Mediteran kakav nikad nije bio

Molim vas, nemojte”, zavapio sam u sebi, gledajući dvojicu s gitarom i harmonikaša, u mornarskim majicama, s crvenim rupcima oko vrata, kako razvlače osmijehe približavajući se stolovima. “Nemojte se zaustavljati!” kumio sam ih usrdno. “Ne trebamo vas ovdje!... Gubite se!... Šic! Šic!” Ali, moja je molitva ostala neuslišana.

S razlogom, otkrilo se, jer sam vjerojatno bio jedini ispred kafića kojemu nije bilo do tradicionalnog dalmatinskog melosa.

Trbušasti i brkati mužjak stao je, dakle, s dvojicom svojih mladih prijatelja uz rub štekata, kresnuo G-dur i iz otuđene gitare, kao iz kremena špiljskog čovjeka, poletjela je iskra koja je u sekundi razgorila strast nekolicine strankinja. Porculanski zubi zabijelili su se na nakvarcanim licima, a tijela zanjihala na um-ca-ca ritam naših nenadmašnih majstora štimunga.

“A ja i ti, ljubavi,
Sisti pokraj mora,
Na rivi uživati”,

grmjelo je iz baritonske mješine dok su ga inozemni gosti oduševljeno fotografirali mobitelima, kao autentični primjerak jadranske vrste, muškarca neutaživog seksualnog apetita, ali inače nevelikih potreba, koji povazdan pjeva i namiguje i ne zna za drugi tekstilni uzorak osim vodoravnih modrih i bijelih pruga.

Rock-kritičari koji ističu jednostavnost izraza Loua Reeda ili Ramonesa trebali bi jednom poslušati neki trio dalmatinskih zabavljača u mornarskim majicama.

Razbojnici u trideset godina karijere tamburanja u turizmu ukupno nauče četiri akorda i neumorno ih prevrću kao lokarde na gradelama. Pa hoćeš dalmatinske, hoćeš španjolske, hoćeš talijanske, makedonske ili bosanske, sve ljudi znaju.

Sevdah i kancone, sve im isto zvuči. Znoj im lipti niz obrve dok žustro drmaju neopterećeni kukavnom sviračkom vještinom, ponekom falš notom i podmuklom izdajom glasnica, a publika ih svejednako zadivljeno gleda i razdragano plješće i ja shvaćam kako je moje grintanje uzaludno.

Da se tu štogod promijeni, ne bi valjalo, zbunilo bi i jedne i druge. Turisti dobivaju upravo ono što su uplatili u agenciji. Ovo je za njih “Mediteran kakav je nekada bio”, premda bi uistinu isti takav, do posljednjeg detalja, mogli dobiti i u Turskoj, Maroku, Portugalu, Meksiku ili Hong Kongu. Trgovac koji na uličnom štandu nudi neodoljivo smiješne majice “Moj brat je bio u Hrvatskoj i jedno što mi je donio je ova jadna majica” nabavlja robu od istoga onog kineskog veletrgovca tekstilom kod kojega se opskrbljuju i štandovi na Azurnoj obali, koji opet svoje turiste nude originalnim, dosjetljivim majicama s natpisom: “Moja sestra je bila u Francuskoj i jedino što mi je donijela je ova jadna majica”.

To kako je ograničen broj trikova potreban da biste zajebali turiste, svakog ljeta obeshrabri moj humanizam. Dok u zimskim mjesecima sebe još nekako mogu zavarati da ljudi možda i nisu u istom razredu s ostatkom sisavaca, da su ipak bolji od ovaca ili pasa, čim malo zatopli i krene kolona preko graničnog prijelaza Macelj, čovjekoljublje mi malaksa pred činjenicom da je neko poljsko magare kao autentičan suvenir iz mojeg zavičaja izabralo snježni alpski krajolik što ga je nevješto namazao slikarski diletant iz Sečuana.

Ljudi valjda putuju da bi vidjeli svijeta. Ali, zapravo, gdje god otišli vidjet će isto. Iste fore na majicama i šalicama. Jedu uvijek iste gnjecave picete i slušaju iste dance kompilacije u diskotekama i chill out bezvezarije pod uvijek jednakim krovićima od palmi u svim lounge barovima od Manille do Hvara.

Ima u Zadru jedan hotel, možete ga vidjeti u filmu “Što je muškarac bez brkova”, koji se nekada zvao, čini mi se, Barbara. Izvana je to još više ili manje skladno zdanje, krasan primjerak arhitekture sedamdesetih. No, prije nekoliko godina kupili su ga neki Austrijanci, nazvali ga Falksteiner i od nekog zločinačkog interijeriste naručili da im u predvorju napravi... pa sad, teško je reći što je to zapravo.

Vjerujem da bi to trebao biti nekakav polinezijski raj, Paul Gaugin na meskalinu, s namještajem od bambusa, rižinom slamom i sintetičkim prostirkama s uzorkom krzna velikih mački.

Ni u gradu ni u okolici, suvišno je govoriti, nema mnogo bambusa, urod riže u Ravnim kotarima dosta je bijedan, a u Savezu lovaca Zadarske županije kunu se da već desetljećima nisu vidjeli nijednog leoparda. Austrijski su kičeri, ne opterećujući se suviše hrvatskom suvremenom arhitektonskom baštinom, u hotelskom predvorju napravili nešto što je vjerno našem životu ovdje koliko i da su stavili eskimski iglu umjesto recepcije. Ali, to je za njih valjda Dalmacija, pa i njihovim se gostima, austrijskom radništvu i sitnim poduzetnicima, rekao bih, to sviđa, a ni lokalno stanovništvo nema bitnijih zamjerki.

U zadarskom zaleđu istodobno se rasplamsava novi rat između Hrvata i Srba, prvi tjeraju druge uvredljivim grafitima. Kamenje leti u prozorska stakla i čini se da nas samo trenuci dijele od toga da polete puščani hici. I čovjek bi rekao da je nama važno tko je tko, koje si vjere i nacionalnosti.

Zbog identiteta se ovdje do jučer gubila glava, a i sutra bi mogla ponovno. Tko smo i što smo, međutim, mi? O kojem mi to, da oprostite, identitetu govorimo? S lounge barovima ispod krovića od palminih grana, s gnjecavim picetama, sečuanskim alpskim pejzažima na uličnim štandovima i sevdahu koji nalikuje kanconi i kanconi koja zvuči kao sevdah, mogli bismo uistinu biti bilo tko. Netko je u onom posljednjem ratu, prije petnaest godina, poginuo u dvadesetoj da bi nečija sestra danas tu kupovala neke jadne majice.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )