Matija Štahan : Duševni sladoled

Matija Štahan napisao je paradoksalnu knjigu s elementima apsurda. Najprije, činjenica da je sastavljena od kolumni objavljivanih mahom na portalima te rjeđe u tiskovinama, a neki su tekstovi prilagođena izlaganja s raznih skupova, nimalo ne narušava konzistentnost knjige kao cjeline. Njenu strukturnu cjelovitost jamče tri stvari: fokusiranost na jednu temu, stilistički signali jedinstvenog idiolekta i britak analitički pristup.

Tema se može promatrati u raznim inačicama, kao što je Štahan i promatra, varirajući očišta i argumente, no ne tek radi samodopadljiva egzibicionizma kojim bi dokazivao vlastitu spisateljsku superiornost, a njegovo je pismo uistinu i prepoznatljivo i visoko odnjegovano. Također, svatko tko je pročitao pokoji njegov tekst, lako će i bez provjere potpisa čak i letimičnim uvidom prepoznati tko je auktor. Ono o čemu piše redovito, pa tako i u ovoj knjizi, snabdijeva nizom razložnih teza s kojima se možemo ili ne moramo složiti, ali mu raščlambenu moć osporiti ne možemo. Uostalom, dokazao se i kao medijska osoba, istupajući uvijek kompetentno, formatirajući takvim nastupom prepoznatljivi portret javne ličnosti.

U hrvatskome javnom prostoru dostići i obraniti takav status nije nimalo lako. Obilje diletanata, olako etiketiranje, nekompetentne prosudbe, uvrede umjesto argumenata, pljuvanje kao stil, sve to treba ne tek izdržati, nego nadrasti i tako implicitno poniziti sve one što u popularnom komunikacijskom novogovoru nazivamo hejterima.

Karakteristično je da su, otkako se pisana riječ oblikovala kao publicistička i književna činjenica, u nas najbolje prolazili polemičari. Dva možda i najveća hrvatska pisca (pret)prošloga stoljeća, Matoš i Krleža, postala su širem općinstvu poznata i privlačna prije svojim polemičarskim invektivama, komentarima ponekad na rubu pristojnosti pa čak i blefovima preobraćenima u oružje pisanoga boga Marsa, kako je to u poznatom opisu načina Krležinog književnog djelovanja sjajno opisao Kruno Krstić. Njihove pjesme, novele, romani, drame, svakako su popularizirane imenima ratnika perom.

U književnoj su kritici najbolje prolazili i opet – polemičari. Nema boljega primjera od Igora Mandića, pisca koji se, na žalost, nije ozbiljnije posvetio onome što je dobro znao, a to je moderna književna povijest i znanstveno utemeljeno portretiranje suvremene književnosti, nego su upuštao u blefiranje s parolom da je bitno biti čitan, a ne u pravu. Koliko je to bogata hrvatska tema dokazao je Ivan Krtalić baveći se poglavito aferama i polemikama u hrvatskoj književnosti. Znanstveno utemeljeno, pak, o ratovima u hrvatskoj kutiji olovnih slova pisao je Krešimir Bagić.

Duševni sladoled Štahan Matija

No, pogledajmo, dakle, kako piše gospodin Matija Štahan. Najprije, zašto paradoksalno? Naprosto zato jer se bavi temom paradoksalnom po sebi, a to je hrvatska politika. Gdje ćeš, zatim, većeg apsurda od čitavog niza priglupih političkih poteza, suludih činova i jednako nemuštih koliko štetnih izjava, nemoći da se sagleda globalna politička realnost ali i, usuprot svemu tome, potreba da se, kako eksplicitno u uvodnoj riječi kaže Matija Štahan, neprestano upozorava „kako će budućnost, nastavi li se s obrascima ponašanja kakve pokazujemo u sadašnjici, neizbježno biti nelijepa.“ Paradoksalno je već i to što nam Štahan predočuje implicitno, a to je činjenica da nas je budućnost već stigla jer smo, naime, mi budućnost konstantne prošlosti koja se ponavlja na krležijanski eufimističan način o tome da kada se moglo nije bilo pameti, a kada je bilo pameti nije se moglo.

Naime, kada sagledamo analize analize političke zbilje u ovoj knjizi, jasno je da ni danas, kao ni jučer ni prekjučer, pameti nema i nije je bilo. Nema se čime prepoznati mogućnost.
Kako, dakle, odgovoriti na gore postavljeno pitanje? Štahana rese tri bitne osobine. Prvo, on nije niti apsolutno afirmativan niti kronično negativan u opisu fenomena kojima se bavi. Drugo, svoje stavove ne iznosi apriori, a mahom nije sklon apodiktičnim formulacijama. Treće, njegovi tekstovi su stilski uravnoteženi i onda kada su polemični, čime je, ako polemiku kao riječ doslovno prevodimo, unaprijed pobijedio, žrtvujući mandićevsko načelo da je isključivo važno biti čitan, ali poštujući suntzuovsko o potrebi da se protivnika porazi tako da ga se nagna da ni ne krene u rat.

Naime, na neke je njegove analize i zaključke gotovo nemoguće odgovoriti, ne zato jer je vlasnik apsolutne istine ili stoga što bi njegove riječi nekoga uplašile toliko da ostane bez riječi, nego zato jer je istinu shvatio kao sredstvo razuma, a ne instrument sukoba. Utoliko su njegove dijagnoze poraznije. Naime, točne su.

Formalno, svaki je njegov tekst uvodno predstavljen kratkim leadom koji precizno u nekoliko bitnih crta najavljuje i formulira problem kojim se tekst bavi. I ti su krokiji maestralni ocrti hrvatskih paradoksa i apsurda kao stanja. Recimo, članak „O diktaturi mrtvih u Hrvatskoj“ u tom uvodnom sažetku upozorava na tipično štahanovski način „da slojevitim povijesnim osobnostima i društveno-političkim fenomenima ne valja pristupati manihejski već nijansirano. U javnome govoru u Hrvatskoj još se – neobično često i među intelektualcima – svakome problemu pristupa jednodimenzionalno i uskogrudno. Prema takvome shvaćanju, svaka stvar je besprijekorna ili ništavna, a svaki političar ili bilo koji drugi pojedinac isključivo je pozitivan ili negativan. U svim društvenim sferama i dalje prevladava jednoumni (post)komunistički mentalitet koji se može sažeti u dihotomijama: sve ili ništa te crno ili bijelo.“

Ono što nam potom u razradi spomenutih teza Štahan pokazuje jest, očekivano, paradoks pameti i apsurd teza proizišlih iz konstantne i kronične hrvatske zamjene pameti glupošću, a kada se već spominju intelektualci, treba reći da je u Hrvatskoj mizeran broj onih koji bi se mogli karakterizirati tim nazivkom i dao obilnih povoda Štahanovoj knjizi, a ako ih i ima, nema dovoljno pameti da ih posluša. Najnoviji sjajan primjer za neku buduću Štahanovu kolumnu jest „mrak“ hrvatske politike (u tom je stilu sročen stupidni i istodobno paradoksalno točan predizborni slogan političarke na koju aludiram) koji mrtav-hladan hropće kako su hrvatski akademici zapravo neofašistički bedaci jer su se usudili ustvrditi da je početno polje crveno, a ako nije crveno, tada je fašističko. Zašto ne bi smjelo biti bijelo? Odgovor je onaj koji naša „mrak“ političarka pouzdano zna: „zna se“. To „zna se“ o kome je prije puno desetljeća pisao R. D. Laing, čija bi izvorišna struka, psihijatrija, možda pomogla kojekakvim hrvatskim „mrakovima“, gradi predrasude umjesto dokazujućih istina, a predrasude lako progutaju i istine i ljude.

U spomenutoj kolumni pokazuje nam Štahan tipično mračno izvrtanje teza. U Hrvatskoj, naime, ne vrijedi ono drevno da je povijest učiteljica života, nego je život učiteljica povijesti. U takvom izrugivanje pameti život je sveden na veliku marketinšku operaciju kojom ravnaju nekrofilni manipulatori i zato „ne prosuđujemo Franju Tuđmana, Josipa Broza, Antun Pavelića, Jasenovac, Bleiburg i Domovinski rat prema stvarnosti, nego stvarnost prosuđujemo orema Tuđmanu, Brozu, Paveliću, Jasenovcu, Bleiburgu i Domovinskom ratu“. O tome govori Štahan. O tome pokušavaju progovarati pametni, svjesni one krležijanske da je glupost svemirska konstanta, no i da je jedina šansa moralu dokazivati gluposti da je u krivu, pa makar nitko i ne slušao dokaze, ako ništa drugo u ime one budućnosti o kojoj govori Štahan. No, najgore su one istine koje se mogu iskazati u malo riječi. Manjak riječi može značiti ili manjak pameti ili ustupanje pameti, rijetko kada konstruktivna opomena. Naime, opomena može biti konstruktivna samo ako uspije nešto promijeniti nabolje.

Ovdje stoga svjedočimo još jednoj dimenziji paradoksa. Naime, preostaje nam nadati se da u kakofoniji glasova u kojoj vrijedi ono iz jugo-vojske da su najpametniji oni koji su najglasniji, možda oni tihi ali pametni glasovi potaknu na razmišljanje. Ima nade ne zato jer ona vrijedi, nego zato što istinu sažetu podnaslovom jedne njegove kolumne „Nedoraslost hrvatskih elita“ treba spomenuti, ali i, kao što radi Štahan, obrazložiti. Ovo posljednje moguće je samo ako smo uistinu intelektualci, što podrazumijeva temeljitu obrazovanost i vrlo široku informiranost, što Štahanu nipošto ne manjka, i sposobnost, u čemu je zaista suveren, usustaviti i uporabiti svoje znanje. Mada neosporno bliži konzervativnoj koncepciji društva, ovim je projektom dokazao da je iznad politikantskih definicija političkog spektra na ljevicu i desnicu. Nažalost, hrvatska politička misao nerijetko podsjeća na balkanske derneke u kojima pijani desničari psuju roditeljicu svim ne-Hrvatima, a oblokani ljevičari svijet mjere geografskim dimenzijama od Vardara pa do Triglava.

Mada se u marketinške svrhe njegovo ime reklamiralo pretjerano emfatično, treba reći da je malo kome kao Štahanu pošlo za perom u jednoj rečenici dijagnosticirati svu bremenitost hrvatskih lutanja: „Percepcija hrvatstva kao transcendentne datosti, a ne rezultata višestoljetnog formiranja hrvatskog nacionalnog identiteta od srednjovjekovnih narodnih vladara naovamo, u velikoj mjeri proizlazi upravo iz manjka sekularne svijesti, ali i nepotpunog shvaćanja kršćanstva.“ Tom „transcendetalnom Hrvatstvu“ suprotstavlja „neostarćevićanstvo“, zasnovano na punom razumijevanju međuodnosa religije i države te nacionalnog identiteta kao slojevitog fenomena na razmeđu fluidnosti i ukorijenjenosti. Dakle, razum. I ono najbitnije – intelektualnu i etičku konzekventnost.

Ne moramo se i ne možemo u svemu složiti s Matijom Štahanom. Ako svoje antivakserstvo svodi na štetne učinke lockdowna te manipulacije farmakološke industrije, onda bismo isto tako njegove istomišljenike u ovom segmentu mogli nazvati ne teoretičarima zavjere nego zavjerenicima! Recimo ovako: prvo izvješće Rimskog kluba, studija Meadowsa i suradnika Granice rasta iz 1972. raspravlja o sukobu između ograničenosti prirodnih resursa, porasta stanovništa i brzog gospodarskog razvoja. U toj se koncepciji bitnom stavko nadaje porast stanovništva. Kako to riješiti? Sam Štahan sugerira da je virus covida „pobjegao“ iz laboratorija. Dakle, jednostavno rješenje jest umjetno proizvesti virus, potom nahuškati stanovništvo protivu cijepljenja i ograničenja socijalnih kontakata čime smo zarazi dali šansu da riješi maltuzijansku prijetnju.

No, šalu na stranu. Mada i ne bio uvijek u pravu, Štahan i ovoj i svim drugim temama pristupa vrlo ozbiljno. Prednost čovjeka koji se bavi politikom, a nije ni političar ni politolog jest u tome što može ponuditi zdravorazumska rješenja bez rizika od pogreške. Ne zato što bi bio nepogrešiv, nego zato što u okviru moguće pogrešne procjene snosi posljedice bez konzekvenci po karijerni status, s jedne strane, a s druge, nikome osim vlastitom razumu i savjesti nije obvezan. Naravno, to je velika sloboda, ali i više od odgovornosti – slobodu, naime, treba moći podnijeti.

Matija Štahan

Duševni sladoled : Ogledi o hrvatskoj politici

• Naklada Pavičić 05/2025.
• 368 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789537949280
• Cijena: 28.00 eur
• Kupi knjigu!

Matija Štahan napisao je knjigu 'Duševni sladoled: Ogledi o hrvatskoj politici' i sastavio je tako da se može čitati i kao korisna hrestomatija i kao savjesna inventura ostvarenih i neostvarenih težnji hrvatske nacije od kralja Tomislava i Ante Starčevića do Franje Tuđmana i Zlatka Hasanbegovića, u godini kad ta nacija slavi tisuću stotu obljetnicu svog Kraljevstva. Sve na osnovi argumentiranih i, što je u hrvatskoj političkoj publicistici rijetkost, zabavnih analiza objavljenih u ozbiljnim hrvatskim medijima.