"Otkako mi s raznih strana stižu pohvale za pisanje o penzićima, sve me više obuzimaju teme skopčane s tom dobi i populacijom, pa su izronila razna zakerala i zanovijetala, jer se općenito smatra kako su to odlike upravo staračke dobi. No svatko iz iskustva zna da se u takve gunđave napasti dobro uklapaju i mlađi. Ako se zna da je arhaično značenje riječi zanovijet oduzimanje vremena dosađivanjem i smetanjem, jasno je da dosadnjakovića i gnjavatora ima u svim dobnim skupinama. Zanovijetati i znači oduzimati komu dragocjeno vrijeme nevažnim stvarima, stalnim prigovaranjem, ometanjem u radu, upornim moljakanjem, zavlačenjem i odvlačenjem, tako da čovjek koji nije u korijenu sasjekao smetalo i ometalo sve češće i brže gubi živce (pravo mu i budi kad je pristojan). Pritom zanovijetalo gusla i pili po svom, bez imalo grižnje savjesti. No biljka zanovijet (Laburnum), grmolika ili drvolika, lišena je svih tih nezgodnih konotacija. Zbog lijepih žutih grozdastih cvatova zovu je i zlatna kiša. Ukras je mnogih parkova.

Zanovijetala vuku ime od prasl. vĕtiti, govoriti, odakle potječe i vĕtje, vijeće, jer se i ondje mnogo govori (vijeća) i nakon rasprave donosi neko mišljenje. Ne ulazim ni u sadržaj ni u ton tih rasprava (plodna, jalova, dosadna, uzbudljiva, žučna i sl.)."

Ovom knjigom tekstova prethodno objavljenih u Matičinu "Vijencu", Nives Opačić zaokružuje dvadesetogodišnji staž redovite suradnice i kolumnistice toga dvotjednika za koji je od 1999. napisala više od 400 eseja o riječima, koji su otisnuti i u knjiškom formatu, u četiri zasebna izdanja.

Poveznicu među svim tim autoričinim tekstovima, pa tako i ovima objavljenim u knjizi "Završne riječi, ipak" u kojoj su otisnuta 103 eseja, čini riječ i priče o riječima, njihovoj etimologiji i "o onom dubljem u riječi što se ne vidi na prvi pogled". Te se riječi katkada odnose na pojave, katkada na stvari, katkada na ljude, pa na krajeve i štošta drugo, a dobra je strana tekstova, kako ističe i sama autorica, "što se mogu čitati napreskokce, što se čitatelj ne mora držati nekog redoslijeda, a ni pamtiti prethodni tekst (kao u beletristici). To što su tekstovi kratki prava je blagodat u današnjem ubrzanom tempu življenja, pa ni to nije nimalo nevažno. Naravno, sve nas te riječi okružuju u našoj (pravoj) stvarnosti – bližoj i/ili daljoj – sve su one bile tu pokraj nas ili su to još uvijek i govore o jednom vremenu, vremenu u kojem živimo, ali nas povezuju i s nekim davnim naraštajima kojih više nema, a kojih se još živo sjećamo. One su zapravo most između nas današnjih i onih davnašnjih (i riječi i ljudi)".

Pročitaj ulomak!

Nives Opačić rođena je 1944. u Vukovaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1968. Jugoslavenske jezike i književnosti te Komparativnu književnost, a Češki jezik i književnost kao dopunu studija. Godine 1973. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Red riječi u djelima suvremenih hrvatskih pisaca. Mentor joj je bio prof. dr. Ljudevit Jonke.

Od 1974. do 2004. predavala je Kulturu govorenja, čitanja i pisanja studentima kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1972. do 1974. radila je kao ugovorni lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, a od 1979. do 1981. na Sveučilištu u Rimu. Drži radionice za prevoditelje raznih struka i profila (književne i stručne), a niz godina predavala je hrvatski kao drugi i strani jezik strancima (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u inozemstvu). Kao jezična savjetnica i recenzentica surađuje s gotovo svim većim hrvatskim izdavačkim kućama (Školska knjiga, Profil, Ljevak, Alfa, Mozaik knjiga, Forum itd.). 

Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora (kojemu je u dva mandata bila i predsjednica). Znanstvene i stručne radove objavljuje u časopisima »Jezik«, »Filologija«, »Radovi Zavoda za slavensku filologiju«, »Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje«, a nekoliko stotina u obrazovnim emisijama Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije (emisije Govorimo hrvatski, Jezikomjer, Hrvatski u zrcalu, Jezični petak, Navrh jezika, Trenutak spoznaje). Od 1999. piše u »Vijencu«, listu za kulturu Matice hrvatske (stalna jezikoslovna rubrika), a povremeno i u »Hrvatskoj reviji«. 

Sudjelovala je u lingvističkim projektima, a od 2002. službeno je u mirovini, no znanstvenim radom bavi se i dalje. Piše knjige i članke o hrvatskom jeziku, predaje o hrvatskom jeziku po cijeloj Hrvatskoj, a po nekim njezinim tekstovima učenici jedne osnovne zagrebačke škole (na Žitnjaku) pripremili su sa svojom profesoricom (S. Čubrilo) igrokaz za Lidrano.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.