Ministri, šverceri, bleferi

U ratu je na Brdima bio kafić gdje se kartalo u veliki novac. Šverceri, zelenaši, krupniji obrtnici, gdjekoji advokat, gdjekoji ubojica, okupljali su se nekoliko večeri tjedno u stražnjoj sobi i kockali do zore, nekad i dulje. Nije to bilo prijateljsko okupljanje, srdačno i raskalašno muško druženje uz karte. Nikakva muzika nije svirala i nitko nije pričao o ženama, nogometu ili politici. Čak je bilo i neumjesno, kockare je živciralo ako bi tko počeo razgovor o nečemu drugom osim pokera. Neka tiha strava i grč sve vrijeme su lebdjeli pod duhanskim dimom.

Jedan idiot iz Supetra, pričalo se u gradu, tu je u jednoj noći izgubio trokatnicu sa šest apartmana i restoranom u prizemlju. Često bi netko došao automobilom, a kući se vratio gradskim autobusom. Nekoliko se puta i zapucalo na neasfaltiranom parkiralištu ispred kafića, a jednom je netko ranjen u bedro.

Ni za život ni za imovinu tih godina nitko vam nije mogao jamčiti. U hirovitim ratnim prilikama moglo se izvrsno zaraditi, ali si morao biti veoma oprezan. Švercerski imetci, brzo stečeni na nafti, oružju, heroinu, cigaretama i humanitarnoj pomoći, još su brže mijenjali vlasnike. U stražnjoj sobi neuglednog kafića milijuni su prešli iz ruke u ruku.

Skoro svaku večer tamo je bio jedan Luketić, Pinjol su ga zvali. Ako je taj imao kakvo građansko zanimanje, nitko nije znao za njega. U Splitu se pojavio godinu ili dvije pred rat, netko je rekao da je došao iz Švedske. Kratko se vrijeme motao s hosovcima. Nešto je mučno, zmijsko bilo u njemu. Visok, ispijen i rošav, u košulji zakopčanoj do pod grlo, s bradicom, nekakve neugodne, izazivačke naravi, ali kao kockar uvijek promišljen i hladnokrvan. Rijetko koju noć završio bi s gubitkom. Sve je redom derao, ne propuštajući pritom ružno ponižavati suigrače.

“Pinjol, oprosti, ti si uzeja dvi karte?“ upitao bi ga netko neoprezno.

“Što ne pratiš igru, pizdo glupa“, kazao bi on prezirno, skoro s gađenjem.

Taj nije mogao složiti rečenicu da ne uvrijedi nekoga, pa i starijeg. Čovjek bi mu mogao otac biti, a on ga zove majmunom ili govnarom. Divlji i bešćutan, pretjerano i za okrutni svijet kocke, desetke njih je unesrećio i činilo se katkad da mu sam novac nije tako važan, koliko mu je bilo slatko drugome nanijeti zlo. Ponižavao je, napokon, i one s kojima nije igrao i od čijeg vrijeđanja nije mogao imati baš nikakva računa.

“Slinavi, daj mi kratku kavu i Martel“, rekao bi, na primjer, Stipi, momku od kojih dvadeset pet, dvadeset sedam, što je po danu vozio bager u nekoj građevinskoj firmu, a noću posluživao na pokeraškim seansama, nosio pića, odlazio po cigarete i sendviče i u prednjoj sobi, kod šanka pazio da ne upadne tkogod nepoželjan, a sve za deset ili dvadeset maraka koje bi mu svaki kartaš na odlasku ostavio. Luketić je uvijek grintao zbog te napojnice, nekoliko puta tobože je i zaboravio dati, a Stipu je zvao samo jednim imenom. Slinavi.

“Jesan ti reka bez krastavaca, krv ti slinavu jeben!“ opsovao bi nezadovoljno rastvarajući sendvič.

“Ajde, prestani se više iživljavat nad momkon“, rekao bi gdješto netko iziritiran Pinjolovim zlostavljanjem poslužitelja. Nekoliko puta Stipe je čak djelovao tako bijesan da se činilo kako će skočiti preko stola i zgrabiti Pinjola za prsi.

Sve do jedne noći, u proljeće, krajem ožujka ili početkom travnja 1993. Nikad u Splitu valjda nije bilo para kao u to doba, kad je krenuo rat između Hrvata i Bošnjaka. Nikad kutija Marlbora, litra nafte i vreća riže nisu bili skuplji. Heroin i ukradeni auti samo što s policijskom pratnjom s upaljenim rotirkama nisu prelazili granicu.

U kafiću na Brdima ukazao se tih dana jedan švercer iz Širokog, čak i nekakav ministar ili zamjenik ministra u Bobanovoj vladi, Skoko se zvao, krupniji tip u Armanijevu odijelu, naoko dobroćudan, svima se smiješio, ali je znao igrati poker. Jedne je noći jednom sinjskom mesaru uzeo preko dvadeset tisuća, ucvilio jednog doktora za pet, šest, a i Luketića operušao za više od tri.

No, kad je došao desetak dana kasnije, Pinjol mu se krvavo osvetio. Istresao iz njega gotovo petnaest tisuća maraka, u lice mu se kreveljeći i podjebavajući ga. A tip ništa. Samo se osmjehuje i namiguje.

Tek pred jutro, kad su svi otišli, kad se ovaj kao vreća svalio u stolicu uz šank, Stipe je vidio koliko je čovjek potresen. Ovaj je dio priče nepouzdan, nitko uistinu ne zna i ne može znati o čemu su razgovarali hercegovački švercer i kartaški potrčko kad su u zoru ostali sami, od različitih sam ljudi čuo različite verzije. Ova što slijedi najviše mi se svidjela, premda, naravno, nije nužno istinita.

“Ajde, svega ti, napravi mi još jednu duplu“, rekao je Skoko spuštajući se na stolicu. “Moram još vozit do kuće.“

Očajno je pokrio lice rukama i neko vrijeme šutio dok je Stipe petljao oko aparata za espresso. Vani se nebo bistrilo, jugo je okretalo na buru.

“Ti ne kartaš?“ upitao je napokon Skoko.

Stipe je niječno odmahnuo.

“Neman ja para za to“, objasnio je spuštajući šalicu na šank. “A ne bi ni zna. Na licu mi se sve vidi.“

“Svima se vidi“, kazao je Skoko. “Nema čovjeka da mu se ne vidi, samo što neki bolje znaju sakrit.“

Zastao je trenutak miješajući šećer u kavi.

“Jesi vidio onoga?“ dodao je glavom pokazujući otraga, u sobu za kartanje.

“Pinjol?“

“Zajeban tip. Prošli put mislio sam da sam ga skontao, a vidiš...“

“Naguzio vas.“

Skoko turobno klimne.

“Oćete nešto oštro?“ upita ga Stipe.

“Neću, rano mi je.“

Stipe je otraga pokupio čaše i ispraznio pepeljare, obrisao stol, složio stolice i otvorio prozor da provjetri sobu, dok je švercer za šankom vrtio u glavi film od prethodne noći. Stipe se vratio i uhvatio prati čaše. A onda u jednom trenutku zastao.

“Kad bi ja vama sad reka jednu stvar...“ počeo je nesigurno i zaustavio se načas. “O Luketiću. Pinjolu. Jednu stvar o njemu, kako ćete ga skontat, šta bi to vama vridilo?“

“Ajde, mali, šta ti znaš...“

“Ja san unazad dvi godine skoro svaku noć ovde“, prekinuo ga je poslužitelj.

Skoko se nasmiješio i pogledao ga lukavo, malo stisnutim očima.

“Pa šta znaš o ovome, kako se zove... Luketić?

“A šta to vama vridi?“

“Nemam pojma, možda ne vridi ništa, a možda... Ko zna?“

“Je li bi van vridilo, šta ja znan... pedeset posto od onoga šta dobijete...“

“Uf, pedeset posto!“ viknuo je Skoko, napola negodujući, a napola se zajebavajući s klincem.

“Pedeset posto ako van rečen Pinjolovu fintu kad blefira“, nastavio je Stipe samouvjereno.

“Mali“, zaustavio ga je Skoko ozbiljno, “ako je to što mi kažeš stvarno, ako funkcionira, to vridi...“, zamislio se na trenutak pa dodao: “Trećinu. Trećinu svega što uzmem od njega je tvoje.“

Stipe je zamišljeno klimnuo, a onda pogledao ovoga i otkrio mu.

“Pinjol, kad blefira, to niko ne zna, ni on sam nije svjestan toga, jezikon lizne po gornjin zubima. Ali, ne otvara usta. Morate pažljivo gledat, samo mu se usne na trenutak podignu. Ovako...“ rekao je kartaški poslužitelj pokazujući blefersku gestu šverceru i visokom dužnosniku Vlade Hrvatske Republike Hercegbosne, a ovaj je kazao...

“Znaš šta, sad bi isto moga popit nešto oštro.“

Pinjol, kad blefira, jezikon lizne po gornjin zubima. Ali, ne otvara usta. Morate pažljivo gledat - samo mu se usne na trenutak podignu
Iduće noći podigla se velika bura, divlja oluja što je nosila krovove, prevrtala aute, kršila stabla i ulične svjetiljke. U stražnjoj sobi okupili su se njih petorica, jedan autoprijevoznik sa Sirobuje, jedan što je držao disko u Kaštelima, primarijus Maras, Pinjol i Skoko. Krenuli su kartati oko jedanaest i u prvih sat vremena, uobičajeno, nije bilo većih uloga, nitko nije znatnije ni dobivao ni gubio. Hercegovac je pažljivo gledao Pinjola i u jednom malenom trenutku, prije nego će ovaj podići ulog za petsto maraka, uočio kako je liznuo zube i usne mu se od toga nakratko ispupčile. Skoko ga je pratio. Pinjol nije imao nego par osmica.

Oko jedan kamiondžija je imao napad gihta i napustio društvo. Malo kasnije odustao je i primarijus. Pinjol je bio na dobitku oko četiri tisuće, a Skoko je gubio nekoliko stotina, kada je u jednoj partiji, malo prije dva sata ujutro, Pinjol odjednom drsko podigao ulog za dvije tisuće maraka. Onaj iz Kaštela je bacio karte, a Skoko je pogledao tri dečka u ruci, platio i podigao za još tisuću i po, osjećajući kako mu dolazi ono poznato slatko uzbuđenje zbog kojega ljudi sjedaju za kartaške stolove.

Krv se u njemu lagano uspinjala pa je zastao nekoliko trenutaka plitko dišući, umirujući se i pažljivo gledajući suparnika. Pinjol mu se zločesto nacerio. Onda još jednom pogledao karte i iza skupljenih usana zamišljeno liznuo gornje zube. Izazivački je pogledao Skoku, platio njegovih tisuću i po i dodao tri. Više od trinaest tisuća maraka je ležalo na sredini stola.

Skoko je platio i ove zadnje tri.

A Pinjol nije imao ništa. Ni jedan jedini usrani par.

Stipe, koji je baš u tom trenutku ušao s rundom pića, nehotice se osmijehnuo, a Luketiću to nije promaklo.

“Šta se ti, Slinavi, smiješ?!“ prasnuo je divljački.

“Nemoj se na momka istresat“, rekao je Hercegovac zaštitnički, skupljajući dobitak. “Ako ti gubiš, nije to njegov problem.“

Već je gotovo bilo četiri ujutro. Kaštelanin je davno bio odustao od igre, no ostao je kao djelitelj za stolom, a Pinjol je gubio dvadesetak tisuća. Nitko ga dotad nije bio tako ogulio. Bio je bijesan i sve se teže kontrolirao.

U jednoj partiji promijenio je tri karte, dvije pa jednu. Ovlaš je povirio što je dobio i jedva primjetno liznuo gornje zube. Pogledao je prezirno Hercegovca, kao što bi pogledao u zahodsku školjku poslije velike nužde, i izbrojao petnaest tisuća maraka. Skoko je zapanjeno podigao obrve.

“Ajde, dođi“, zovnuo ga je Pinjol. “Ajde, konju, dođi.“

A Skoko se nasmijao kao da je ovaj upravo ispričao vic, platio mu petnaest, pogledao ga još jednom veselo, i dodao jednu, dvije, tri... trideset tisuća. Pinjol se nakezio.

“E, baš dobro“, rekao je. “Danas san ionako mislio ranije poć leć.“

Virnuo je još jednom karte i ponovno nesvjesno jezikom taknuo zube pa iz džepa kožne jakne izvukao svežanj ganc novih, svježe otisnutih novčanica od tisuću maraka, s likovima popularnih pripovjedača Wilhelma i Jakoba Grimma.

“Ovde je pedeset“, rekao je nemarno bacajući novac na stol.

Zatim je izvukao još jedan, potpuno jednak svežanj pa bacio i njega.

“Je li se i tebi spava?“ upitao je švercera bezbrižnim tonom, kao da nije upravo uložio sto hiljadarki u jednu partiju pokera.

Kaštelanin je zaprepašteno zurio u pare, Stipe je na vratima sobe stajao skamenjen od užasa, a Skoko se opustio u naslonu stolice. Činio se potpuno sabran, premda mu je srce luđački tuklo, i dugo ništa nije rekao ni učinio. U ruci je držao skalu do kralja. Posegnuo je napokon za džepom sakoa pa i on sasvim polako izvukao svoje zapisivače njemačkih narodnih priča. Platio je ulog i tiho upitao Luketića...

“Šta imaš?“

“Ništa“, rekao je izgubljenim glasom Pinjol spuštajući karte. “Ful. Sedmice i kraljeve.“

Vani je u tom trenutku prasnulo kao hitac. Ujutro će otkriti da je to bura uzdužno rascijepila stablo bagrema, ali kartašima u stražnjoj sobi kafića na Brdima učinilo se kao da se slomila sama duša švercera Skoke iz Širokog. Unezvijerenim je očima on gledao oko sebe, no kartaškog poslužitelja nije bilo na vidiku. Momak kao da je u zemlju propao.

Pinjol je koji mjesec nakon ovoga nestao iz Splita. Mnogo kasnije došao je glas da su ga našli mrtva u nekom rotterdamskom kontejneru. Skoko je krajem devedesetih bio uhapšen i dvije godine boravio u pritvoru Međunarodnog suda za ratne zločine. Oslobođen je zbog nedostatka dokaza za nečovječno postupanje s ratnim zarobljenicima. Nedavno je u nekim novinama rekao da piše memoare u kojima će sve otkriti.

Kartaški potrčko Stipe vlasnik je velikog trgovačkog lanca. Neki kažu da su čuli kako mu je pedeset tisuća maraka s kojima je prije petnaest godina otvorio svoj prvi dućan dao Pinjol Luketić, ali ne mogu se načuditi tome, jer Pinjol Luketić nikad nikome nije bezveze davao pare.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )