Maša Kolanović : Jamerika

Jamerika Kolanović Maša

Vjerujem kako će pitanje kojoj točno književnoj vrsti ili rodu pripada nova knjiga Maše Kolanović naći svoje poklonike. Hibridna forma poput ove ima tu nezgodnu osobinu da živcira neizlječive klasifikatore. I samo se poetsko ja, smješteno u ugodnom skloništu meta-instance, zabavlja tim pitanjem. Jedno je ipak sigurno. U kontekstu suvremene hrvatske književnosti, eksperimentalna forma "Jamerike" koja kombinira elemente putopisa, narativne poeme, grafičke mape, kolaža i stripa dobrodošlo je osvježenje na sceni.

Već na toj, pojavnoj, razini koja se apsorbira letimičnim prelistavanjem "Jamerika" pokazuje svoje kompleksno lice koje se daljnjim ulaskom u tekst dodatno usložnjava. Zavodljiva na prvi pogled i u osnovnom pripovjednom smislu izrazito jasna "Jamerika" ipak zahtijeva "napredne" strategije čitanja kako bi se u potpunosti otvorila. U tom kontekstu "Jamerika" prestaje biti tek (put)opis prolaska stvarnim i ikoničkim krajolicima prekoatlantske velesile te postaje metafora same Amerike.

Hibridna forma ovoga teksta omogućila je Maši Kolanović pristup u prostor onkraj granica čistoga jezika. Ne radi se više o tome da se Amerika iskaže, već se radi o tome da se Amerika iz ničega nanovo stvori pri čemu se taj demijurški moment pomiče s dimenzije jezika na višu, "totalniju", dimenziju koja osim jezika uključuje i likovne strategije komunikacije - od kompozicije i grafičke ekspresije pa do montaže i prijeloma stranice. Prestajemo li tu govoriti o književnosti, pitanje je na koje zasad nemam odgovora.

Zašto uopće Amerika? Obrazloženje jednog od poetskih "ja" jednostavno je i jasno. Obiteljski posjet bratu koji za život zarađuje s one strane Atlantika dovoljna je motivacija za refleksivne zapise o iskustvu susreta i iskustvu putovanja kroz stvarne i izmaštane krajolike od istočne - atlantske - do zapadne - pacifičke obale. Time motivirano "ja" nije jedini glas koji se javlja u ovoj poemi, a odgovor na pitanje o motivaciji meta-fikcijskog 'ja' daleko je složeniji. Dio odgovora naviješta sama autorica u jednom, nedavno objavljenom, intervjuu.

"Tako je i ovdje jedna linija istraživanja išla ka novim mogućnostima epike, inače povijesno uglavnom predodređene za mitološku problematiku i onu od velike društvene važnosti. Amerika je upravo jedna takva gotovo mitska tema, ali je njezino društveno i političko ovdje ispripovijedano kroz optiku osobnog."

U "normalnim" okolnostima mit o Americi bio bi relativno nevažna tema, no takva izolacionistička pozicija već dugo nije moguća. Mitološka dimenzija Amerike odavno se više ne tiče samo njenih građana. Mit je to koji prodire izvan granica izvornog teritorija te nepovratno mijenja kulturu s kojom interferira. Na refleksije američkih mitova nailazimo u cjelokupnom hrvatskom kulturnom i društvenom prostoru. Bilo da je riječ o egzilima s početka prošlog stoljeća, bilo da je riječ o otvorenom antagonizmu za vrijeme prvih godina nakon Drugog svjetskog rata, bilo da je riječ o prodoru pop-kulture, bilo da je riječ o generaciji pisaca odrasloj na Bukowskom i Carveru, bilo da je riječ o aproprijaciji ideologije spektakla koja ide dalje od sporadičnih licenciranih televizijskih emisija te prodire u sam jezik, bilo da je riječ o usponu libertarijanstva među novom višom srednjom klasom iz područja IT-a, bilo da je riječ o ljevičarskim dekonstrukcijama popularnih post-9/11 mitova i mitova proizašlih iz recente ekonomske krize - Amerika se u tisućama metastaza rasprostrla hrvatskim kulturnim prostorom. Pisati o Americi iz takve pozicije znači progovarati iz podređenog položaja, a svaka pa i ova slika o Americi nije ništa drugo doli reakcija koloniziranog na totalitarizirajuće prisutstvo kolonizatora.

Takva vrsta poetskog suočavanja s kulturnim hegemonom ima u Hrvatskoj dugu tradiciju koja seže sve do 16. stoljeća i Zoranićevih "Planina" koje na neobičan način odjekuju "Jamerikom". U Zoranićevo doba nije bilo LSD-a, no bunika je slobodno rasla, baš kao što raste i danas, po brdima zadarskog zaleđa pa nije čudno što iz današnje perspektive "Planine" izgledaju k'o narkomanski trip u kojem pastir Zoran baulja stranim i negostoljubivim krajolicima brijući na vukove, vile i ostala čudesa. I "Planine" su, baš poput "Jamerike", u svoje doba bile eksperimentalna forma koja je na ovaj ili onaj način koketirala s putopisom no Zoranićev odnos prema kulturnom hegemonu bitno je drugačiji od odnosa Maše Kolanović prema istoj instanci. Koristeći motive latinsko-talijanske tradicije Zoranić je nastojao legitimirati kako vlastito djelo tako i vlastiti kronotop smještajući ga unutar simboličke mreže legitimirane tradicijom. Maša Kolanović ide suprotnim pravcem pa konvencijama, kodovima i tekstovima "autohtone tradicije" nastoji narušiti totalitarni moment hegemonove kulturne matrice.

(Kon)tekst "Jamerike" stvoren je aproprijacijom hegemonovih estetskih, ideoloških i izražajnih načela. "Jamerika" se ostvaruje u "buci" - u naglašenom koloritu vrištećih kolaža, u ritmu i leksiku ulice, u intertekstualnim referencama na globalne pop-kulturne fenomene, u ikoničkim prikazima slave, moći i blještavila te u brisanju granica između jezikâ i transformaciji hrvatskoga u unilaterlano razumljivu varijantu hrvatsko-engleskog pidžina. Ta bučna slika, satkana od mnoštva elemenata od kojih se u kolekitvnoj percepciji tvori Amerika, premrežena je i destabilizirana intimnim perspektivama potpomognutim "lokalnim" tekstovima koji "lupaju kontru" estetici i ikonografiji spektakla. Na taj se način narušava monolitna konstrukcija američkoga mita i pripadajućeg mu diskursa te se otvara prostor slobode, a zajedno s njim i mogućnost samoaktualizacije i legitimizacije vlastitog, bilo individualnog, bilo kolektivnog - u svakom slučaju ne-američkog, iskustva.

Potrebno je pokušati dati odgovor na još jedno pitanje koje se nameće u vezi s ovim tekstom, a riječ je o pitanju selekcije. Naime, kroz prizmu "infantilnoga" pripovjedača/pjevača Amerika se u tekstu očituje preko skupa relativno uobičajenih, konvencionalnih motiva koji su postali opće mjesto svakog diskursa o Americi. Može li se Amerika misliti i izvan ikonografije Wall Streeta, Las Vegasa, konzumerizma i spektakla na kojoj inzistira novodobni guslar. Svakako može. Amerika nije samo Hollywood već je i deindustrijalizirani grad duhova poput Detroita, nije samo beskonačna migracija u potrazi za (kapitalističkim) blagostanjem već je i zid na granici s Meksikom, nije samo "Keeping up with the Kardashians" već je i "The Wire".

Infantilnom se guslaru ne može odreći pravo na tendencioznu prezentaciju (štoviše, tendencioznost je conditio sine qua non svakog guslara koji drži do sebe) niti se od njega može očekivati slojevito propitivanje problematike. No, perspektiva infantilnoga glasa drži se na uzdi intervencijama meta-poetskog "ja" koje ni svojem niže rangiranom glasu ne dozvoljava totalitarnu perspektivu. Na taj se način sam govor o Americi stavlja pod povećalo, a u toj se međuigri glasova razotkriva "prava" Amerika - prostor kontradikcija i heteronomija miljama udaljen od jednostavnih, totalizirajućih slika i preslika koje se u njegovo ime odašiljaju i kojima ga se, u pokušaju otpora, nastoji obuhvatiti.

U svakom slučaju "Jamerika" je jedan od najzanimljivijih književnih tekstova koji su se pojavili unatrag posljednjih pet-šest godina i premda površno čitanje od njega neće dobiti puno više od veselog, relativno zabavnog, pjesmuljka okićenog slikicama svaki će podrobniji pogled biti pogled biti nagrađen dodatnim sadržajima. Ovaj je tekst otvorio samo neke od njih.   

Maša Kolanović: "Jamerika"

Algoritam, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )