Naučili na faksu

Održava se
01.01.1901.

U četvrtak poslijepodne, u vrijeme kad su već postale jasne gargantuovske proporcije korupcionaške afere na zagrebačkom sveučilištu, dok sam sjedio za kućnim računarom i poput neutaživa narkomana čitao postove gnjevnih, ogorčenih studenata, na pamet mi je pao jedan od onih pučkih viceva koji bljeskom folklornog genija rasvjetljuju društvene apsurde.

Taj vic čuo sam prvi put jako davno, u eri masovne harange protiv “bijelih čarapa” te u vrijeme kad se u Hrvatskoj prvi put počelo govoriti o kupljenim diplomama pučkih učilišta i autoškola. Junaci vica bili su (naravno) dva Hercegovca koji su se našli na brodu koji tone. Jedan od njih pita drugog: “Znaš li plivati?” A drugi odgovara: “Ne, ali imam papire.”

Wilde je govorio da život oponaša umjetnost, a kod nas na Balkanu očito oponaša apsurdne viceve. Tako se i hrvatska akademska zajednica titrajem Bajićeva štapića svima naočigled pretvorila u vic o Hercegovcima, a pred svačijim se očima razotkrila pretužna istina: da se u Hrvatskoj ne kupuju samo papiri za rukovanje viljuškarom, dozvole C kategorije i ispit prve pomoći, da se tom jednostavnom operacijom trampe može kupiti i najuzvišeniji komad kvalifikacije što ga čestiti Arvat poznaje: diploma, ali ne bilo kakva, nego zagrebačka diploma.

Indeks sa tri trokutasta zabata, komad grimiznog tuljca koji je u Hrvatskoj stoljećima značio finale društvenog uspona, pretvorio se u moralni ekvivalent paprici baburi, dakle nešto što kupiš na pijaci kad ti se prohtije.

Čitao sam tog popodneva zažareni web i pokušavao u glavi zamisliti grotesknost tog prizora. Bajić i njegovi priveli su navodno 95 ljudi, svakom pretresli stan, kabinet i auto. Kasnije je rečeno da su u jednom trenutku morali stati jer naprosto nije bilo dovoljno temeljne policije za taj posao. U rano jutro tog četvrtka digli su na uzbunu 300 policajaca, okupili ih na platou ispred policije i podijelili im adrese. Zamislite taj surrealni prizor: tristo “plavaca” na okupu koji su se razmiljeli gradom i idu hapsiti “cvijet inteligencije”.

Nekima od ljudi iz MUP-a neki su od njih morali biti nastavnici. Ako nisu njima, bili su drugima. Predavali su ljudima iz HV-a i HRM-a, predavali su menadžerima, direktorima, referentima, građevinskim inspektorima. Koliko su samo ovi i slični “nastavnici” proizveli “znalaca”, koliko onih koji su do tuljca došli lakšim putem danas radi u javnim poduzećima ili državnom aparatu, u (recimo) Zagrebačkim cestama, ili - zašto ne? - na sudu, u politici, u vrhovima gospodarstva?

I kad čovjek razmišlja o tome, onda se ne može ne prisjetiti opet tog vica o Hercegovcima, jer paralelna analiza tog vica i gorke stvarnosti pokazuje gdje je osnovni problem. U vicu, naime, mi se drugom Hercegovcu smijemo, a smijemo se zato što znamo da mu u trenutku kad brod tone to što “ima papire” nije od nikakve pomoći. Kako, međutim, da to ne funkcionira u zbilji? Kako to da u hrvatskom društvenom brodu to što doista znaš plivati nije od naročite važnosti, nego je važno “imati papire”? Onaj tko odgovori na to pitanje, dubinski je odčitao izvorište korupcije u ovoj zemlji.

Afera Indeks pokazala je - bar se zasad čini - da postoje korumpirani i nekorumpirani fakulteti, te da se oni, izgleda, dijele na tri tipske podvrste. Prvu od njih čine fakulteti kod kojih korupcije nema ne zato što na njima radi puritanski kreposnici, nego zato što je podmićivanje na njima naprosto neracionalna investicija. To može biti ili zato što nisu teški (pa je prolaznost ionako velika) ili zato što ne vode unosnim i društveno prestižnim poslovima. Premda me hrvatska fantastična zbilja može opovrgnuti, čini mi se teško zamislivom - recimo - korupcija na studiju predškolskog odgoja ili razredne nastave.

Drugu grupu čine fakulteti na kojima nema korupcije, naprosto zato što po izlasku iz klupa diplomant ne prodaje diplomu, on prodaje znanje. Ako je istina da su fakulteti poput PMF-a ili FER-a “čisti”, vjerujem da je to među ostalim i zato što je riječ o oštro kompetitivnim strukama u kojima ti diploma ako ne znaš posao vrijedi koliko i drek na šibici. To su profesije u kojima “brod” svaki dan nanovo “tone”, pa te papiri sami po sebi doista ne mogu izbaviti davljenja.

Kuga korupcije zahvatila je grupu fakulteta koji očito ne pripadaju ovim dvama skupina. Očito je, naime, riječ o fakultetima čija vam diploma bar odškrine vrata lukrativnog društvenog vrha: ulazak u biznis, državne službe, diplomaciju, politiku, javna poduzeća. S druge strane, riječ je o poslovima kod kojih znanje nije očigledno vidljivo, pa nema straha od toga da vas brod povuče basofondo. Ljudi koji ovako kupuju ispite mora da znaju da neće morati “plivati”.

Čovjek koji je kupio ispit na građevini očito mora znati da sutra neće projektirati most. Takav očito računa da će - na isti način na koji je “sredio” faks - migoljiti i narednih četrdesetak godina. Uz pomoć “društvenih vještina” klizat će koridorima velikih, tromih sustava gdje zapravo i nije bitno koliko znate: takvi sustavi mogu biti država i javna poduzeća, mogu to biti fabulozne Zagrebačke ceste, a to može biti - da se ne bismo lagali - i privatna korporacija.

A tu počinje dio priče koju znate i vi svi koji nemate dijete fakultetske dobi. Dečki koji možda ne znaju plivati, ali “imaju papire” razmiljet će se po tim disperziranim koridorima moći i tamo tiho, anonimno, kroz desetljeća raspirivati praksu koju su “naučili” na faksu. Upoznali ste te momke i cure: reketarili su vas u državnim uredima, inspekcijama i ispostavama, plave kuverte koje su sami davali u heraklitovskom su se vječnom kruženju vraćale u njihove jakete, a tek tu i tamo, jako rijetko, junaci ove priče završavali su u lisicama.

To su tamni “heroji” afere Maestro, afere Pet zvjezdica i drugih Bajićevih uboda floretom u tusto, predebelo korupcijsko meso. Ne tvrdim, naravno, da su svi ti Gotovci, Besjedice i Kraljevi “kuvertiranje poteza” naučili na faksu. To naprosto nije istina, a zapravo i nije bitno je li prije bilo jaje ili kokoš. Poanta je u tome da korupcija na fakultetima nije tek “još jedna” korupcija. Posljedice “drugih” korupcija vidimo: neki put to su ružičasti apartmani s viškom katova, drugi put preskupi asfaltni namaz, treći put vijadukt koji na Pelješcu košta više nego na Žabljaku.

Ali, u “slučaju Indeks” više ne govorimo o raku koji se da operirati, mi sad govorimo o AIDS-u. Ova korupcija nije korupcija koja stvori točkastu, lokalnu štetu, nego imunološka katastrofa koja će sutra i kroz desetljeća proizvoditi svoj maligni okot, svoje male imitatore, sitne huljice strateški raspoređene po centrima moći. Zato se slobodno može reći - afera Indeks možda nije iznenađenje (bar upućenima). Ali, ona je svejedno najgora i najvažnija vijest koja se u Hrvatskoj dogodila u zadnjih pet godina.

Kumir na koji se u nekom boljem, paralelnom svemiru mogla osloniti Zemlja urušio se poput bišave klade. Nešto što je moglo ili moralo biti simbolički potporanj društva, zbrisano je sa Zemlje.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )