I tako smo dogurali i do trećeg izdanja. Ovo 1. lice množine nije u stilu "mi, Franjo Josip", nego se odnosi na mojega (prvog) izdavača, Maticu hrvatsku, i mene. Građa u knjizi ista je kao u prethodnim izdanjima (iz 2005. i 2006. godine), no ovo ima nešto što dosadašnja, nažalost, nisu imala - kazalo pojmova. Ne bih bila odbila to napraviti ni za prvo izdanje, no ono je išlo "u paketu" s ostalim kolumnistima Vijenca te sam bila dovedena pred gotov čin - sve knjige toga kola moraju izaći zajedno, pa nema vremena za dodatna cizeliranja. I korektura, koliko god ja nastojala raditi "kako Bog zapovijeda" (a to znači čitati triput), morala se raditi na brzu ruku, što meni kao "staroj školi" ne leži.

Drugo izdanje ni po čemu se ne razlikuje od prvoga, to je isti tekst pretočen u nove korice, bez ponovljenoga čitanja, jer je ispravljanje tekstova danas ljudima očito gnjavaža, pa mu (ako baš ne gori kuća) i ne pribjegavaju. Zato mi je drago što mi je nova glavna urednica, Romana Horvat, omogućila rad na trećem izdanju bez žurbe, pa sam (konačno) sastavila i kazalo pojmova, pojmovnik, čime je knjiga - čini mi se - dobila na preglednosti, ali i informativnosti.

U tekstovima ovih kolumni ima mnogo riječi koje ljudi, samo po naslovu, možda i ne bi očekivali, ima i onih kojih nema ni u rječnicima hrvatskoga jezika, pa sam mislila da će abecedno zapisivanje što više riječi - koje sada svatko može jednostavno naći i kontekstualizirane na navedenim stranicama - čitateljima produbiti i samo čitanje i spoznaje. Osim toga, riječi iz pojmovnika uvijek mogu nanovo potražiti i provjeriti ako im je što promaknulo.

Budući da su prva dva izdanja ovih priča o riječima rasprodana relativno brzo, da su me mnogi ljudi pitali gdje mogu knjigu nabaviti, a ja sam ih odgovorom morala razočarati - nigdje - sada će je moći nabaviti svi kojima je iz bilo kojeg razloga "pobjegla". Na kraju, dugogodišnje lektorsko i korektorsko iskustvo uči me da nema te knjige koja bi osvanula bez tiskarske pogreške. Ako vam koja zapne za oko, to ide na moju glavu, koju kavalirski podmećem i za druge odgovorne glave.


I malo podsjećanje... iz predgovora 1. izdanju.

Naslov knjige je jasan. Podnaslov "Prtinom i cijelcem" (što slikovito ocrtava pristup građi) traži ipak objašnjenje. Mala usputna anketa među znancima pokazala mi je da su i te riječi mnogima već u nekom zabačenom skladištu pamćenja. A ja im ne dam da (od)umru. Kao ni mnogima drugima koje ćete naći u ovoj knjizi.

Dakle, prtina je utabana ili utrta staza u snijegu, nastala prolaskom pješaka ili sanjki kroz debeli snijeg (prasl. *pъrtъ = put, staza u snijegu); prtiti - praviti prtinu, gaziti snijeg. Ni snjegovi nisu što su negda bili, gradovi se šire, ralice čiste ceste, pa se i ovaj glagol i ova imenica pomalo gube. Druga riječ - cijelac - već se gotovo sasvim izgubila. A cijelac je neugažen snijeg, još djevičanski netaknut, u kojem još ni ljudska ni životinjska noga nisu ostavile trag.

On je još cio (cijel), čist kao i cijelo vino, nepomiješano i nepomućeno. U indoeuropskom prajeziku odgovara mu sanus (njem. heil)= zdrav, nenarušen. Usp. cijeliti / iscijeliti = liječiti, izliječiti, učiniti da tko ozdravi. Često sam za riječima išla utabanim stazama, prtinom koju su prokrčili drugi, a onda bih se našla na čistini, pred cijelcem. Noge su mi znale biti trudne, mokre, pa i ozeble, no nije mi žao ni jedne stope. Ta hodila sam po svom elementu, snijegu. Po snijegu sam rođena, po njemu se i zovem. Nives.

Nives Opačić

Nives Opačić rođena je 1944. u Vukovaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1968. Jugoslavenske jezike i književnosti te Komparativnu književnost, a Češki jezik i književnost kao dopunu studija. Godine 1973. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Red riječi u djelima suvremenih hrvatskih pisaca. Mentor joj je bio prof. dr. Ljudevit Jonke.

Od 1974. do 2004. predavala je Kulturu govorenja, čitanja i pisanja studentima kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1972. do 1974. radila je kao ugovorni lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, a od 1979. do 1981. na Sveučilištu u Rimu. Drži radionice za prevoditelje raznih struka i profila (književne i stručne), a niz godina predavala je hrvatski kao drugi i strani jezik strancima (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u inozemstvu). Kao jezična savjetnica i recenzentica surađuje s gotovo svim većim hrvatskim izdavačkim kućama (Školska knjiga, Profil, Ljevak, Alfa, Mozaik knjiga, Forum itd.). 

Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora (kojemu je u dva mandata bila i predsjednica). Znanstvene i stručne radove objavljuje u časopisima »Jezik«, »Filologija«, »Radovi Zavoda za slavensku filologiju«, »Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje«, a nekoliko stotina u obrazovnim emisijama Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije (emisije Govorimo hrvatski, Jezikomjer, Hrvatski u zrcalu, Jezični petak, Navrh jezika, Trenutak spoznaje). Od 1999. piše u »Vijencu«, listu za kulturu Matice hrvatske (stalna jezikoslovna rubrika), a povremeno i u »Hrvatskoj reviji«. 

Sudjelovala je u lingvističkim projektima, a od 2002. službeno je u mirovini, no znanstvenim radom bavi se i dalje. Piše knjige i članke o hrvatskom jeziku, predaje o hrvatskom jeziku po cijeloj Hrvatskoj, a po nekim njezinim tekstovima učenici jedne osnovne zagrebačke škole (na Žitnjaku) pripremili su sa svojom profesoricom (S. Čubrilo) igrokaz za Lidrano.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.