Military konzalting

I u nas je, ako se sjećate, počelo s nogometom. Počelo je tako što su se susrele dvije najjače ekipe iz dva glavna grada konfrontiranih naroda. Počelo je tako što su jedni ultrasi vrijeđali druge, pa drugi prve, a onda su jedni od njih počeli bacati letve i rakete. Potom su oni drugi provalili u teren, pa ih je policija stala tući, pa onda i oni nju. Tako je to bilo tog kasnog proljeća 1991., a koji mjesec potom isti ti klinci su ratovali, ali sad već ne više pajserima i bovanima, nego bojevim punjenjima. Rezultate - znamo. Još ih, naime, iskopavamo iz ovlaš zatrpanih rovova, mungosi ih još pincetom vade s oranica i proplanaka.

Rat Srba i Hrvata, dakako, nije počeo zbog nogometa, ali je počeo na stadionu. I to je nešto što ne bilo loše da znaju dva nama susjedna naroda iz (u Hrvatskoj toliko mitologizirane) Srednje Europe. Jer ta dva naroda - a riječ je o Slovacima i Mađarima - počeli su ovog tjedna brusiti riječi, boksere i oštrice upravo zbog nogometa i upravo zbog stadiona.

A sve je počelo ne na nekom velebnom metropolitanskom stadionu, nego u južnoslovačkom pridunavskom gradiću Dunajska Streda gdje je slovačka policija čestito prebila navijače koji su slučajno bili lokalni manjinci, Mađari. Ono što je počelo na okuci, uskoro se pretvorilo u opasnu “sigurnosnu situaciju” u kojoj su nogometni ultrasi i miltantne uniformirane družbe blokirale granicu, sastajali su se hitno kabineti, a premijeri upriličili blic susret na najvišoj razini. A sve se to događalo ne na brdovitom Balkanu, toj “prijezira vrijednoj” domeni ćevapa, narodnjaka i Srba, nego baš u srcu Mitteleurope, podunavske mitske zaherice koju Hrvati obično zazivaju kao uskraćeni im Edenski vrt.

U Bratislavi sam bio samo jednom, prije nekoliko godina. Znam neke ljude kojima se nije svidjela, ali moj je dojam bio drukčiji. Glavni grad Slovačke dinamična je i vesela metropola uronjena u ravničarske vinograde i socijalističke tvorničke ruine. Puna je isusovačkog baroka, samostana i zavijenih srednjovjekovnih ulica, pa kad još naiđete na na trg gdje na štandu prodaju kotlovinu i kuhano vino, točno vam se čini da ste u predbožićnom Zagrebu. No, ima još nešto po čemu su nam sjeverna braća bliska: po strahu i “ljubavi” spram većeg susjeda.

Barem u ono doba, Slovacima su Mađari bili opsesija: nakon treće rečenice, čestit bi se književni svijet prešaltao u žargon zabrinutih bardova i stao kuditi zločestu manjinu koja neće učiti slovački jezik, ide u svoje škole i maše svojim stjegovima. Ne bih htio da se ovo shvati kao kuđenje Slovaka: uopće ne sumnjam da je manje-više tako bilo i s one druge strane te da je s južne dunavske obale bilo “dvosmislenih signala”. A kad se sve skupa zbroji i oduzme, imali ste lijepu malu međunacionalnu napetost. Red povijesti, red otete imovine, malo manjinskih prava, pokoji populistički demagoški vođa i eto nas na našem - smijem li sad uopće reći “balkanskom”? - terenu. Ima li tu išta što nam nije i predobro poznato?

Ono što je u toj slovačko-ugarskoj priči neobično je ovo. Ugari i Slovaci, naime, tehnički gledano nikad nisu ratovali. Mađarska je zaista bila slovačka vladarica, ali prestala je to biti kad i horvatsko-slavonska - dakle 1918. Slovaci (za razliku od nekih) nisu etnički očistili mađarsku manjinu. Slovaci nisu ogulili imovinu desecima tisuća sirotana, nego popelješili desetak zamkova mađarskoj feudalnoj oligarhiji. Na koncu konca - obje te zemlje nisu više u “tranziciji” - tom neopipljivom metafizičkom limbu. One se nemaju što više “normalizirati”. Obje su u Europskoj Uniji, obje su u bolja doba nazivane “dunavskim tigrovima” i dobivale petice u briselskoj školici. A opet - dosta je bila jedna jedina utakmica što je pošla naopako, da sav arsenal nacionalno-militantnih budalaština ispliva na vidjelo. Ako je to tako - čemu se onda imamo nadati mi?

Kad kažem “mi”, mislim na ova četiri naroda i države što se kupaju u pacu “zajedničkog-a-ne-istog” jezika. Jer, za razliku od Slovaka i Mađara mi jesmo ratovali, više puta i k tomu nedavno. Naše konvivence 1918. nisu prestale, nego nastale. Kod nas se bogme jesu čistile nacionalna manjine, a u manjoj ili većoj mjeri to su radili svi. Kod nas su čitave milijunske vojske ostajale bez imetka, a te vojske uključujuću i Vukovarce i Hrvate iz Hrtkovca ili Vareša, Bošnjake iz Stoca, ali i oficire s Blatina i ruralne Srbe iz sektora Jug.

Mi svi skupa još nismo pod plaštom Velike Mame Iskupiteljice, a osim nas Hrvata drugi joj nisu ni blizu. Mi se za razliku od Slovaka i Mađara i jako dobro razumijemo, ali “dobro razumijevanje” ovdje je dvosjekli mač: “dobro razumijevanje” znači da možete čitati Krležu i Crnjanskog, ali i da dobro razumijete uvredljivo skandiranje s okuke. To je naša blagodat, ali ispada i prokletstvo.

Mali dunavski rast naših sjevernih susjeda nije dakako imao mrtvih, ali imao je povrijeđenih ponosa, uniformi, stjegova, postrojavanja i batina koje će se pamtiti. To možda jest bio mali, operetni rat, ali on pokazuje kako nacionalizmi, zlopamćenje i historija podgrijana na špiritijeru ne nestaju onog časa kad vas u maternicu primi Ona za koju mi mislimo da je teološki Kraj povijesti. Da je to tako, uostalom, pokazuje i slovensko-hrvatski komični “rat” na sjevernoj obali Istre. Sjećam se kad su se stvari prvi put zakuhale zbog Jorasa. Najednom su se uz Dragonju počeli grupirati neki intelektualci i pisci, a među njima i stari poeta Dane Zajc.

Tog Zajca sam čitao kao student: nije bio loš pjesnik, pisao je neko metafizičko pjesništvo puno astralnih tijela, primarnih elemenata, sunaca, zemlji i voda. Kad se takav lirski hermetist koji piše o nebesima premetne u protoratnog huškača, onda vam se najednom razbistre neke stvari. Odjednom shvatite; mora da su mnogi učeni ljudi u Ljubljani, ali i u Bratislavi i Pešti, zavidjeli svoj hrvatskoj i srpskoj “braći” iz Francuske 7 i Jelačićeva placa 7. E, da nama hoće sad pasti jedan rat, mislili su valjda. Sjajno bi to bilo, recitirati na tenku, opjevati pobjede, lirski žaliti žrtve. Rat je idealno stranje za lirike, oni onda postanu bardovi, kolumnisti, ideolozi, a kojem se zalomi da postane i ratni vođa.

Ono što mi ovdje jedino imamo kao prednost to je što - znamo posljedice. Znamo, jer smo im ovog utorka polagali vijence, jer ih Mungosi pincetom čupaju iz zemlje. To znanje je znanje nastalo iz gorke berbe, ali opet je znanje.

Lijepo smo naučili kako to biva kad se astralni pjesnici zaigraju “metaforama”, kad se na stadionu počne igrati drugi sportovi, a bijesni se klinci počnu klatariti uokolo u “military looku”. Toliko smo tog znanja skupili, da bi ga drugima mogli prodavati kao konzalting.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )