Martin Amis - Koba Grozni : Smijeh i dvadeset milijuna

Ne zna se točno kakav je odnos Staljin imao sa svoje dvije žene. Prvu ženu, Jekaterinu Svanidze (umrla od tifusa 1907.) je, čini se, volio. Prema drugoj ženi, Nadeždi Alilujevoj (počinila samoubojstvo u Kremlju 1932.) bio je suzdržaniji. Stojeći nad njezinim otvorenim lijesom, odmahnuo je rukom i promrmljao: «Ostavila me kao neprijatelj».

No zna se kako se Staljin odnosio prema obiteljima svojih žena. «Brat njegove prve supruge, Aleksandar, jedan od Staljinovih najboljih prijatelja, strijeljan je kao špijun; istovremeno, uhitili su njegovu suprugu koja je umrla u logoru, dok su mu sina prognali u Sibir kao narodnog neprijatelja. Jekaterinina sestra Marija također je uhićena i umrla u zatvoru. Sestra njegove druge supruge, Anna, uhićena je 1948. i osuđena na deset godina zbog špijunaže; Anninog supruga, Stanislava Redensa, uhitili su već 1938., kao «narodnog neprijatelja» i kasnije strijeljali. Ksenija, udovica Nadeždina brata, kao i Jevgenija, supruga njenog ujaka, uhićene su nakon rata i oslobođene tek nakon Staljinove smrti.» (Allan Bullock)

Rat protiv obitelji svojih supruga jedan je od mnogih Staljinovih ratova. Vodio je rat protiv seljaka i kulaka: tokom kolektivizacije nestalo je 11 milijuna ljudi. Rat protiv djece: za vrijeme terora glađu 1933. umrlo je oko 3 milijuna djece, ukupno 4 milijuna tokom kolektivizacije. Rat protiv «narodnih neprijatelja»: tokom Terora uhićeno je 5% ukupnog broja stanovništva. Rat protiv trockista: ubijani su svi koji su poznavali Trockog. Rat protiv komunista: ubijani su svi osim Staljina. Rat protiv Crvene armije: u čistkama nestalo je 3 od 5 maršala, 13 od 15 generala armije, 8 od 9 admirala, itd. Rat protiv vlastitih vojnika: tijekom 41. i 42. zbog kukavičluka je pogubljeno 160.000 vojnika – čitavih 16 divizija. Rat protiv manjina: deportacije su obuhvatile 1,2 milijuna Čečena, Ingušeta, Tatara, Armenaca, Kurda... Rat protiv Ukrajinaca: «rusifikacija» tokom tridesetih. Rat protiv Kozaka: tzv. «dekozakizacija». Rat protiv Židova: postoje osnovane sumnje da je pred smrt Staljin planirao novi holokaust. Rat protiv istine: uhićene se mučilo i iznuđenim priznanjima «tjeralo na sudjelovanje u fikciji». Rat protiv obitelji: poticao se razvod, slavilo djecu koja denunciraju roditelje, i dekriminalizirao incest i bigamija. Rat protiv vlastite djece: Svetlanin ljubavnik osuđen je zbog «špijunaže», Jakova kojeg su zarobili Nijemci Staljin nije želio razmjeniti («Nemam sina imenom Jakov»). Rat protiv intelektualaca: tzv. «izmeta». Rat protiv filozofije: «moramo naglavce preokrenuti cijelu tu hrpu izmeta koja se nagomilala u pitanjima filozofije». Rat protiv lingvistike: progonjeni su jezikoslovci koji se nisu slagali sa Staljinovom teorijom po kojoj sve riječi dolaze iz zvukova «roš», «sal», «ber» i «jon». Rat protiv astronomije: istraživanja Sunčevih pjega označena su kao nemarksistička, 20 vodećih astronoma je nestalo...

«Koba Grozni: Smijeh i dvadeset milijuna» dugačak je spisak Staljinovih zločina. Povjesničari nisu blagonaklono dočekali esej Martina Amisa. Rukopis uglednog britanskog književnika («Londonska polja») proglašen je neoriginalnim i kompilatorskim. Amis nije napravio uobičajeno znanstveno istraživanje. «Koba Grozni» kompilacija je najužasnijih dijelova iz dva metra knjiga pročitanih na tu temu. Najviše, iz djela Roberta Conquesta i Solženjicina. Amisu se i predbacivala netočnost nekih podataka, dva ili tri slabija pokušaja literarizacije teme, a jedan povjesničar zaključio je da «pravi subjekt eseja nije Staljin već Amis koji želi biti povjesničar».

No kao politički esej «Koba Grozni» je izvanredan. Amis postavlja nekoliko teza. Prvo: Staljinovi zločini jednaki su Hitlerovim, a neusporedivo gori od carevih. Drugo: zločinačka narav imanentna je i Lenjinu i Trockom, i uopće komunizmu. Treće: žrtve komunizma nisu jednake žrtvama nacizma, tradicionalna ljevica desetljećima ih potiskuje, opravdava, te rangira kao manje vrijedne naspram žrtava nacizma.

«Koba Grozni» razobličuje lažni komunistički humanizam: sve je za čovjeka, a čovjek je glavni problem. Kod Staljina stvari su dovedene do krajnje brutalnosti: da je i stvoren komunistički raj na leševima 20 do 40 milijuna ubijenih tko bi želio živjeti u njemu? I da li bi takav raj uopće bio raj?

Amis daje svoj mali prilog i proučavanju Staljinova historijskog humanizma. Postavljajući bezbroj puta pitanje zašto je to činio, kakva ga je to volja za moći tjerala, kakvo ludilo, kakva povijesna manija, Amis navodi klasičnu diktu razvijenog Staljinova humanizma: «Ako postoji čovjek, postoji i problem. Nema čovjeka, nema problema»... Dakle, miči ženinu familiju, trockiste, seljake, kulake, komuniste, Ukrajince, Čečene, astronome, jezikoslovce... jednostavno, miči sve.

( Tekst je u skraćenom obliku prethodno objavljen u Jutarnjem listu )