U ovoj knjizi, koju sam nazvala "Pod Velikim medvjedom", skupila sam neka od svojih putovanja po sjevernoj polutki. Drugu stranu Zemljine kugle, onu južnu, nikad nisam vidjela. Sasvim prirodno. Jer me sjever privlači više od juga. Jesen i zima neusporedivo više od proljeća i ljeta. Snijeg, magla, kiša, zaleđeni dah više od vrućine, jare i pripeke.

A špartanja? Na svakom sam putovanju i ono što cijelim svojim bićem i jesam - jezikoslovka uronjena u jezik kao u bitnu odrednicu svijeta oko sebe. Špartati (njem. Sparte, odjeljak) znači povlačiti okomite i vodoravne crte (za lakšu preglednost podataka i sl.). Za moja putovanja vrijedi samo ono prvo: povlačenje imaginarnih okomitih i vodoravnih crta kojima sam spajala sve prijeđene točke u jednu cjelinu.

Jer, putovanja su (i) mjesta nezaboravnog učenja bez prisile, i to (do)životnoga. I buđenja onih emocija i stanja koja kao da su i deponirana da se otvore upravo na putovanjima - pojačane osjećajnosti, budnosti, iskričavosti, lucidnosti, draži i dragosti, oštrijih osjetila, oštroumnijih zapažanja. No kao i kad bi me tko pitao - zašto voliš određene osobe ili određenu glazbu - ne bih znala odgovoriti. Tako ne znam točno, precizno i jednoznačno odgovoriti ni zašto volim putovanja. Dobro je što je tako, jer jedino je tako i pravo: voljeti bez uzroka i posljedice, bez reda i slijeda. Jednostavno - voljeti.

Nives Opačić 

Nives Opačić rođena je 1944. u Vukovaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1968. Jugoslavenske jezike i književnosti te Komparativnu književnost, a Češki jezik i književnost kao dopunu studija. Godine 1973. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Red riječi u djelima suvremenih hrvatskih pisaca. Mentor joj je bio prof. dr. Ljudevit Jonke.

Od 1974. do 2004. predavala je Kulturu govorenja, čitanja i pisanja studentima kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1972. do 1974. radila je kao ugovorni lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, a od 1979. do 1981. na Sveučilištu u Rimu. Drži radionice za prevoditelje raznih struka i profila (književne i stručne), a niz godina predavala je hrvatski kao drugi i strani jezik strancima (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u inozemstvu). Kao jezična savjetnica i recenzentica surađuje s gotovo svim većim hrvatskim izdavačkim kućama (Školska knjiga, Profil, Ljevak, Alfa, Mozaik knjiga, Forum itd.). 

Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora (kojemu je u dva mandata bila i predsjednica). Znanstvene i stručne radove objavljuje u časopisima »Jezik«, »Filologija«, »Radovi Zavoda za slavensku filologiju«, »Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje«, a nekoliko stotina u obrazovnim emisijama Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije (emisije Govorimo hrvatski, Jezikomjer, Hrvatski u zrcalu, Jezični petak, Navrh jezika, Trenutak spoznaje). Od 1999. piše u »Vijencu«, listu za kulturu Matice hrvatske (stalna jezikoslovna rubrika), a povremeno i u »Hrvatskoj reviji«. 

Sudjelovala je u lingvističkim projektima, a od 2002. službeno je u mirovini, no znanstvenim radom bavi se i dalje. Piše knjige i članke o hrvatskom jeziku, predaje o hrvatskom jeziku po cijeloj Hrvatskoj, a po nekim njezinim tekstovima učenici jedne osnovne zagrebačke škole (na Žitnjaku) pripremili su sa svojom profesoricom (S. Čubrilo) igrokaz za Lidrano.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.