Na kefiru s Predsjednikom

Negdje na Kavkazu ima selo stogodišnjaka. Krepki starci još se živo sjećaju Krimskog rata 1853., a još uvijek okretno trče za ovcama, sjekirama obaraju hrastove, žutim zubima hrskaju tvrde zelene kruške i piju kefir u kojemu je, tvrde, tajna njihove dugovječnosti.

Mučno je zacijelo više svjedočiti njihovim rođendanima. Obitelj se svake godine sve utučenija okupi za slavljeničkom trpezom i s mržnjom gleda bakicu gdje ozareno puše u bezbrojne svjećice. Neodgojena im je i sebična, sve ih zajedno guši njezina neugasiva volja za življenjem. Najstariji unuk trebao je, na primjer, dobiti bakinu sobu kao ona umre, a najstarijem unuku u lipnju će biti šezdeset treća. Ta zla žena uništila mu je budućnost dok ju je još imao. Očima on nju ne može vidjeti.

"Gdje si ti krenula?!" vikne on ogorčeno na staricu, koja je baš uhvatila ručicu na vratima frižidera.

"Mislila sam malo kefira uzet", kaže baka plahim glasom.

"Marš! Ne može!" drekne unuk. "Vrag odnio kefir i tko ga je izmislio."

Stogodišnja starica se skupi u ćošku i tobože zaplače, ali svi vide kako plače amaterski i bez srca pa se ni ne obaziru na njezino glumatanje.

"Vi meni ne date ni živjeti", reče ona nakon što svojim ridajima, jecajima, šmrcajima i žalosnim hukanjem čitavih pola sata nije privukla ničiju pažnju.

"Ohoho! Tko se javio!" kaže tada neka snaha zajedljivo. "Ti, vještice! Život si nam svima otrovala!"

"Kefir pije!" reče optužujuće jedan sinova.

"Neće više kefir u ovu kuću", zaprijeti drugi.

Neugodno je zaista kad netko ne vidi da je njegovo vrijeme prošlo. Prije nekoliko dana pojavila se tako glasina da se Stipe Mesić, kada mu za dvije godine istekne predsjednički mandat, namjerava kandidirati za premijera. Idući su parlamentarni izbori, podsjetimo, ako se ništa izvanredno ne dogodi, 2012. godine. Sadašnji će predsjednik Republike tada imati sedamdeset osam godina.

Zamislite Stipu Mesića te 2012.. Čitav je život pred njim, budućnost je zlatna jabuka, da se pjesnički izrazim, koja samo čeka da je ovaj mladić ubere. Deseci se mogućnosti otvaraju perspektivnom junioru. On sada kaže kako bi htio biti premijer, ali još je mlad, a znate kako je mladost hirovita. Danas bi jedno, sutra nešto sasvim drugo. Tko zna koliko će se još puta Mesić predomisliti u iduće četiri godine?

Možda će naš predsjednik, na primjer, u neko doba u svome srcu osjetiti da je glazba njegov istinski poziv i krenuti u estradne vode, nastupati na Melodijama Istre i Kvarnera ili čak na Pjesmi Eurovizije? Ili će se, recimo, odlučiti za sport i na Olimpijadi u Londonu pod hrvatskom zastavom trčati četristo metara s preponama? Zamislite samo scenu...

"Stipe!... Stipe!... Stipe!..." viče oduševljena publika nakon što je naš atletičar na mlohavim staračkim nožicama razdragano protrčao ciljnom ravninom, čitavih dvadeset sedam stotinki brže od Kevina Younga iz Sjedinjenih Američkih Država, prijašnjeg svjetskog rekordera u ovoj disciplini.

Vi sada možda mislite kako se nepristojno izrugujem sa starijim čovjekom i visokim dužnosnikom, ali ja sam zapravo zabrinut. Predsjednika Mesića uistinu možete zamisliti kao atletičara, vaterpolista, boksača, pjevača, glumca, manekena, akrobatskog pilota, diverzanta ili zadnjeg veznog u Manchester Unitedu i pritom uopće nije isključeno da se i on sam ne vidi u nekoj od tih uloga. Jer, ako predsjednik države stvarno drži da bi u sedamdeset osmoj, trinaest godina nakon što su njegovi vršnjaci po sili zakona umirovljeni, mogao biti dobar premijer, pravo je pitanje što je za njega stvarno, u kakvoj on zbilji živi?
 
U povijesti je, naravno, bilo dosta dementnih vladara, a pamte se i s ozbiljnijim duševnim teškoćama i nije to, ruku na srce, bilo uvijek nezanimljivo. Kad bolje promislim, moglo bi biti i zabavno da nam je predsjednik vlade senilni osamdesetogodišnjak. Zamislite, za priliku, da hrvatski premijer ode u službeni posjet Velikoj Britaniji i u Buckingamskoj palači odjednom mu se okrene nekakva sklopka u glavi. Neobjašnjivom neurološkom zagonetkom njemu se učini da je 1968., a on da je predsjednik općine Orahovica. Na golemo zaprepaštenje okupljenih, Stipe Mesić u jednom trenutku podigne u naručje kraljicu Elizabetu Drugu i zvučno je poljubi u oba obraza, misleći da je ona pionirka koja ga je došla pozdraviti.

Drugi put u Zagreb dođe Pervez Mušaraf, a Mesić ga na službenom ručku čitavo vrijeme zove Mici, jer pakistanski predsjednik neodoljivo liči na jednog Micija iz Požege s kojim je hrvatski premijer bio u vojsci.

"Mušaraf!... Mušaraf!" ispravlja ga šapatom šef kabineta, a Mesić namiguje Miciju i glavom mu pokazujući na suradnika veselo reče...

"On misli da sam ja blesav."

Ipak, čak i ja moram priznati da bi bilo prilično neugodno da nam premijer više ne može kontrolirati mjehur. Danas to, istina, nije osobit problem, ali mi je svejedno ponešto nedostojanstvena pomisao na osamdesetogodišnjeg predsjednika vlade s pelenom za odrasle ispod protokolom propisanog tamnog odijela.

Nevolja je kod nas ljudi da nam se volja razvija brže od razuma. Najbolje ćete to vidjeti kod sasvim male djece, koja vrlo često neobuzdano žude činiti nešto glupo i opasno, trčati sa škarama, uvlačiti se u pećnicu ili penjati na balkonsku ogradu. Ako ste roditelj, svakako poznajete takve situacije. Umorno i malodušno ste gledali kako vam dijete srlja iz jedne smrtne pogibelji u drugu, pitajući se kada će već jednom odrasti i shvatiti što je dobro za njega.

S ljudima u trećoj životnoj dobi je ponekad slično, samo je proces obrnut. Njima je volja ostala, a razum ih malo pomalo napušta. Predsjednik Mesić nije još uvijek, doduše, paničan slučaj, ali iz njegove ambicije da predsjedničku dužnost, unatoč odmakloj dobi, zamijeni premijerskom, bjelodano je da on još uvijek ima snažnu volju za vladanjem, ali ga, čini se, izdaje sposobnost da shvati da to ni za njega ni za njegovu zemlju možda ne bi bilo baš mudro. Osamdesetogodišnji premijer jednako je opasan kao dvogodišnjak sa škarama.

Gospodine predsjedniče, smjestite se negdje u ćošku i pijte kefir.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )