Markovićeva parada

Održava se
01.01.1901.

Na dan kada pišem ovaj tekst dnevne su novine objavile vijest da je tijekom istrage za ratne zločine u Osijeku 1991. sud ispitao nove očevice. Istraga, navodi se, idućeg tjedna seli u Beograd, gdje će biti saslušavani daljni svjedoci protiv Branimira Glavaša, ratnog velemože Slavonije i Baranje i prvog optuženika za osječke egzekucije.

Praktički u isto vrijeme, na zapadnijem kraju Slavonije jedna je županijska administracija u štrajku, jednoj županiji - Požeškoj - račun je u blokadi, a vlada, požeške vlasti i dvije najveće parlamentarne stranke grozničavim političkim šahom pokušavaju izbaviti iz stečaja jedan od nekoć najbogatijih krajeva Hrvatske. A strašan dug nastao je zato što je prethodni požeški župan Bagarić potpisao niz jamstava lokalnom kralju površinskih kopova i nogometnom meceni Vladi Zecu. Magistar Zec - čovjek koji javno najavljuje akademsku karijeru - poslovno je posrnuo i za sobom povukao čitavu Vallis aureu, uključujući šačicu svojih zaposlenika koji su bili dovoljno nerazboriti da mu obiteljskim domom jamče kredite.

Dvije različite priče koje ovih dana prati naš tisak, rekli biste, nemaju naizgled baš nikakve veze osim što ih povezuje isti “timing” i ista hrvatska regija, nekoć prebogata, a danas upropaštena Slavonija. Pa ipak, postoji još jedan mali, majušni motiv koji spaja dvije slavonske priče. A taj je motiv nogomet. Tek koji dan prije nego što će na stupcima našeg lista izići stravična ispovijed bivše SDP-ove zastupnice Gordane Ajduković (koja je među posljednjima živog vidjela Reihl-Kira), Branimir je Glavaš imao svoj trenutak slave. U ligaškom nogometnom derbiju Osijek je pobijedio Hajduk 1:0. Uoči utakmice Glavaš je napao “Sanaderov Hajduk” zbog zapošljavanja stranaca na crno i najavio raščišćavanje nepravilnosti, a nakon pobjede špancirao je Gradskim vrtom dižući ruku Ivi Šušku i slaveći pobjedu.

Iste te subote požeški bankroter Vlado Zec imao je nešto manje razloga za slavlje: njegov Kamen Ingrad izgubio je u Puli 2:0, a da nije, Vlado bi Zec zasigurno bio na terenu i uzdignutih ruku klicao pobjedi. Dvojica ljudi čije repove danas razmrsuju pravosuđe i ministar financija, dva frajera koji su neke svoje sugrađane ostavili bez krova nad glavom (a jedan od njih bogme neke i bez glave) slavili su tako punih pluća na nogometnoj tratini - jedinom komadu hrvatske zemlje koji još uvijek, izgleda, trpi baš svakog i sve. Gledao sam te subote Glavaša kako slavi, gledao Vladu Zeca koji je do jučer bio potpredsjednik nogometnog saveza, i mislio se kako bi nekog tamo negdje ovo što vidimo trebalo brinuti.

Međutim, taj netko - a on se zove Vlatko Marković - nije se doimao nimalo zabrinut. Ovog istog tjedna predsjednik hrvatske nogometne obitelji Vlatko Marković treperio je od ushita. Kao brižni domaćin Hrvatskom je u helikopteru razvozio delegaciju Uefe koja je stigla u našu zemlju razgledati stadione, hotele i komunikacijske mogućnosti Hrvatske i Mađarske, partnerskih kandidatkinja za organizaciju Europskog nogometnog prvenstva godine 2012. Delegacija koju je vodio stanoviti mister Been (nije Bean) pregledala je brižljivo naše ceste, aerodrome, nadvožnjake, hotelske sobe i stadionske svlačionice, prošla tu i tamo prstom da vidi čistimo li prašinu te otputovala put naših ljutih rivalki, Ukrajine i Poljske.

Domaćin inspekcije Vlatko Marković od ponosa je sijao kao mjesec. Slično svom zemljaku Ćiri Blaževiću i Marković je davno naučio da nema boljeg imuniteta od napada no što je izmišljanje unutrašnjeg neprijatelja, sina Bruta i Brankovića Vuka. Stoga je punih pluća izjavio da zna “da je trećina Hrvatske ljuta zbog toga”, ali da će Hrvati i Ugari ipak dobiti Euro 2012. A dobit će ga, veli, ne samo zato što imamo najljepše autoceste, turističku logistiku i Magaševe zamamne stadione, nego i zato što se naši protukandidati koprcaju u blatu. U Italiji je, podsjeća nas Marković, zbog lažiranja utakmica poništena sezona, Juventus je otjeran u drugu ligu, a nisu baš čisti ni ti Poljaci, jer, eto, doznajemo od Markovića, i ondje ima kojekakvih rabota. Još da se ti Mađari ne bune i ne mitingaše protiv te komunjare premijera, bili bismo čisti i umiveni, bijelih lica kao suknjice prvopričesnice.

Markoviću i drugim istražiteljima poturica na znanje: eto, nisam u toj đavlijoj trećini. Htio bih unatoč svemu da dobijemo Euro dva nula dvanaest, makar je ta želja mazohistička i makar mi ona može jedino i samo isprazniti džepove. Ali, eto, lud sam, htio bih Euro u vlastitom gradu, otići ću i sutra na vječni derbi i još povesti malodobno dijete da ga na vrijeme izložim radioaktivnom utjecaju. No, premda sam takav idiot kakav jesam, još se uvijek kao dobronamjerni kritički građanin ne mogu nečemu načuditi. Eto, nikako mi nije jasno kako lukavi Bugojanac Marković vidi baš najmanji aferaški trun u tuđem oku, a bogme mu nekako ne upada u vidno polje ni čitav balvan u vlastitom.

Približno znam što su to počinili Moggi i Talijani, i to bogme nikako nije lijepo. Nije mi do kraja jasno kakvim su se kalom uprasili Poljaci, premda to mogu zamisliti. Ali, nekako mi se čini dvolično da nad tuđim moralnim posrnućima slave Vlatko Marković i Hrvatski nogometni savez. Jer, ako ja nisam baš sve pomiješao, predsjednika jednog od najvažnijim hrvatskih nogometnih klubova upravo u ovom času tuže za ratni zločin, i sumnjiče za frakcijske političke likvidacije. U istom tom času, predsjednik i mecena perspektivnog provincijskog ligaša na grdnim je mukama jer je zajmovima za klub otjerao čitavu regiju u bankrot. U isto vrijeme, menadžer najboljeg hrvatskog nogometaša leži u crnici jer su ga likvidirali plaćeni ubojice, a od njegove udove “poslovni” partneri iznuđuju svoj dio transfera. Malo južnije, šef uglednog dalmatinskog drugoligaša glasovit je po reketarenju, a vlastitog vratara, mladog reprezentativca, tek što nije držao u kućnom pritvoru.

Kao kruna svega, hrvatski navijači po stranim stadionima organiziraju kimilsungovske sletske vježbe i tijelima tvore svastike, a toj se djeci ne treba ni čuditi, kad su osebujne poglede na Drugi svjetski rat mogli izučiti od političkih autoriteta kao što su Ćiro i Vlatko Marković. Eto - sve sam to nabrojao, a zamislite - kneza marifetluka Zdravka Mamića još nisam ni spomenuo.

Donekle su mi poznate talijanske porkarije kalčistike. Na riječ vjerujem Markoviću da ni polske pielky nožny nisu baš katedrala džentlmenskog olimpizma. Ali, bogme, kraj ovakvog dosjea na domaćem terenu, Markoviću uopće ne treba jedna trećina unutrašnjih neprijatelja. Kraj ovakvih partnera i saveznika, naime, neprijatelji su ti sasvim suvišni.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )