Moderni jataci

Održava se
01.01.1901.

Sredinom ožujka hrvatska je javnost sa smjesom prepasti i pikantne znatiželje primila vijest kako je skupina naoružanih kriminalaca opljačkala poslovnicu pošte u splitskom industrijskom predgrađu Kopilica. Tada nepoznati lopovi iz pošte na splitskom ranžirnom kolodvoru opljačkali su 15 milijuna kuna, iznos kakvim nas lutrija mami s televizije, količinu novca s toliko nula da se to bogatstvo čini nekom papirnom apstrakcijom, nečim što ne postoji doista u fizičkoj zbilji.

O "caper movie" scenama na splitskom ranžirnom kolodvoru pričalo se tjedan, pa dva, a onda su ljudi zaboravili i na Kopilicu i na milijune. Sve dok sredinom svibnja lokalna policija nije uhapsila dio vjerojatnih počinitelja. Tek se tada razotkrila prava istina o pošti, istina koja je tek tad izazvala pravu i stvarnu prepast. Pljačka je, naime, već sama po sebi bila intrigantna. Izgledala je kao dio nekog Melvilleova filma, izvele su je okorjele lopuže koje su se međusobno oslovljavale kratkim i zloslutnim nadimcima. Slično kao u Kubrickovu "Killingu", razbojničku bandu činili su grdi profesionalci i domaći pomagači, čija je brbljavost na koncu srušila pješčanu kulu "savršenog zločina".

Cijela pretpriča nalikovala je savršenoj smjesi balkanske predmodernosti i konzumne postmoderne. Kriminalci su se sastajali u neonskoj gužvi Joker šoping centra, a odalo ih je - tako naški - pretjerano laprdanje na mobitel. Skrivali su se po sigurnim stanovima, a domaći jatak gostio ih je pečenim janjetom i pršutom, baš kako su valjda jataci hranili Andrijicu Šimića ili kakvog drugog hajduka kad bi se skrivao od cara i pandura. Ipak, nakon uhićenja javnost nisu zapanjili ni okorjeli pljačkaši, ni pršut i "kil pečena", niti domaći pomagači - "obični susjedi" - koji su novac skrivali na mjestu tako originalnom kao što je bolnička toplana.

Hrvatsku je javnost najviše zapanjilo to što su pljačkašku grupu činili Srbi, a glavni domaći "čovjek na terenu" bio je Jozo Certa, aktivist i (ne)priznati šef Hvidre grada Kaštela. Taj dirljivi primjer obnove bratstva i jedinstva, priznat ćete, i vama je naćulio uši.

Danas, kad Splićani skijaju na Jahorini, Zagreb trešti od folkoteka, a producenti snimaju TV serije u kojima POA i BIA skupa naganjaju atentatore, glupo je uopće ikom propagirati postjugoslavensku suradnju jer je to kao da djecu tjerate da se najedu više kolača. Ali, valja se sjetiti da je pred samo nekoliko godina "regionalna suradnja" čestite patriote tjerala da padaju u afan. Paola Magellija glumci su u Gavelli zbacili prevratom jer je htio praviti koprodukciju s Crnogorcima, Severinu se blatilo jer je za Novu godinu pjevala u Boki, a u razmjerno permisivnoj Rijeci navijači su se iz petnih žila borili protiv toga da za klub brani (dobar) srpski vratar. Ne znam naravno što je u to doba govorio ili nije govorio taj Certa, ali nekako slutim da je morao biti glasan. Puno ih je bilo tada koji su bili glasni i pljuvali pristaše "normalizacije".

"Krv se još nije oladila, a oni bi pivali", grmio je tada netko tko se protivio tko zna više kojem koncertu. U istim Kaštelima veterani su sabotirali koncert Sarajlije Halida Bešlića jer im se nije sviđala "prekogranična suradnja". Samo koju godinu poslije jedan od njihovih ljudi uspostavio je "prekograničnu suradnju" s Palama i tržnicom Arizona, i s bosansko-srpskim pistolerosima napao čestite hrvatske kasirke i listonoše. Nema što, normalizacija je okončana!

A da je "normalizacija" - barem kad je gangsteraj posrijedi - davno okončana zaključio je i poznati BBC-jev novinar Misha Glenny. Ovaj negdašnji ratni dopisnik iz Jugoslavije i autor knjige "Pad Jugoslavije" (usput - čovjek kojeg se u Hrvatskoj nerijetko i kritiziralo) predstavio je u četvrtak preko svog beogradskog izdavača knjigu "McMafia - kriminal bez granica" u kojoj se - kroz poglavlja posvećena gangsterima pet kontinenata - bavi globaliziranim kriminalom u globaliziranom svijetu.

Knjigu koja izlazi na jesen Glenny otvara pričom o dirljivom eks-jugoslavenskom kriminalnom jedinstvu. "Hrvati i Srbi su surađivali, a Srbi i Albanci radili zajedno. Recimo, zajedno su preprodavali heroin", veli Glenny za beogradski B 92, pa dodaje kako je unatoč geopolitici i vjeri glavni pravac oružja za Hrvatsku išao iz Rusije. "Kad se radilo o novcu, nacionalizam je igrao krajnje nevažnu ulogu". Glenny u intervjuu također tvrdi kako je "pravi pokretač rata 90-ih imao malo veze s nacionalnim konfliktom", već ga je nahuškala mafija.

Ovako izložena, dakako, ta je tvrdnja naivno simplicistička i ne razlikuje se mnogo od tvrdnje da se kosovsko priznanje dogodilo zato da bi beogradske cure mogle iz razbijenih izloga popraviti garderobu. Ali, ako u humanističkom mitologiziranju zlih "warlorda" Glenny i pretjeruje, u jednom je u pravu: "loši dečki" frapantno su brzo počeli surađivati, "dobri momci" za takvu su idilu trebali mnogo više vremena. Ako to i nismo znali, znamo nakon Certe.

Neobično? Nije uopće. Jer, povijest postjugoslavenskih veza pokazuje da su granice prvi put olabavile ondje i onda gdje je zamirisao novac. Ne nužno - ilegalni novac. Nekad ratne granice prvi je prešao biznis, tek onda kultura i društvene grupe. Unutar kulture granicu su prvo prešli "pulp" i trivijala - prvo Huljić, pa TV Pink, pa sapunice i sit-comi, da bi "visokoj" kulturi trebalo mnogo više. Zapadni humanistični idealisti pokušavali su "zavađenu braću" miriti filmskim festivalima i koncertima čela, a nisu shvatili da je most sagradio esperanto šunda. Povezivanje zbog novca u poratnoj se nadraženosti podrazumijevalo kao nešto normalno, ljudski razumljivo, "pa-čovjek-hoće-zaradit".

Bezinteresno povezivanje ili povezivanje bez očitog interesa tada se činilo suspektnim, jer se podrazumijevalo da iza njega mora stajati neka jugovićka ideologija. Pritom je važno imati na umu da je takvu "pragmatičnost" stalno poticao i Zapad. Pred Balkancima, Zapad je dugo mahao onim zavodljivim i neuhvatljivim terminom "normalizacija" koji se potom pretopio u isti takav - "provedba reformi".

Obje platforme podrazumijevale su kao ideološki pretekst da novac govori sve jezike. Slobodno trgovanje, liberalizacija carinskih barijera, protok kapitala i roba - to je bio lunapark merkantilnih čudesa koji je trebao Balkance izliječiti od njihovih atavističkih, šovenskih i mitomanskih mušica.

Zapad je govorio i još danas govori postjugoslaviji: "mislite na biznis, a ne na povijest i krv". Stoga se glupo sad iščuđavati što srpski gangsteri prodaju hrvatske pištolje u Danskoj, a Srbi i Hrvati skupa dilaju dop i šit u Frankfurtu, Göteborgu ili Kopenhagenu.

Kriminalna internacionala - to je samo dosljedna primjena ideološkog koncepta. Bratstvo i jedinstvo u konvertibilnoj valuti ono je što "smo uvijek htjeli" - ista zgrada, ali kat niže, suterenska etaža.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )