NATO biskupija

Prije nekoliko tjedana vozio sam se starom i danas uglavnom pustom cestom koja vodi iz Mostara do Dubrovnika preko Popova polja i krajnjeg južnoj kraja današnje Republike Srpske. Vozeći se cestom naišao sam na gradić Ljubinje, maleno mjesto usred suhe, dračave visoravni, mjesto koje u duhovnom zemljovidu svjetluca ponajviše kao zavičaj Mirka Kovača, srpsko-hrvatskog, a prvo i najviše hercegovačkog pisca. Iz nekog čitateljskog sentimenta zastao sam i razgledao Ljubinje, i tada vidio ono što ću opisati.

Na kraju mjesta stajala je nova pravoslavna crkva golemih proporcija. Bila je nova, a boja i pozlate na njoj sjajile su se neugodno na srpanjskoj pripeci. Ali, svojim izgledom crkva se upirala nijekati vlastitu novonastalost. Crkva je, naime, bila pljunuta imitacija Gračanice, sagrađena u čistom bizantskom stilu, upisana u grčki križ s pet loptastih kupola. U Hercegovini, inače, pravoslavne crkve ne izgledaju tako. Izgledaju baš kao i katoličke, zidane su od lokalnog vapnenca, bijele su i imaju preslice, pa bi većina njih točno mogla stajati i na Braču ili Biokovu. Ali, ova crkva nije namjeravala biti hercegovačka crkva: njena je namjera bila da utjelovi srpski građevni esperanto, neko lažno osjećanje da smo svi isti i da je sve jednako staro, i ono što jest staro i ono što nije.

Pao mi je na pamet ljubinjski susjed, trebinjski ratni vođa Božidar Vučurević. U doba rata kazao je navodno kako će Dubrovnik sagraditi "još ljepši i stariji". Ta je rečenica ušla u evergrine ratnih "greatest shitsa", pa se citira i danas. Vučurevićevi ljudi nisu stigli naum izvršiti u Dubrovniku, ali su realizirali doma, na svojoj vlastitoj baštini. Na tratinu oko "još ljepše i starije" crkve čak su premjestili i stare stećke, da aranžman bude nestvarniji.

I kod Srba i kod Hrvata crkve su se u ratu i nakon njega zidale nemilice - više od škola, više od bolnica. U Srbiji su se zidale pasatistički, kao svjesni nacionalni dajdžest, arhitektonski odraz ideologije koje odlučno odbija Zapad. U Hrvatskoj, stvari su bile zapetljanije. Crkve su se gradile bahato i prekomjerno, ali su se gradile u modernom slogu, a ta fina nijansa razlike još je jedna od onih potankosti u kojima se manifestira hrvatska opsesija Zapadom. Po splitskom rubu viđam ta geometrijska čuda od inoksa i stakla, a ono što je kod njih neobično jest da se po estetici ne razlikuju od obližnjih kafića i picerije: sve je to isti, loše sažvakani Zapad. 

Ipak, postoji u Hrvatskoj jedno mjesto gdje je i naša crkva oblikovne probleme riješila tako što je birala "još ljepše i starije". Ta vučurevićevska krilatica svoje je arhitektonsko postvarenje dobila - nimalo slučajno - u etnički srpskom kraju, u istočnoj Lici, u Udbini.

Udbina je nekad bila mjesto kraj kojeg ste prolazili kad ste vozili za Zagreb. Vozili biste se rubom Krbavskog polja, a pokraj retrovizora promakao bi vam grozd sivih vodootpornih krovova prosut po vodnoj, zelenoj padini brijega. Udbina je tada imala stanovnike, bila je na glavnoj cesti i imala vojni aerodrom. Danas - dvadeset godina poslije - u Udbini nema ničeg od toga troje. Stanovništvo je pošlo fabuloznim traktorima, aerodrom je van funkcije, a autoput je skrenuo zapadnije ostavivši istočnu Liku u dubokom, pasivnom zaboravu. A od svega što bi joj trebalo da se trgne iz sna i prišteka uz brze promjene, Udbina će dobiti samo - katoličku crkvu.
 
Priča o toj crkvi danas je, nakon što se pretvorila u aferu, znana svima. Crkva u Udbini trebala je biti spomenik hrvatskim mučenicima (ma što to god značilo). Za nju su se skupljali novci, davale donacije i upriličio natječaj. Crkvu je trebao sagraditi arhitektonski ideolog novog Zadra Nikola Bašić koji je za ovu poprilično devetnaestostoljetnu zadaću koncipirao elegantnu i modernu crkvu otmjenih geometrijskih linija.
 
Ali, postojalo je nešto što Bašić nije razumio. Onima koji su naručili krbavsku crkvu nije trebao znak modernosti, mijene i navještaj novog. Njima je trebalo zapišavanje teritorija, markiranje da smo "Mi Hrvati" "sad opet tu" kroza povijesni znak "hrvatstva". Stoga su na koncu smislili crkvu "još ljepšu i stariju", sasvim dostojnu one ljubinjske: golemu imitaciju ninske crkvice. Malu prahrvatsku crkvicu tako su majstori domoljublja preslikali u goleme dimenzije.
 
Vapnenačku primorsku crkvu premjestili su u vodno, meko ličko prigorje. Potrli su sve slojeve stoljeća, regija, ekonomija i klima, baš onako kako su Ljubinjci kosovske kupole preselili u Hercegovinu kao neki pravoslavni diznilend. To je uloga koju su biskup Mile Bogović i njegovi namijenili Udbini: da ne bude što jest, nego da bude "ljepša i starija", da bude diznilend fikcionalnog hrvatskog katolicizma koji oblikom apstrahira povijest i prirodu u ime patriotskog esperanta.
 
A da je upravo to ono što se Udbini namijenilo kao "razvojni projekt", doznali smo konačno i ovih dana. U četvrtak je, naime, objavljeno kako načelnik Glavnog stožera Lucić i dio vojnog vrha žele u Udbinu i na njezin zaboravljeni aerodrom smjestiti glavnu bazu NATO-a. Kako je objašnjeno, to bi pridonijelo "oživljavanju tog dijela Hrvatske". Ako je to u pitanju, Udbini želim sreću. Dođe li vojska, imat će kome točiti pivo i prodavati napolitanke, pa ako to i nije neka napredna ekonomija, bolje je od onog što imaju sad. Ali, drugi dio vijesti koji je procurio ovih dana zaječao je manje idilično.
 
Lucićevu ideju, veli se, svesrdno podržava i Crkva, i to zato što bi "dovršetak zgrade Crkve hrvatskih mučenika, koja se gradi u Udbini, i dolazak par stotina vojnika s obiteljima u konačnici u potpunosti i zauvijek promijenili etničku strukturu u smjeru jačanja hrvatskog identiteta". Nakon lažne starohrvatske crkve dobili bi tako i lažni novohrvatski grad, katoličku verziju garnizonskog Knina osamdesetih, koji je ionako od Udbine daleko tek sat i kusur cestom.
 
U životu sam mnogo puta pisao o ovakvim stvarima, i obično bi mi stali na nos nabijati da nisam patriot. Zato mi stvarno nije jasno zašto ja koji "nisam" patriot sa zanimanjem prihvaćam Hrvatsku onakvu kakva jest, a oni koji "jesu" s tim imaju problema. Zašto naime "patrioti" u nas imaju strašnih problema s tim što je ova zemlja negdje gora a negdje ravna, negdje štokavska a negdje ne, što se negdje grade ovakve crkve a negdje onakve, i što negdje žive Hrvati a negdje Srbi.
 
Osijedio sam, ostarjet ću, ali dok sam živ ne mogu shvatiti kako to da se "ne-patriotima" ova zemlja sviđa kakva jest - a to znači komplicirana - dočim bi "patrioti" te zapetljane pojavnosti pomeli u mišafl i umjesto njih načinili plastični, umjetni surogat izvan prostora i iznad vremena. Ja taj patriotizam stvarno ne razumijem, i morao bi mi ga netko pojasniti. Tko zna, možda bi oni u Ljubinju to mogli?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )