Michio Kaku : Božja jednadžba

Može li čovjek znanstvenim radom svijetu ispostaviti zadnji račun u čijoj će specifičnoj kombinaciji brojki i matematičkih simbola biti sadržana teorija svega, pitao se i pitat će se fizičar Michio Kaku nebrojeno puta tijekom svoje znanstvene karijere. Paralelno uz to, iako ponajviše u zadnja dva desetljeća, Kaku uporno i tvrdoglavo radi još nešto, popularizira znanost pišući spekulativne tekstove, napose o fizici, i to onom njezinom jezivo zamršenom suvremenom odvojku. Privesti spoznaje, dosege i rezultate suvremene znanosti javnosti čini se u osnovi vrlo plemenit cilj, pogotovo ako uzmemo u obzir da javnost svoj život uglavnom reproducira izvan maglovitih i hladnih predjela polja teorijske fizike. A štošta iz tog polja utječe na isti taj predvidljivi i bezbrižni život puka. Moglo bi se reći da je taj život predvidljiv i bezbrižan upravo zbog napora znanstvenika, u ovom slučaju fizičara, koji tek eksperimentalnom potvrdom svojih teorija i njihovom primjenom u životu predaju vatru u ruke neupućenih.

Pa ipak pitanje je tko je u toj cijeloj dinamici bezbrižan i predvidljiv, nadobudni znanstvenik specijalist koji neprestano ruje u ništa ili nepoznati netko koji neobavezan prema znanosti i neupućen u misterije jezika znanosti tapka u mraku vrhovne zagonetke zvane život. Oboje, čini se, sjede na istoj stolici.

Božja jednadžba Kaku Michio

Treba li uopće popularizirati znanost? Za Kakua nema dvojbe. O tome svjedoči i njegovo posljednje, recentno izdanje „Božja jednadžba“, podnaslovljeno „U potrazi za teorijom svega“. To je još jedna u nizu knjiga čiji naslovi nose riječi koje sakupljene na kup već mnogo govore o vječitom, drevnom snu znanstvenika: nemoguće, budućnost, um, bog, sve. Sve ove riječi iz naslova Kakuova književničkog niza djelomično upućuju na njihovu graničnu prirodu, u prostoru između popularnoznanstvene književnosti i znanstvene fantastike. Uspijeva li Kaku čitatelju prenijeti svoj entuzijazam, strast, možda čak i svoju fiksaciju? Uspijeva li pak upoznati čitateljstvo s dosezima suvremene fizike?

Prilikom rasplitanja velike priče o fizici Kaku se priklanja strategiji povremenog oživotvorenja glavnih likova čime pokušava izmaći neizbježnoj suhoparnosti koja prečesto prati povijesne preglede znanstvenih teorija.

Većinu sadržaja ove knjige čine povijesni pregledi pojave, razvoja i preplitanja ključnih teorija s područja fizike. Pritom su nositelji spomenutih teorija nizani poput pokemona koje lovimo putem, s krajnjom destinacijom u pokemon ligi čiji je šampion teorija struna. Međutim, i ovdje, kao i u pokemon video igrama, teorija struna kao šampion ne predstavlja nužno najboljeg i najjačeg trenera (teoriju), već je u datom trenutku proglašena šampionom (naravno uz sve zasluge, poštenom borbom), što je titula koja je ipak prijelazna. Sve je počelo s Newtonom i njegovim zakonima gibanja i gravitacije iznesenim u slavnoj „Principiji“. Ili je barem ono pristupačno, prikladno dokumentirano počelo s Newtonom. Sigurno da je potraga za teorijom svega počela mnogo prije, u ishodištu čitavog razumljivog logosa, antičkoj Grčkoj. Kaku je dobar u isticanju paralelizama i odavanju počasti zaslužnicima, primjerice Demokritu i Pitagori kao indirektnim rodonačelnicima dviju struja teorijske fizike, jednoj kojoj svijet nalikuje nakupini točkastih čestica i drugoj kojoj je svijet shvatljiv u okviru matematike vibracija, a koje su tek nedavno sljubljene u kvantnoj mehanici i standardnom modelu. Uz to, prilikom rasplitanja velike priče o fizici Kaku se priklanja strategiji povremenog oživotvorenja glavnih likova čime pokušava izmaći neizbježnoj suhoparnosti koja prečesto prati povijesne preglede znanstvenih teorija.

Ono što bi uredno mogli pronaći i na wikipediji, makar ponešto raspršeno i u opširnijem izdanju, ovdje je ipak korisno umetnuto u priču u kojoj se nižu komične i tople scene poput one u kojoj Richard Feynman u Caltechovom dizalu Johna Schwarza podbada pitanjem: „I, Johne, u koliko si danas dimenzija?“ ili one u kojoj se Einstein i Schrödinger s jedne strane i Bohr i Heisenberg s druge na slavnoj šestoj Solvayevoj konferenciji za fizičare 1930. godine sučeljavaju poput kakvih titana, i u čija su usta iz Kakuova pera uvučene dramatične izjave. Osnova oživotvorenja povijesnog pregleda teorijske fizike pritom je dakako fikciji svojstvena dramatizacija stvarnih osoba. Upitno je koliko se u stvari fizike „gubi“ u sabijanju velike priče u prilično skučeni anegdotalni format, a koliko u nužnom izostavljanju matematičke pozadine svake od navedenih teorija. Bez matematičke pozadine koja je prečesto suviše komplicirana i nevjerojatno opsežna vrlo znakoviti zaključci iz navedenih teorija, posebno iz onih recentnijih poput kvantne mehanike ili teorije struna, djeluju kao plutajući motivi neke bizarne priče.

Rastuća bizarnost izvedenih zaključaka posljedica je rudimentarnosti temeljnog fizičkog i matematičkog obrazovanja koje jednostavno nije dovoljno za potanko razumijevanje suvremene fizike. Što su složenije i slojevitije znanstvene teorije to su uvjetno rečeno udaljenije od običnog laika. Nije zaludu ona ustaljena slika o znanstvenicima koji neobazrivi prema svakodnevici iz svojih bjelokosnih kula posvećeno misle o velikim i važnim pitanjima. Kako bi netko neupućen uopće trebao reagirati na teoretske fizičke pojave proizašle iz standardnog modela, koji objedinjuje opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku, i teorije struna, primjerice na prirodu crnih rupa, horizonta događaja, kvantnog zračenja, crvotočina, putovanja kroz vrijeme, tamne tvari i energije, deseterodimenzionalnog svemira, lažnog vakuuma ili početne supersile? Pa kao na motive iz vrsnih znanstvenofantastičnih djela. Sve je to nešto što do krajnjih granica napreže našu newtonovsku svakodnevicu, naše jednostavno determinirano trodimenzionalno postojanje s optimističkim određenjima. Ta svakojaka određenja u okviru Heisenbergova načela neodređenosti i kvantne teorije postaju tek jeziva svjedočanstva o iluziji kontrole i izvjesnosti.

Naposljetku je određenje vrste ovog teksta stvar povjerenja. Bez matematičke pozadine koja bi bila de facto dokaz začudnih zaključaka čitatelj je dužan vjerovati Kakuu na riječ, dok mu ovaj iznoseći ih dubinski potresa uvriježene spoznaje temeljene na uobičajenoj ljudskoj osjetilnoj percepciji. S druge strane, nepovjerljivost ovaj tekst pretvara u znanstvenu-fantastiku, neku bizarnu priču o opsesiji s mitskim karakteristikama.

Završna poglavlja nekako su uglavljena kao fokalne točke teksta. U oba se, što direktno, što indirektno, izlažu moguće reperkusije zaključaka suvremene teorijske fizike na svakodnevni život pri čemu Kaku s pravom piše uglavnom o učinku filozofske prirode, a ne o nekom revolucionarnom tehnološkom napretku koji je pratio kvantnu teoriju. Kao što je već spomenuto, ustaljena slika svijeta duboko je potresena idejom o vibracijama struna koje povezuju naizgled nepovezive elemente ili idejom o opažanju koje uvjetuje postojanje, izvan kojeg svaki objekt postoji tek kao zbir mogućih stanja. Tu se radi ipak o nečemu što se ne može eksperimentalno potvrditi zbog tehnologijskog kaskanja za matematičkom spekulacijom. Matematika je suvremenoj teorijskoj fizici počesto jedini instrument promatranja, uz naravno još i nezgrapne akceleratore čestica. 

Bez matematičke pozadine koja bi bila de facto dokaz začudnih zaključaka čitatelj je dužan vjerovati Kakuu na riječ, dok mu ovaj iznoseći ih dubinski potresa uvriježene spoznaje temeljene na uobičajenoj ljudskoj osjetilnoj percepciji. 

Uz to, u završnim poglavljima glavni kandidat za teoriju svega, teorija struna, suočena je s prigovorima i kritikama. Pritom se Kaku služi pojmovima simetrije, ljepote, istine i boga približivši se sasvim filozofskom načinu razmatranja. Nije ni čudo s obzirom da je jedan od najčešćih prigovora teoriji struna eksperimentalna neprovjerljivost. Sudeći po logističkim problemima, tako će ostati još neko vrijeme, a strune će biti održive jedino u okviru matematičke simetrije.

Dok se približava vječnim pitanjima smisla postojanja i boga Kaku zadržava potrebnu staloženost. Nije se odao privlačnoj totalizirajućoj negaciji postojanja onome što nije dokazano već zauzima suprotan stav, priznavši mogućnost postojanja onome što nije dokazano ili ubrojčeno. To je jedna finoća koja proizlazi iz skrušenosti prema pitanjima izvan dohvata znanosti. Prema Kakuu bi potencijalno ostvarenje teorije svega moglo imati najveći utjecaj na misao i na ljudski um. Pa nekako se čini da već postoje očiti paralelizmi, primjerice između postmodernističke filozofije i načela neodređenosti ili pak Aristotelova učenja o aktualnom i potencijalnom i kvantne teorije. To su paralelizmi u istoj logici uma, nije zaludu često oslanjanje na misaone eksperimente prilikom objašnjavanja suvremene teorijske fizike.

Znanost, pa tako i teorijsku fiziku treba govoriti, izražavati riječima, misaonim eksperimentima, popularizirati u priči, mitu, čemu već, a ne je pustiti da se iscrpi u tehničkom jeziku. Inače se dovodimo u opasnost zaborava riječi u prostoru kojem je zapravo jedina popudbina matematička formulacija, i u kojem superračunalo, kao u slavnom književnom primjeru, izbacuje broj 42 kao ultimativni odgovor na sva zamisliva i nezamisliva pitanja. Raslojavanje čovjeka, što je krajnja svrha sve znanosti, proces je nezamislive duljine i složenosti. Uzgred budi rečeno, što bismo mi s teorijom svega, ili s tim brojem 42? Dok ovom pitanju ne nađemo odgovor teorija svega bit će vidljiva, ali uvijek izvan dohvata, poput voćke i vode Tantalu.

Michio Kaku

Božja jednadžba : U potrazi za teorijom svega

• Prijevod: Matija Pospiš
• Planetopija 01/2022.
• 176 str., meki uvez
• ISBN 9789532574920

Slavni fizičar i futurist Michio Kaku, u svojoj novoj knjizi 'Božja jednadžba' daje povijesni presjek najvažnijih teorija koje su odredile naš današnji način života i tehnološki napredak, i predstavlja najnovija istraživanja, teoriju struna i multiverzuma koja pokušava objediniti sve što znamo i odgovoriti na pitanje na koje već tisućama godina tražimo odgovor: Od čega se sastoji svijet?