Nagrada Višnja Machiedo Nives Opačić za knjigu eseja 'Završne riječi, ipak’
Književna nagrada "Višnja Machiedo" Hrvatskoga P.E.N. centra za 2020. godinu, koja se dodjeljuje za najbolje književno-esejističko djelo nastalo na hrvatskom jeziku i u hrvatskoj produkciji, dodijeljena je Nives Opačić za knjigu "Završne riječi, ipak" u izdanju Matice hrvatske.
Na natječaj za Nagradu ove je godine stiglo dvadeset i šest knjiga, znatno više nego prošle godine. Prosudbena komisija u sastavu Mladen Machiedo, predsjednik, Nadežda Čačinovič, Miroslav Kirin, Sibila Petlevski i Tomica Bajsić, razmotrila je književni raspon primljenih djela i specifičnost pojedinih naslova. "U skladu s motivima nagrade imali smo u vidu imaginativnost i temperamentnost rukopisa. Vodili smo računa o literarnoj uvjerljivosti. Našlo se raznovrsnih tema, od vrijednih putopisnih i biografskih zapisa do izvrsnih društveno aktualnih i književno-znanstvenih ogleda", izjavili su.
U knjizi "Završne riječi, ipak" zastupljena su 103 kratka eseja o riječima i ljudima koji zaokružuju dvadesetogodišnji autoričin rad u Matičinu Vijencu za koji je od 1999. godine napisala više od 400 eseja o riječima, otisnutih i u knjigama, u četiri zasebna izdanja.
Obrazloženje nagrade:
Završne riječi, ipak
Ovim kratkim esejima svojstvena je britkost i neposrednost. I nezaustavljiva erudicija kojom se pod površinom riječi i izraza otkrivaju puno dublja značenja. Riječi i priče o riječima i njihovoj etimologiji povod su za putovanje krajevima, pojavama, stvarima čija se simbolika raspliće na najrazličitije načine. Mnogi od doživljaja ili ljudi na koje nailazimo u ovim esejima snažno su utisnuti u naše sjećanje. Čitajući ovu knjigu otvaramo se neočekivanim susretima, i to na mjestima koja nisu unaprijed ucrtana na kartama. Nema sumnje, puno ćemo toga naučiti, ali znanstveni je pristup nenametljiv. Izdvaja se fino izbrušena književna esejistika, iza koje stoji jedan golemi opus na području lingvistike, i niz knjiga koje su obilježile naše poimanje materinjeg jezika, a tako i slobode izražavanja za koju se PEN zalaže. Tu je i predano dugogodišnje djelovanje na kulturi govora, čitanja i pisanja na hrvatskom jeziku.
Igra riječi koja nas kroz maštu može svukud ponijeti zrcali se u naslovima i podnaslovima unutar nagrađene knjige: Moje zimsko kazalište (Gledajući ptice kako oblijeću oko mojega balkona i dolaze na obroke, lijepo sam mogla vidjeti karakter pojedinih od njih... Jer ptice su kao i ljudi), Posao kao lijek protiv tuge (posao kao oaza mira, i u odnosu na duševno trpljenje zbog gubitka i čežnje za neispunjenim. O frazemima saznajemo kako nastaju pretakanjem svekolikog narodnog iskustva u kratke zgusnute oblike: "i vrag nađe posla besposlenim rukama"), zatim su tu naslovi Vjera, ufanje / nada, ljubav (Sidro je posljednja mornarova zaštita u oluji, pa se povezuje s nadom kad nas iznevjere svi oslonci i u životnim plovidbama), Sastanak i rastanak (Valja duboko udahnuti prije pisanja završnoga teksta u ovoj rubrici, jer želim stvoriti nešto posebno, pa da upravo zbog toga ne pogriješim), Ljubiti i voljeti (U starijem jeziku glagoli ljubiti i voljeti bili su tako blizu da su se, poput sinonima, mogli i zamjenjivati), Dopisnica iz sustanarstva (Današnje dopisnice bijele su i veselije, čak i tanje, od svojih otužnih žućkastih prethodnica, no one su i vjesnice nekih događanja), Priča iz vitrine (Koliko drangulija u tim starinskim vitrinama! Porculanske figurice, šalice i tanjuri čine šaren i zanimljiv svijet), Budućnost je kad se netko budi (Premda budućnost i buđenje ne izviru iz istoga vrela, neki su im elementi ipak zajednički), Kroz pustinju (bez prašume) gdje saznajemo da pridjev „pûst“ (prazan, nenastanjen, neobrađen, napušten), može značiti i slobodan, "...Pozdravi tamo sve naše, poljubi ih" (U samoj riječi pozdrav odražava se želja koja zaziva nečije zdravlje), Kolodvori, postaje, stanice (Ono pak čega uskoro više nećemo imati jesu željezničke pruge... Željeznicu će, matoševski, progutati već daljina), Vozači, vozari, taljige i sveci (Kako sam ja voljela fijakere! Uživala sam kad bih se na Glavnom kolodvoru, sišavši s vlaka koji me dovezao s đačkoga ljetovanja, uvalila u fijaker da me vozi preko Zrinjevca i Jelačićeva trga do kuće u Tkalčićevoj), Jednom prošlom svršenom vremenu (gdje u ložnici Šafranekovih nalazimo i jednu zaboravljenu zelenu knjižicu), Fuga za pješački otok (Kako spojiti vrlo čest glazbeni pojam fuge s bijegom? Tako što se glazbena tema probija kroz razne dionice kao da kroz njih protrčava), Pikule i špekule (današnjoj djeci uglavnom nepoznata dječja igra), pa svojevrsni jesenski kvartet: Jesenji dan u muzičkom paviljonu, A biva sve jesenije, Tuga i žalost, Mirogoj na kraju listopada ...
Tu su i Zimske slike: "Koliko god puta išla na Sljeme s raznih polazišta, jedan zimski uspon, ni po čemu spektakularan, još i danas pamtim. Nije on ni težak, pa da ga se, kao krune napora, sjećam po lijepom vidiku na vrhu. Ne, nema ni toga. Uspona se sjećam po samom hodanju tom nikada ljepšom stazom. Zemlja je bila tvrda kao kost, lišće kao da je posuto šećerom kristalom po rubovima, drveće se ogrnulo bijelom najfinijom čipkom od zvjezdastoga inja, a kroz tu bjelinu probijalo se svojim zrakama zubato sunce. I danas, nakon tolikih godina, kad mi se inje već dobrano rasulo po kosi, sjećam se toga bijelog koridora kao nezaboravno lijepoga."
U predgovoru knjige Nives Opačić piše "kako nas sve te riječi okružuju u našoj (pravoj) stvarnosti - bližoj i / ili daljoj - sve su one bile tu pokraj nas ili su to još uvijek i govore o jednom vremenu, vremenu u kojem živimo, ali nas povezuju i s nekim davnim naraštajima kojih više nema, a kojih se još uvijek živo sjećamo. One su zapravo most između nas današnjih i onih davnašnjih (i riječi i ljudi)."
Nagrada Višnja Machiedo otvara put često zanemarenoj, a izuzetno vrijednoj i potrebnoj književnoj disciplini, književnoj esejistici. U ovoj knjizi te su nam stilske i jezične vrijednosti, prožete dragocjenim životnim spoznajama, dane na najljepši način.
Tomica Bajsić, predsjednik Hrvatskog P.E.N. centra
Završne riječi, ipak
- Matica hrvatska 10/2020.
- 330 str., meki uvez
- ISBN 9789533411675
Ovom knjigom tekstova prethodno objavljenih u Matičinu Vijencu, Nives Opačić zaokružuje dvadesetogodišnji staž redovite suradnice toga dvotjednika za koji je od 1999. napisala više od 400 eseja o riječima, koji su otisnuti i u četiri zasebna izdanja. Poveznicu među svim tim tekstovima čini riječ i priče o riječima, njihovoj etimologiji i 'o onom dubljem u riječi što se ne vidi na prvi pogled'.