Menadžeri za krastavce

Održava se
01.01.1901.

Only two things money can't buy
That's true love and
homegrown tomatoes

Guy Clark

Nema na ovom svijetu pravde za krastavce. Zbog rasta cijena hrane povjerenica Europske komisije za poljoprivredu smatra kako bi valjalo dopustiti prodaju povrća koje oblikom ne zadovoljava standarde, ali se čini kako od toga ipak neće biti ništa.

Protivnici ovoga prijedloga mišljenja su, naime, kako bi krastavac što nije sasvim ravan, rajčica koja nije savršeno okrugla ili poriluk kojemu je bijeli dio kraći od trećine ukupne duljine ploda, nepotrebno zbunjivali građane Europske zajednice. Lijepa je briga briselskih činovnika za navike, ali ponešto zabrinjava njihova vjera u inteligenciju potrošača. Upoznao sam nekolicinu Francuza, Nijemaca, Nizozemaca i Čeha i s velikim pouzdanošću osmjelio bih se tvrditi da bi oni prepoznali krastavac čak i ako je malo zakrivljen, a i patlidžan ako je manji od uobičajenog. Priznajem, doduše, da su moji europski znanci uglavnom visokoobrazovani, ali nekako mi se čini da čovjeku baš i ne treba fakultet da bi znao razlikovati povrće.

No, možda griješim. Ljudsku je glupost lako podcijeniti i, tko zna, možda bi prosječnog Europljanina uistinu smelo da u supermarkete dođu nepravilni plodovi. Nesretan čovjek u dućanu više ne bi znao razlikovati krastavac od sredstva za čišćenje WC školjke. Pošalješ ga po poriluk, rajčice i patlidžane, a on donese žarulju, indijski čaj i smeđu pastu za cipele.

Upravo da se izbjegnu takvi nesporazumi, Europska unija odredila je oblik za svaku vrstu povrća. Europska unija, čini se, napravljena je za slaboumne. Ili su, vjerojatnije, slaboumni činovnici koji su išli s ravnalom i šestarom u povrtnjak.

Pomislite samo kakva je to bijeda mašte i poraz intelekta. Pametnoga čovjeka obično ispunjava veseljem činjenica da ne postoje dva jednaka lista, cvijeta ili ploda, ni stabla ni vlati koji bi bili potpuno isti drugom stablu ili vlati. Europske činovnike, s druge strane, raznolikost prirode tjera u očaj. Priroda im je neuredna. Uhvati ih valjda mala snaga od krastavaca što rastu ustranu i ne posve oblih rajčica, pa su im propisali točne dimenzije i oblik. Premda u sebi zacijelo misle da ni to što su propisali nije ustvari idealno.
Intimno, činovnici u Bruxellesu vjerojatno su mišljenja da je ta stvar u bitnome zapravo zajebana. Bog je s povrćem naprosto učinio loš posao, da se On bolje potrudio, ne bi rajčica bila okrugla, a krastavac duguljast, nego bi sve povrće imalo oblik kocke, dimenzija osam puta osam puta osam centimentara, da se uštedi na ambalaži i prijevozu.

Nijedan od tih euroimbecila sigurno nikada nije bio u vrtu i probao domaće uzgojeno povrće, inače bi valjda shvatio kakva je to ljepota u suton, u ovo doba godine, u starim odrezanim trapericama gol do pasa otići u nasad rajčica povezanih za čvrste jasenove ili bambusove štapove. Motikom zatim otkopati plitak jarak oko svake stabljike i napojiti je vodom iz plavog gumenog crijeva, dok ti bosa stopala propadaju u razmočenu zemlju i smeđa žitka masa ugodno hladi između nožnih prstiju. Modri se mrak već lagano uhvatio. Izlaziš iz vrta samo s jednim, ili najviše dva velika i teška blatom poprskana ploda. Puna ti je ruka te nabrekle rajčice, od života koji je tako snažno tukao u njoj da se glatka crvena kožica raspukla oko peteljke i zarasla u tvrdu sivkastu krastu. Za savršenu ljetnu večeru treba ti još samo komad kruha, tanko narezana panceta i malo soli.

Ima potkraj prvog "Kuma" ona čudesna scena kada se stari don Vito Corleone u svom povrtnjaku iznenada uhvati za srce, padne i umre. Ako mene pitate, to je najljepše i najpotresnije snimljena smrt u čitavoj povijesti kinematografije. Gledatelja ispuni nježna tuga, premda je umrli zapravo bio čudovište. Vito Corleone, razmislite li bolje, vjerojatno nije imao mnogo više ljudskih osobina od Željka Ražnatovića Arkana, ali kada ga Francis Ford Coppola stavi da padne u vrtu, on više nije okrutni ubojica, kamatar i ucjenjivač. Kada legne mrtav između rajčica, mafijaški je don uzoran kršćanin, ugledni član zajednice i neprežaljeni suprug, otac i djed. Vrt koji je brižljivo zasadio, okopavao, plijevio i zalijevao, da bi u njemu naposljetku ostavio dušu, učinio ga je boljim čovjekom nego što je doista bio.

Ali, tko će to još za koju godinu uopće moći shvatiti, kraj savršenog povrća iz hladnjaka u trgovačkim centrima, glatkih zelenih krastavaca i rajčica što su sve jednake, u nekakvom španjolskom stakleniku uredno složene u kalupe od plave šušketave plastike, okrugle i čvrste i ulaštene kao nekakve neobične biljarske kugle s peteljkom.U Europskoj uniji samo se takvi plodovi smiju prodavati i tek zbog rasta cijena hrane možda ćemo ponovno upoznati drugačije, nesavršeno povrće. Globalna kriza imat će jednu sretnu posljedicu da ćemo upoznati okus i oblik hrane kakva je bila prije nego su je krenuli normirati zločinački umovi činovnika.

Suštinski je uistinu nakazno raditi takvu stvar. Da ne određuju dimenzije i formu poriluka i krastavaca, službenici EU vjerojatno bi našli neku drugu, sličnu opsesiju. Ubijati beskućnike, na primjer. Ili prostitutke.

Dobro, sada je moguće da malo pretjerujem, ali u čemu je, u osnovi, razlika između mjerenja obujma patlidžana i mjerenja obujma ljudskih lubanja koje je Gestapo provodio prije sedamdesetak godina. Krojački metar i onda i danas presuđivao je što je zdravo i prihvatljivo, a što bolesno i nepoželjno, i onda i danas odbacivalo sve drugo i drugačije, samo što se onda govorilo čistokrvnim ljudima, a ovdje je na stvari arijevski poriluk i paradajz. Iskrivljeni krastavci dođu u ovoj priči po prilici kao neki nosati i grbavi Židovi, genetski otpad sa žutim vrpcama na rukavu. Njih se ne smije puštati u javnost da se građani nepotrebno ne zbunjuju.

Ne znam je li vas smeta ovaj blesavi botanički nacizam ili možda mislite da nešto takvo kao što su krastavci, rajčice i poriluk nije vrijedno uznemiravanja, ali meni se čini da bi se kupovanjem samo savršenih plodova u meni otkinuo i propao komadić ljudskosti. To mi je jednostavno loše, nepristojno i ružno i borit ću se za neotuđivo pravo svakog krastavca, osim ako baš nije prezreo i gorak, da bude narezan za salatu. Da i ne govorimo kako su upravo oni kvrgavi i neugledni domaći krastavci i rajčice često i zdraviji i ukusniji od onih sjajnih i pravilnih iz supermarketa.
 
Naposljetku, nije li dosta bizarna već i zamisao da negdje u Bruxellesu postoji ured u kojoj se postavljaju standardi za poriluk i patlidžane? Što uopće treba imati od škole da bi znao što je dobar patlidžan? Kako se zove to zanimanje? Što čovjeku piše na vizitkarti? Poriluk menadžer? Svaka čast, svaki je posao vrijedan, ali da meni sin ili kći tako završe, ja bih ih se odrekao preko Arene.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )