Izbor pjesama iz bogatog pjesničkog opusa Vesne Parun priredio je Tvrtko Vuković, a načinjen je iz zbirki objavljenih između 1947. i 1969. godine (Zore i vihori, Pjesme, Crna maslina, Ropstvo, Vidrama vjerna, Pusti da otpočinem, Koralj vraćen moru, Ti i nikad, Jao jutro, Vjetar Trakije, Gong i Ukleti dažd). Sve su pjesme donesene prema zadnjim inačicama objavljenima za života autorice.

Knjiga je opremljena crno-bijelim ilustracijama, uvodnom studijom priređivača, kronologijom života autorice, bibliografijom njezinih djela i izabranih tekstova o njezinu radu, napomenom priređivača o izboru, Tekstološkom napomenom redaktorice Nataše Debogović, Tumačem imena i izraza te Rječnikom (sastavio Tvrtko Vuković).

***

(...) Ljubavna lirika Vesne Parun nesumnjivo djeluje kao ljubavno zavođenje: navodi nas da se zaljubimo u šarm njezinih riječi, u čar figura i privlačnost tropa, a onda potiče pitanja i slutnje, nuka na odgovore koji nisu laki, traži stalnu pažnju te nas suočava s vlastitim odlukama za koje ne daje nikakva jamstva.

(...) Ona nas nagovara da se suočimo s ljubavnom retorikom čije je značenje upravo rasipanje značenja u ljubavnim porukama. Nastojati odrediti smisao ljubavi, ljubavi prema književnosti, razumjeti način na koji se u književnost zaljubljujemo, znači riskirati da nas u svakom času preplavi besmisao. Kao što je jednom prilikom govoreći o ljubavi istaknula Vesna Parun: “Nema novog iskustva bez rizika da te na startu sačeka i usmrti staro”.

(...) Njezin pjesnički opus (...) transformirao je društveni poredak barem u onoj mjeri u kojoj je u njemu otvoreno mjesto za profesionalnu književnicu, prvu ženu u Hrvatskoj koja je živjela isključivo od spisateljskog rada. Pjesnička poetika Vesne Parun jest i emancipatorska politika i stoga što je omogućila da patetična fraza o pisanju kao sudbini postane zbilja. Od prve zbirke Zore i vihori do zadnje zbirke Taj divni divlji kapitalizam [knjiga] 2 (2010), opsjednuta pisanjem, odbijajući prestati pisati, pisanjem čini to da “riječi oblikuju povijest”; pisanjem do zadnjeg daha odupire se pjesnikinja predestiniranim društvenim ulogama.

(...) Prihvati li se, barem za ovu priliku, definicija modernizma kao nastojanja da se “izvede umjetnost [...] koja prekoračuje granice umjetnosti i misli o sebi kao izravnom čimbeniku potpune transformacije zajedničkoga života”, može se ustvrditi da je pjesnički projekt Vesne Parun istinski modernistički projekt. Kada je pisala o ratu, ljubavi, dnevnoj politici, starenju, prirodi ili književnosti, ona nije naprosto išla za tim da predoči vlastito iskustvo ili znanje o temi, nego je nastojala preraspodijeliti uvriježena iskustva i znanja ne bi li neka nova zadobila pravo postojanja. (Tvrtko Vuković)

Vesna Parun (1922–2010), jedna od najznačajnijih i najprevođenijih hrvatskih pjesnikinja XX. st. Osim poezije pisala je drame, igrokaze, basne, aforizme, epigrame, autobiografsku prozu, eseje, kritike i kazališna djela. Autorica je iznimno bogata opusa za djecu. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Objavljivala je i pod pseudonimom Pave Versa. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze, a uprizoreno je i nekoliko njezinih dramska djela.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.