poleđini romana, napisao je kako mu je knjiga izmamila osmijeh koji mu cijele godine nije silazio s lica. Razumljivo, „Povijest traktora“ ludo je duhovita. Doslovce, od prve do zadnje rečenice. No ima i nečeg jezovitog u tom smijehu milijuna Britanaca nad jednom imigrantskom tragikomedijom.

„Povijest traktora“ demonizira lik ukrajinske imigrantkinje. Čitav roman borba je da se uljeza deportira nazad na Istok! To je upravo riječ koja se koristi – „deportacija“ – kako se Ukrajinka ne bi „sakrila u neku jazbinu“, i „živjela od, na prevaru stečene, socijalne pomoći i prostitucije!“ Jednom rječju – „spooky“. No tekst nije jednoznačan. Niti ga se može interpretirati kao antiimigrantski.

Od optužbi za antiimigrantstvo Lewycku amnestira već i samo podrijetlo. Da je autorica Engleskinja koja piše o Srbima (ili Srpkinja koja piše o crncima) stvari bi bile problematičnije. No kao što je crnim autorima dopušteno napisati o crncima i ono što ne bi priličilo bijelim autorima, tako je i ukrajinskoj autorici dopušteno ono što bi se kod engleske autorice moglo proglasiti političkom nekorektnošću i rasističkim predrasudama.

Marina Lewycka podrijetlom je Ukrajinka. Rođena je u izbjegličkom logoru u Kielu u Njemačkoj pred kraj Drugog svjetskog rata. Kako se iz biografskih dijelova romana može shvatiti njena obitelj došla je u Englesku koristeći se lažnim papira. Dakle, na prevaru, kao i Valentina! Prema sporazumu između Churchilla i Staljina Poljaci su mogli ući u Englesku, a Ukrajince se slalo natrag. No u očevim dokumentima ukrajinsko rodno mjesto Dašev je s ćirilice prevedeno na latinicu, i tako postalo poljsko mjesto Daszewo. Obitelj je na „prevaru“ stigla u Englesku, ali tamo je vodila uzoran građanski život. Paralela je jasna. Nisu svi imigranti „Valentine“. Niti su sve „Valentine“ negativci.

Nije to jedino mjesto „Povijesti traktora“ gdje se uspostavlja „ravnoteža“ političke korektnosti. Junakinja romana, kćer mladoženje, zbog Valentine pretvara se iz liberalke u „domoljubnu gospođu“, čiji je stav „izbičuj ih i pošalji doma“. No tada i sama uviđa grotesknost svoje preobrazbe. Isto tako, kćer pokazuje i razumijevanje za „uljeza“, majku maloljetnog djeteta koja se bori ostati u zemlji. U pojedinim trenucima prema njoj osjeća gotovo sestrinsku bliskost.

Jer naravno imigrantska tragikomedija ima i svoju emigrantsku stranu. Sve se može obrnuti i gledati iz perspektive Valentine. Da bi se spasila ukrajinskog siromaštva i dobila britansku vizu ona se mora udati za 84-godišnjaka. Da bi financijski osigurala sebe i svoje dijete ona mora starca oralno zadovoljavati i dopuštati mu da slini po njenim sisama. Da bi se obranila od njegovih kćeri ona mora biti spremna na sve...

U toj emigrantskoj priči leži čitava jedna tragikomedija baš kao i u priči s druge strane. To i mogla biti i odlična tema za slijedeću uspješnicu Marine Lewycke – premda je pitanje da li bi se i ona prodala u 800.000 primjeraka, te bi li se i njoj Britanci jednako slatko smijali.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –