Nazaret

Prošle godine u približno isto ovo vrijeme našao sam se po poslu filmskog kritičara na pretpremijernoj projekciji budućeg velikog vjerskog hita, Gibsonove «Pasije». Sa mnom u publici sjedilo je ponešto filmskih ljudi, ali su lavovski dio uzvanika činili ljudi iz vjerskih krugova, ponajprije župnici. Nakon filma, koji je stresan, kontraverzan i mučan kakav jest, na podij ispred platna izišla je mlada marketinška činovnica distributerske tvrtke. Iz laptopa je na platno nazočnima projicirala uvjete kupnje kolektivnih ulaznica, popuste i cjenik. Iza kolona brojki projiciranih na platno vidio se u kutu Isusov lik kako onemoćao nosi križ. Tako je muka (ili: Muka) poslužila kao zgodna vinjeta da se popuni bjelina u rubu ekrana. Osvrtao sam se oko sebe, i sa čuđenjem primijetio kako to smeta jedino meni.

Ali, tako je to s religijom. Ona se da unovčiti, i s njom je to problem još otkad je Isus tjerao trgovce iz hrama. Kršćanskoj je bižuteriji rok trajanja vječan, ona je dugovječnija od Elvisa i masovnija od Zidaneovih dresova. I sad kad su Titovi portreti obrubljeni školjkama pali u zaborav, i onog dana kad u zaborav odu zastavice s Gotovinom za šoferšajbe, krunice i plastična raspela i dalje će se prodavati. Kršćanski ready made od jeftine plastike nadživjet će i venecijanske gondole, i boce hrvatskog zraka, i Che Guevare i drvoreze s Jelačićem. Ljudi koji prodaju jeftinu robu za široke mase znaju da se u vjeru uvijek mogu pouzdati. To zna, recimo, i Tonči Huljić.

br> ( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu ) Prošlog tjedna preživjeli smo još jednu «Doru». Masovno nacionalno mučenje u režiji HRT-a ove je godine bilo posebno elaborirano i pomno, sačinjeno od tri kruga temeljite torture kakve se ne bi postidjeli ni Torquemada ni «pravi Arvati» sa Trga N. Dok je vlasnica Dorina imena, sirota kontesa Pejačević, bila pravi aristokratski elitist, vašar nazvan njenim imenom i dalje je nepopravljivo plebejski. «Dora» je bila pravi buvljak dekoltea, krljušti, špagerica i scenografske pompe. Kako već i priliči zemlji u kojoj je mućka oblikovni princip zbilje, i ove je godine «Dora» obilovala tračevima, sumnjičenjima, ćakulama o namještaljkama, lažnim i stvarnim konfliktima interesa. Na koncu je pobijedila pristojna pjesma kojoj je jedini problem što joj refren zvuči kao naslov akcijskom filma o postrojbama HOS-a, ili barem kao križanac Barbare Cartland i Zane Greya. No, nitko te večeri nije šljivio pobjedničku pjesmu. Svi, ali baš svi, pred malim ekranima i onkraj njih, ostali su magnetizirani jednim drugim svjetskim čudom, a ono se zove Nazaret.

Ines Sabalić jednom je napisala da joj se Hrvatska doima kao Jerry Springer šou koji ni časa ne prestaje. Te večeri na «Dorinu» stageu taj je opis dobio puno ispunjenje onog časa kad je lijepa Jelena Rozga izišla na scenu odjevena u tek nešto više od ništa i počela pjevati o «onom koji je spasio svijet» uz neodoljivu erotsku koreografiju i vijuganje velova koje je – kad smo već na biblijskom terenu – najviše podsjećalo na Salomine aktivnosti usmjerene k tomu da se Krstitelja skrati za glavu. Lelujanje svile i bijele ženske puti pratio je zarazni refren s kojim mi je sutra mali došao iz vrtića: «on je spasio svijet/Nazareeet!» pjevušio je slažući u sobi legiće.

Razgovarao sam drugi dan s jednom ozbiljnom starijom osobom, intelektualkom i praktičnom katolkinjom. Ubrzo sam shvatio da je dotična prethodnu večer provela u ledenom znoju, prestravljena pomišlju da bi «Nazaret» mogao pobijediti. Jer, zna se što bi bilo nakon toga. Uslijedio bi val masovnog koluminističkog zgražanja, vjera bi postala objekt općeg ismijavanja, a onda bi objekt ismijavanja postala Hrvatska kao takva, kad bi se ispostavilo da smo u Kijev poslali pjesmu nabožna sadržaja i putene forme, bračni plod Vatikana i Las Vegasa. Čovjek bi, naravno, očekivao da uvrijeđenih bude više. Očekivao bi da se javi, eto, biskupska konferencija, da pokudi Doru barem koliko Zlikavce. Ali, baš kao i onog dana kad je Isus projiciran iz laptopa ornamentirao korporacijsku promidžbu, ni ovaj put naša najveća konfesija nije imala primjedbi. Imaju oni važnijeg posla – Haag, Gotovina i to…

Za razliku od mnogih zagrebačkih i splitskih elitista, ja mislim da je Tonči Huljić genij – možda maligni, ali svakako genij. Njegova bizarna kajdanka sigurno je najpouzdaniji simptom i najautentičniji proizvod naše izopačene i baštardane zapadnobalkanske kulture. Ukoliko čovjek u ovoj zemlji želi zaista prognozirati trendove i opipati bilo šutljive većine, onda treba samo slušati glazbeni šund, i sve će mu se ukazati. «Zidam kuću trokatnicu» pjesma je koja je davno najavila ono što mi danas zovemo «betonizacija». Thompsonov opus anticipirao je pučku desnicu 21. stoljeća i ostao do kraja njen jedini konkretan izraz. «Mala je dala» pjesma je koja nije samo anticipirala buduću Severininu video kalvariju, nego i postala erotski manifest nove, razbludno-konzervativne generacije, kojoj je sve do kobnog videa Severina služila kao orijentir u seksualnoj politici (da ne kažemo - «morlački Cosmopolitan»).

Mislim da i Huljićev «Nazaret» ima slične prognostičku vrijednost. Ova pjesma pokazatelj je dugoročnog društvenog trenda. Dok je u devedesetima dominantni kulturni obrazac bio spoj kiča i nacije, u devedesetima to postaje spoj kiča i katolicizma, spoj Severina i velečasnog Sudca, brak vjere i bižuterije. Taj brak je, naravno, brak iz interesa. Vjera je bila i ostala sjajna roba za trgovanje, o čemu nešto znaju i distributeri «Pasije». S druge strane, katolicizam je uvijek volio kič imati za saveznika, o čemu rječito govore pompozni barokni oltari u svakoj boljoj župnoj crkvi. Licemjeran i popustljiv, južnjački katolicizam stoljećima rado koristi lascivnosti kojekakve vrste, o čemu svjedoče putena tijela s baroknih pala. A nova među Glorijama sada je, eto, gospođica Rozga koja pjeva o spasitelju oboružana seksipilom koji bi dekapitirao i Isusova kuma.

I – eto nas tu gdje jesmo. Vjerska bižuterija i Huljić – to je kulturni model hrvatskog polusvijeta, to je stvarna «tisućljetna uljudba», a ne laž bradatih klasika i akademijinih deklaracija. To je kultura hrvatske suburbije, civilizacijski izraz naroda kojem iz kuća vire armature, koji u dvoru skuplja autogume, a djeca mu slušaju Cecu i pišu fašističke grafite. «Vatikan meeting Las Vegas» čini se našom konačnom sudbinom.