Milana Vuković Runjić : Demoni i novinari
Milana Vuković Runjić, spisateljica, nakladnica i kolumnistica, autorica je koja iza sebe ima dvanaest proznih i poetskih naslova, magisterij književnosti, jednog uredničkog Kiklopa i svojevrstan "celebrity status" koji je, dakako, proizašao ponajviše iz njezinog medijskog djelovanja i kolumne "Seksopolis" koju je godinama ispisivala na stranicama tjednika "Globus". Njezini romani i zbirke priča koji su se pojavljivali u za naše uvjete ubrzanom ritmu, na neki su način ostajali "sa strane" od glavnih struja i dominantnih proznih modela, više kao neke književne iznimke koje popunjavaju šaroliki zemljovid hrvatske nove proze, a manje kao opus na koji se valja referirati kad se govori i piše o proznoj suvremenosti.
Premda njezinu prozu obilježava visok stupanj pismenosti, suptilni humor i suvereno pozivanje na književne i umjetničke reference, ona je uglavnom čitana kroz, često i pogrešno, sito i rešeto "ženskog pisanja" i literarnog poigravanja, dok su se za to vrijeme neki drugi pisci bavili "velikim i važnim" temama. Vuković Runjić, naime, jedna je od rijetkih autorica mlađe generacije koja se nikada do kraja nije prepustila stvarnosti i njezinoj tematskoj podatnosti, zarazila "stvarnosnom prozom", već je uvijek, čak i kad piše o posvemašnjoj realnosti, ostavljala propusne granice za zrnca fantastičnog i čudesnog, kao i isprepletanje raznih žanrova, te pisanje o sebi bez čvrste autobiografske determiniranosti teksta.
Poigravanje svim tim elementima, kojima se uvijek dodalo i promišljanje o samom činu pisanja, rezultiralo je lepršavošću njezine proze koja se samo prividno činila jednostavnom i koketnom, premda se iza te nonšalancije krilo mnogo više od onoga što je recentna kritika u njezinim knjigama prepoznavala.
Novi roman "Demoni i novinari" u tom je smislu svojevrstan zaokret, vjerojatno i posljedica nezadovoljstva opetovanim pitanjima vezanim uz njezino pisanje - "A gdje je tu naša stvarnost?", jer se u njemu autorica uhvatila u koštac s temom koja se u raznoraznim formama javnog, privatnog i tračerskog dijaloga u posljednje vrijeme, s razlogom, nametnula kao jedna od najpotentnijih. Dakako, riječ je o novinarstvu, njegovom modificiranju, urušavanju i novim oblicima funkcioniranja u okrilju korporacija, privatnog kapitala i prevlasti vizualnog nad tekstualnim.
Nova novinarska paradigma koja je tako bolno prodrla i u naše krajeve, pa se ruku pod ruku s recesijom kao fenomenalnom izlikom za sve i svašta, pretvorila u vlastitu žutu karikaturu s tragičnim prizvucima otkaza, ukidanja rubrika i marginaliziranja svih ozbiljnijih sadržaja, osobito ako pripadaju domeni kulture, postala je jednom od top-tema intelektualnih krugova, ali i novog Milaninog romana.
"Istinita priča o redakciji u recesiji" zapravo ne funkcionira u potpunosti kao roman, ona je negdje na rubovima zametka romana o glavnoj junakinji, novinarki, koja se više ne snalazi u novim redakcijskim i korporacijskim uvjetima, eseja koji se za autoricu tipičnim ležernim stilom bavi razotkrivanjem tog "fenomena" i zrnaca – ponovo - fantastičnog koje dovodi u vezu novinarstvo i demonologiju, novinare i demone.
Roman prati glavnu junakinju koja je u okrilju Korporacije, iz tjednika "Global" premještena u dnevnik "Jutarnju zvijezdu" (svaka sličnost s dobropoznatim epehaovskim tiskovinama je, dakako, namjerna) i tamo tijekom nekoliko ljetnih mjeseci pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem, odnosno ugledati vlastiti tekst u novinama, pa makar i "kastriran" do neprepoznatljivosti.
Ono što "Demone i novinare" čini atraktivnim romanom, naravno, ne tiče se razotkrivanja samog sustava novinarstva u korporaciji, već toga da on na neki, čak vrlo izravan način, funkcionira kao "roman s ključem" u kojem su pojedini likovi i njihove korporacijske sudbine skrojeni prema postojećim stvarnim "modelima", što je s jedne strane zabavno poznavateljima te scene (u onom voajerskom smislu – "gle kako je opisala XY-a"), ali s druge djeluje više kao trač, a manje kao roman koji se bavi ozbiljnim fenomenom i problemom. Vlasnik, smijenjeni i novi glavni urednik, urednici i njihovi pomoćnici, novinari, svi su oni dio korporacijskog žrvnja u kojem padaju naklade, dobivaju se otkazi i produciraju tekstovi za "konzumente gluposti", sustava u kojem se junakinja više ne snalazi bez pomoći demonologije, premda i dalje silno želi u njemu sudjelovati.
Vrlo prepoznatljivo i ovdje se čitaju zrnca autobiografskog i njima se čitatelj ne može othrvati, pa čitavo vrijeme na roman gleda kao na "njezin obračun s njima", čak i kad u njemu prepoznaje situacije koje ga i samog diraju prilazi tekstu kao vrlo privatnoj priči. U ovom romanu autorica očito nastoji što više koketirati sa "stvarnosnim" temama, pa u nekim dijelovima romana pronalazimo i opservacije o ostavci premijera Sanadera, ljetnoj top-temi Radeljak-Lambaša, premijerki, pa i predsjedničkim izborima koji u vrijeme pisanja romana tek predstoje. Ti su dijelovi u samoj kompoziciji romana bespotrebni (dapače, i pogrešni u onom dijelu u kojem se tiču prognoziranja izbora predsjednika!) i funkcioniraju kao čudno postavljeno izravno uvođenje zbilje u literarni tekst.
Uz pohvale više nego potrebnom razotkrivanju fenomena novinarstva danas, kao književne teme, kao i činjenicu kako će u ovom romanu neki baš "guštati" jer će prepoznavati stvarne osobe i situacije, ipak se ne može oteti dojmu kako je Milana Vuković Runjić više pisala o sebi (i zbog sebe), nego o današnjem novinarstvu i njegovim posljedicama na "zdravlje nacije". To je tema koja, ipak, u nas još uvijek čeka svoje literarne varijante, kakve je u nekim drugim zemljama, u raznim oblicima i žanrovima, već itekako doživjela.
Milana Vuković Runjić : Demoni i novinari : Istinita priča o redakciji u recesiji
Vuković & Runjić, Zagreb 2010.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )