Milan vs. lancuni

Upućeni ljudi vele da se upravo sada, dok ovo čitate, u Kini odvija najveća ljudska migracija u povijesti. U desetak godina otkako je počeo kineski "crveno-kapitalistički" bum, oko tristo milijuna ljudi preselio se iz mahom ruralne središnje Kine u zahuktale gradove nove ekonomije na južnom i istočnom morskom obodu.

Nekom tko je čitav život proveo u stabilnom i sređenom društvu, ova milijunska seoba s grude zemlje na velegradski asfalt mora jamačno zvučati kao nadrealna apstrakcija. Nama, međutim, ne. Isti ovaj proces koji danas u Kini svijet promatra s nijemom, zapanjenom nelagodom - taj isti je proces prije nekoliko desetljeća prošla generacija naših očeva. Baš kao Kina danas, Jugoslavija je pedesetih i šezdesetih bila poprište ekonomskog buma pod totalitarnim kišobranom, ali i poprište velike seobe s krša i ilovače na gradski asfalt. Broj demografskih nula, dakako, nije isti kao u Kini - ali, proces je isti: više milijuna Hrvata i Jugoslavena napustili su od 1950. do 1970. godina svoje ruralne postojbine po otocima, močvarama, kraškim poljima i oranicama, i uselili u solitere nove ekonomije dimnjaka.
 
"Baby boom" tih godina stanovništvo je Jugoslavije udvostručio, a gradove pak udeseterostručio. Split, Sarajevo, Podgorica ili Niš do tog "velikog marša" bili su mali provincijski gradići - planska ih je privreda odabrala za regionalne centre, a ekonomski bum "nakitio" tustim grozdovima betonskih katnica koji su udomljavali industrijsku radnu snagu. Žuljeviti život na zemlji cijela je jedna generacija odmijenila titoističkim "new dealom": neboder, tvornica, neboder, a onda petkom na selo.

Ta priča velika je hrvatska civilizacijska priča - to je naš nacionalni bildungsroman, velepriča koju, međutim, nisu opisali ni hrvatski romansijeri, ni filmaši, ni TV serije. Opisali su je zato anonimni tvorci viceva. Vicevi o seljacima koji se nađu u čudu pred novotarijama urbaniteta u bivšoj su državi bili jedan od najomiljenijih vicotvornih žanrova. Znate već taj podžanr šala: Mujo opere jabuke u WC školjki, pa povuče vodu. Kad jabuke odu nadolje, ode do donjeg susjeda da ih pita natrag. A susjed mu Stipan onda veli: "Jel, a kaš ti meni vratit roletu koju sam ti poslo jučer?"

Heroji jugoslavenskog malograđanskog humora bili su upravo likovi iz ovog vica. U raznim krajevima, zvali su ih različito: vlaji, dotepenci, grobničani, roling stounsi, bosanci, čefuri. Oni su bili tipski antijunaci zapadnobalkanskog humora. Oni, koji ne staju pred pješačkom zebrom, koji bacaju uokolo otpatke i parkiraju auto u parkiću. Oni, koji ne znaju gdje je Markov trg, koji na balkonu drže kokoše, a vikendom idu u svoja mitska ishodišta: u Zagoru, u Bosnu ili na Baniju.

Dvadeset godina poslije, svijet u kojem živimo podosta se promijenio. Surih dimnjaka više nema, industrija je propala, a neboderima se oljuštila žbuka. Bivši plavi ovratnici prodaju na pazariću turske trenirke, ili su se povukli u vikendice i tamo se vratili djedovskom poslu - okopavaju pome, salatu i raštiku. Cajke su odavno ušle u grad, na Jelačić placu vesela ekipa pleše narodno kolo, a Friščić i Pankretić sa šest milijardi selo kane pretvoriti u diznilend. Između grada i sela, iskreno, teško je više povući razdjelnicu, jer dominantni hrvatski ekosistem ionako je postala suburbija, prirodni križanac jednog i drugog. To su one kuće od neožbukane cigle i blokete što se gnijezde uokolo Zagreba, Splita ili Šibenika: spoj kokoši i tramvajskog pokaza, malo selo malo grad, jedina od povijesnih sinteza koje je Franjo Tuđman sanjao, a koja mu je doista uspjela.
 
Čovjek bi rekao da u tom novom svijetu nema previše svrhe drviti po urbanitetu i vladajuću većinu pozivati na red. Ali, ipak ima ljudi koji misle drukčije - a jedan od tih ljudi je, pazi, od svih on - Milan Bandić. Grad Zagreb, naime, obznanio je kako namjerava uspostaviti nova pravila o komunalnom redu koja će dati kudikamo veće ovlasti komunalnim redarima. Nova, bandićevska "law enforcement" agencija bavit će se tako raznim oblicima neurbanog ponašanja, među kojima su - navodi se - divlje metnuti klima uređaji, satelitske antene i - rublje koje se suši na terasi.

Protiv rublja koje se suši na ulici nešto je ranije bespoštedni rat najavio čak i Split, što je pak apsurd svoje vrste. Tiramoli i lancuni, naime, ključni su sastojak nekih petsto-šesto hitova sa splitskog festivala, i komunalni prizor koji vjerojatno najčešće ovjekovječuju kamere japanskih turista. Pa ipak, lancuni na štipaljkama platit će buletu napretku, u križarskoj borbi protiv deurbanizacije i komunalnog "folka" oni su predstraža koju se prvu napada.

Moram odmah reći, nisam uopće protiv komunalnog reda. Ne bi mi uopće bilo mrsko da netko uvede reda u klima uređaje, koji su sami po sebi amerikanizacijska podvala. Ali, moram priznati da mi se čini cinično da se križarska vojna protiv popucala urbaniteta počinje voditi tako što će komunalni CSI smicati s balkona rublje i uklanjati s krovova antene. Mujo, Haso i Stipan, antijunaci socijalističkih viceva, ponovo su, čini se, prva meta. Oni su ti mesopusti i krnje koji na balkonu drže plinsku bocu i ražalovani bicikl, oni su zazidali lođu da dobiju osam kvadrata više, oni su prisvojili zajedničku praonu i u kamarin pohranili kiseli kupus pa smrdi. Isti oni bad guys nokata crnih od zemlje, koji su služili javnoj poruzi tamo 1976., vratili su se, eto, reciklirani da ih nanovo šutiramo.
 
Nije da je branim "našeg čojka" i nije da nije zaslužio. Ali, one koji slavodobitno kliču novoj krusadi protiv "seljačina" pokušao bih podsjetiti da se od 1976. kontekst ipak malo promijenio. Ako su Jose i Stipani naše dične gradove pred trideset godina "napadali" kokošima na balkonu, u dvadeset tranzicijskih godina "artiljerija" kojom se naši gradovi buše ponešto je podebljala kalibar. Danas hrvatske urbane provizorije ne napada više Titov seljačić s noktima od zemlje. Danas ih napadaju šlank frajeri s Hugo Boss odijelima, napadaju ih developeri, banke, korporacije i biznis. Oni su ti koji cijele kvartove ruše u ambis, siluju urbano planiranje, koji peglaju spomenike kulture.
 
Bilo koji hrvatski načelnik, pogotovo Bandić, morao bi borbu za "komunalni red" početi od toga, a ne strogoću trenirati na untervešu i satelitskim pjatima. Mali nered je proizveo veliki. Ali, veliki nered sada je tu. On ne ugrožava naše "zapadnjačko" samopoštovanje. On ugrožava našu budućnost.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )